By Neke važne obljetnice iz hrvatskog obrambenog Domovinskoga rata iznimno se brzo zaboravljaju. Evo, malo se tko sjetio da je ovih dana, prije 30 godina, „puknula prva puška“ u Virovitici! Naime, tijekom ovog mjeseca ili točnije 21/22. siječnja 1991.. u Virovitici je skupina hrvatskih branitelja predvođena Dečakom, Habijancem, Belobrkom, Belanijem i drugima odlučila napasti tadašnju kasarnu zločinačke Jugoslavenske narodne armije (JNA). Ljudi su se, sjeća se već nažalost zaboravljeni Habijanec, naprosto trgali za oružjem kojeg je nedostajalo, bili su spremni i život dati za oslobođenje hrvatske države. Međutim, kad su te noći opkolili kasarnu, nisu znali da su oni unutra i te kako već dobro znali njihove namjere i da su bili spremni potući sve što im je na putu. Vjerojatno bi odlučni i hrabri Virovitičani i napali te noći kasarnu da odnekuda 22. siječnja u 01:13 sati nije stigla poruka-naredba slijedećeg sadržaja: “Obustaviti sve aktivnosti, postupno vraćati jedinice u baze. Na terenu ostaje kompletni stalni i rezervni sastav milicije i organizira dežurstvo. Ostali sutra redovno na posao”. Nakon toga 25. siječnja, dakle iznimno brzo, dolazi do uhićenja onih koji su predvodili ovu akciju. Na čelu progona hrvatskih junaka bio je poznati KOS-ovac i (neosuđeni) ratni zločinac Aleksandar Vasiljević. Održano je i suđenje skupini Virovitičana. Vojni sud ih je u Zagrebu, tijekom svibnja 1991., osudio na kazne zatvora. Nakon toga, neki od njih pušteni su na slobodu, a ispred suda dočekala ih je masa Hrvata, zadovoljnih što su uhićeni na slobodi, ali bilo je tu i velikog negodovanja što su ih uopće maltretirali i što su im sudili oni kojima je zapravo trebalo suditi. Na taj način Dečak, Habijanac, Belani i drugi bili su i prvi politički zatvorenici u hrvatskoj državi! Gdje su danas i što rade njihovi progonitelji?
Je li to sve dovoljno da se kaže da je u Virovitici počeo hrvatski obrambeni Domovinski rat?
Antun Habijanec, je u nakladi Piškovićeva Meditora, objavio i knjigu o tim događanjima (predgovor i pogovor pisali su dr. Marko Veselica i moja malenkost). Knjiga je bila prepuna vrijednih i kvalitetnih dokumenata i fotografija, a one nisu mogle prevariti. Na mnogima od njih, samo su dečki u najobičnijim odorama, a većina i bez njih. Nikako naoružani. Znaju li učenici na koji su način i kako njihovi očevi krenuli u borbu protiv treće ili četvrte vojne sile u Europi? Ne, oni o tome gotovo i ne uče. Ali, zato svakodnevno gledamo na televiziji ili na filmu primjerice američke i ine vojnike kako su bili opremljeni za rat u Iraku, Afganistanu, ili kako su izgledali kada su odlazili kao agresori u Vijetnam.
Tek je prošlo nešto više od trideset godina otkako su nastale prve fotografije objavljene u knjizi „Za slobodnu Hrvatsku“ Antuna Habijanca, ali već sada teško možemo prepoznati jedni druge. Rat nas je izmijenio, postali smo stariji, ozbiljniji, ranjiviji. Još malo pa nitko neće ni znati tko su bili ti junaci sa ovih i sličnih već požutjelih fotografija. Neki se mladići, vidimo, smiješe, neki odmahuju, a što se dogodilo s njima u vrijeme i nakon rata? Što bi se dogodilo sa svima njima i njihovim obiteljima, koji su imali sreću i preživjeli sve strahote, da je Hrvatska izgubila rat protiv srpskog agresora? Ne, o tome se ne govori, niti ne piše. Za one koji su u vrijeme rata bili u podrumima, ili daleko od prvih ratnih linija, ako ih pitate, reći će vam da je posve „normalno“ da smo pobijedili!?
Osnivanje i ratni put legendarne 127. brigade Hrvatske vojske, na čijem je čelu bio general Đuro Dečak, zaslužuje posebno mjesto. Ta je brigada prošla mnoga ratišta, a dio njezinih pripadnika dragovoljno je branio i Hrvate i u bosanskoj Posavini. Tko nije čuo za Virovitičane, za njihovo junaštvo, ali na žalost i za njihove žrtve koje su utkane u slobodu hrvatske države?
Za HRT Marijan Hodak i ja snimili smo i dokumentarni film „Virovitica u Domovinskome ratu“.
Međutim, danas se sve to pomalo zaboravlja. I razrušene obiteljske kuće, dečki u tenisicama, novinari s kamerama, i svi oni bez kojih ne bi bilo hrvatske države. Nema popisa ubijenih na masovnim grobnicama. Postoje samo brojke, kao da su one, a ne ljudi od imena i prezimena, stvorile hrvatsku državu.
A za ratnu odštetu više nitko i ne pita.
Mladen Pavković
