Razgovor Mladena Pavkovića s Markom Miljanićem, legendarnim ratnim zapovjednikom

Škabrnja je, uz Vukovar, simbol stradanja Hrvatske u obrambenom Domovinskome ratu. Nekoliko mjeseci, 1991.,  ovo je mjesto neprestano bilo pod udarom četničkih snaga, poglavito zločinačke JNA. Problem je bio taj jer je riječ o mjestu u kojem su isključivo  živjeli Hrvati.

A oko njih srpska sela, čiji su žitelji provocirali, pljačkali i ubijali. Stoga je JNA „morala“ učiniti nešto da zaštiti „nevini“ srpski narod. Pod zapovjedništvom legendarnog Marka Miljanića ,Škabrnja se branila koliko je mogla, do 18. studenoga 1991.

Zasad, osim neke bolničarke, nitko nije odgovarao za ovu tragediju hrvatskog naroda.

Ljudi koji su imali sreću i ostali živjeti u Škabrnji svaki dan žive u sjećanju na  krvave dane i noći. A pojedinci, umjesto da im ublaže muke svako ih malo i dalje provociraju.

U susret 18. studenoga, najbolnijeg dana za Škabrnju i susjedna hrvatska mjesta, razgovarali smo s legendarnim ratnim zapovjednikom obrane Škabrnja Markom Miljanićem.

Pitamo ga:

Gospodine Miljaniću. Jeste li čuli i čitali da je Milorad Pupovac zvani „Pupi“, a po drugima etno- biznismen,  „ugrožen“ i da će „sve“ tužiti sudu?

• Mnogi su me u svezi toga i zvali. U čudu su, pa se, kao i ja pitaju, – je li to moguće? Već godinama očekujem da će ovaj čovjek koji je rođen nedaleko Škabrnje podići tužbu protiv mene, ili protiv svih onih koji su branili ovaj kraj od srpskih četnika, dok smo se pitali gdje je ovaj čovjek bio 1991., kao i njegova braća, dok su pripadnici zloglasne JNA i četnici iz njegova kraja (Donje Cerane, općina Benkovac) rušili Škabrnju, a tenkovima gazili stare i nemoćne ljude, koje su 18. studenoga izvlačili iz podruma? Evo, Pupovče, tuži sve nas koji smo ostali, koje nisu uspjeli zgaziti, zapaliti ili zaklati – rekao je, pomalo s ogorčenjem u glasu.

Ali, Pupovac i njegovi poltroni se ne bave s Vama, oni se čitavo vrijeme bave Jasenovcem, odnosno II. svjetskim ratom…

• Kao prvo, ovaj čovjek, zajedno sa Stanimirovićem, nakon završetka hrvatskog obrambenog Domovinskoga rata napravio je sjajnu karijeru, za razliku od svih nas koji smo dali krv za ovu Hrvatsku. Godinama je zastupnik u Hrvatskom saboru, godinama prima ogromne novce za svoju udrugu, a nikome, što je jedinstven slučaj, ne polaže račune. Pojedini predsjednici hrvatskih braniteljskih udruga često nemaju ni za vijence, a njemu daju toliko novaca da jadnik ne znak kud će i kako će s njima, pa objavljuje i nekakav srpski tjednik usred Zagreba, u kojem nikada nema ni jedne lijepe riječi o Hrvatima, ima i svoju televiziju,  a sada, vjerojatno po nalogu iz Srbije, gradi diljem Hrvatske  i nekakve tzv. kulturne centre, u kojima će se školovati mladi Srbi, po njegovim i Stanimirovićevim uputama. Zalaže se i za poginule Srbe, koji su bili okupatori u Domovinskome ratu, a nikada od tog lika nismo čuli tko je bio agresor, a tko žrtva. Vjerujte, svašta sam prošao u životu, ali ovakvog, ne znam kako da ga nazovem, „mešetara“, nikada nisam susreo ni čuo da postoji. Dakle, kako to da u njegov ured ne zalazi porezna uprava, a još više me zanima kako to da od mnogobrojnih krivičnih i prekršajnih prijava protiv njega i njegovih suradnika i udruga nikada se ništa ne procesuira? A proganjaju se pojedini branitelji i nekakve male braniteljske udruge za novce koje ovaj potroši za jedno večer, za  janjetinu! Evo,  i mene su jednom proganjali na Prekršajnom sudu, jer sam, zamislite,  „remetio javni red i mir“ na jednom skupu IX. bojne HOS-a….

A, je li se Pupovac ikada pojavio u Škabrnji i poklonio žrtvama četničkog režima?

• On, koliko znam, ne dolazi se klanjati onima koji su ubijeni za hrvatsku državu. On se klanja agresorima, odlazi na svečanosti u Srbiju i Republiku Srpsku, koje ga uz ostalo i financiraju. Sve do nedavno je u Vukovaru, bacao i nekakve vijence u Dunav, sve u nazočnosti medija, koji ga prate u stopu, kao da je neki zabavljač. Braća su mu bila na „drugoj strani“, a ako nisu, neka dokaže suprotno. Kad bi došao Pupovac u Škabrnju sa svojim huškačima…bolje me o tome nemojte ni pitati. U ovom mjestu ljudi su izgubili i po desetak članova obitelji od srpskih četnika, meni su ubili oca i brata, i još sedam – osam članova obitelji, ma bolje da ne pričam. A ovom srpskom liku je najvažnije hoće li netko uzviknuti „Za dom spremni“. Uz svaku njegovu izjavu objavljuju i njegovu fotografiju, kao da je Lepa Brena. Zna on dobro da Hrvati više ne žele Jugoslaviju, a kamoli NDH, ali „borba“ protiv njih je za ovakve duševna hrana, koju dobro naplaćuju.

Koliko se dugo branila Škabrnja od srpskih i inih  zlotvora?

• Tri mjeseca, najmanje. A mnogi govore i pišu samo o tome kako je naše mjesto palo u jednom danu. S nama je od početka, to moram reći, bila i Danka Dražina, kao mlada djevojka, koja se vratila iz Njemačke da pomogne u borbi protiv četnika.  Sama je od ušteđevine kupila oružje, i odmah se uključila u HOS i došla u Škabrnju, kad je bilo najteže. A gdje su bile pojedine zastupnice u Hrvatskom saboru kad se ginulo, a koje nam sada drže lekcije? Da nije bilo Mirka Norca, koji nam je slao oružje iz Gospića često se gotovo nikako ne bi mogli obraniti. A ovaj čovjek je po meni proganjan i zbog toga što je pomagao Škabrnji! Mi smo vjerujte bili prisiljeni kupovati i metke po dvije marke! A kad se u Saboru i drugdje govori i piše o Domovinskome ratu malo tko zove nas koji smo bili na prvim crtama obrane, već oni nama, svaka čast iznimkama, pričaju kako je bilo. Ja sam šest-sedam puta svjedočio na Haaškom sudu, a kad sam jednom sucu pokazao fotografije pregaženih i zaklanih staraca i djece iz Škabrnje rekao mi je- nemojte mi molim vas to pokazivati, ja to ne mogu gledati! A u Škabrnji su ti za koje se bore razni pupovci palili kuće, a i srušili katoličku crkvu. Mi usred sela imamo masovnu grobnicu, kraj koje svakodnevno prolaze djeca kad idu u školu. Je li to normalno? Inače, još i danas po selu noću razni sljedbenici, pretpostavljam, Srpskog narodnog vijeća, pišu parole u kojima nam i dalje prijete.

Kako to, gospodine Miljaniću, da o tome nema ni riječi u našim medijima, a kad su se pojavili neki grafiti protiv notornih Jergovića i Pavičića naprosto se digla cijela Hrvatska?

• Većina hrvatskih medija je nažalost u rukama dezertera i protivnika hrvatske države. Preostali su nam još samo pojedini portali. Ma, molim vas, tko je taj Jergović, a tko je taj Pavičić? Ili nekakav Tomić kojem su bacili govna na glavu? Mogu oni govoriti i pisati što hoće, objavljivati knjižurine i snimati filmove, ali sve je to ništa, poglavito za one koji znaju šta je bilo. No, nije ni njima, kao i raznim Šerbedžijima, lako, vjerujte, živjeti u državi koju ne vole i koju mrze. Za mene su to jadni i mizerni ljudi. Jeste li barem jednog od njih ikada vidjeli da je zapalio svijeću za poginulog hrvatskog branitelja? Evo, sad su pronađeni posmrtni ostaci velikog čovjeka i branitelja Jeana -Michela Nikoliera, a u Saboru pojedine „damice“ govore da je riječ o plaćeniku? Ma, znate šta, Pavkoviću, bljuje mi se i želudac mi se preokreće od svega i svačega. Ne prođe ni dan, a da se ne sjetim krvi koja je tekla ulicama Škabrnje.

U Hrvatskoj je dosad podijeljeno na stotine tisuća odličja, najviše za ratne zasluge. Koliko ste ih vi dobili?

• Dobio sam jedno, i to „trolista“. Ne bih dobio ni to da me vi niste predložili! A da nije bilo vas i mojeg prijatelja Ante Milkovića, vjerojatno ne bi bilo ni knjiga o Škabrnji. Odličan dokumentarni film o našim patnjama napravila je i Nada Prkačin. Uskoro će biti prikazan i u Bruxellesu. Tamo će ići i delegacija naše općine, jer napokon imamo načelnika kako treba.

Ove godine, 18. studenoga, na Dan sjećanja na žrtve Domovinskog rata i sjećanja na žrtve Vukovara i Škabrnje,  vjerojatno će u vaše mjesto doći na tisuće ljudi da se poklone onima koji su pali za hrvatsku Domovinu. Što očekujete od ovog dana?

• Da sve prođe, kao i dosad, mirno i dostojanstveno.

Međutim, malo Vas i na taj dan možemo vidjeti u pojedinim televizijskim emisijama?

• Tu i tamo neki reporteri uzmu neku moju kratku izjavu, i to je to. Nisu oni krivi, oni vjerojatno prije dolaska dobiju od svojih šefova upute koga smiju, a koga ne snimati, odnosno uzeti izjave. Kad ste mene, primjerice, zadnji put vidjeli u tv emisiji „Otvoreno“ ili u nekom drugom programu? Pored toga, svi govore o pukovniku Marku Skeji, legendarnom zapovjedniku IX. bojne HOS-a, a nitko mu ne da ni minutu da on kaže svoju istinu, ili da se brani. Pa, taj Skejo je 1993. sa svojim junacima, po zapovjedi generala Gotovine, došao u oslobođenje Škabrnje! Jesmo li se za to borili, moj Pavkoviću, da nas i dalje gaze i marginaliziraju?

I još samo: Vjerujete li da će za zločine u Škabrnji ikada netko odgovarati?

• Ne vjerujem, iako se znaju svi koji su krivi za tragediju našeg mjesta i naših ljudi. Čini mi se da će prije nekakvi pupovci sve nas zatvoriti zbog pokliča „Za dom spremni“ nego što će i jedan odgovarati za ratne zločine u Škabrnji! Ja nikada nisam bio u HOS-u, ali uvijek sam bio i jesam – za dom spreman!

Razgovarao: Mladen Pavković