Svjedoci smo nesmiljenih, osionih, prizemnih i vulgarnih napada i kleveta najniže vrste, koji kontinuirano stižu iz Beograda iz godine u godinu, a naročito su izraženi u vrijeme kad Republika Hrvatska obilježava obljetnice svojih najznačajnijih osloboditeljskih vojnih operacija (‘Bljesak’, ‘Oluja’) i slavi državne blagdane vezano za samostalnost (Dan domovinske zahvalnosti, Dan neovisnosti). Hrvatsku za “genocid” nad Srbima i “najveće etničko čišćenje u Evropi posle Drugog svetskog rata” prozivaju ortodoksni naci-fašisti i akteri zločinačke agresije iz 90-ih godina koji bi u skladu sa svojim ratnim “zaslugama” trebali sjediti u zatvoru, a ne vladati Srbijom.
O tim likovima bit će riječi kasnije.
No, pitanje koje se neizbježno i logički, na samome početku bilo kakve rasprave o ovoj temi mora postaviti, jest:
Otkuda ti napadi dolaze i kakav je kredibilitet zemlje čija to propaganda čini, da bilo komu – pa i Hrvatskoj – dijeli lekcije?
Tko nas to proziva za „genocid“ i „etničko čišćenje“?
Odgovor je nužan ne samo radi podsjećanja na prošlost i tamne epizode iz povijesti ratnih sukoba na Balkanu, nego prije svega zato da bi se shvatili pravi motivi i namjere koji se kriju iza ove velikosrpske kampanje – jer upravo se tom halabukom žele pokriti vlastiti krvavi tragovi, one što ih je velikosrpska osvajačka ideologija ostavila na ovim područjima davno prije postojanja bilo kakve Jugoslavije.
Moglo bi se, primjerice, započeti s Karađorđevim iznenadnim upadom u Beograd (1807. godine, uz pomoć uhode iz grada koji je prišao srpskim ustanicima – Cincara). Jedan od prvaka Prvog srpskog ustanka, srpski svećenik iz ugledne velikaške obitelji tog vremena (Prota Mateja Nenadović – čiji je otac Aleksa Nenadović bio pogubljen od Turaka zbog urote i pokušaja stvaranja protu-turskog saveza s Austrijom), u svojim Memoarima piše, kako su po ulasku u Beograd Karađorđevi ustanici „klali žene i decu tursku“ s toliko mržnje i žestine da nikoga nisu poštedjeli, a sve je učinjeno „legalno“, prema odlukama tadašnjeg Praviteljstvujuščeg sovjeta (tijela ratne ustaničke vlasti koje je predstavljalo neku vrstu “narodne skupštine”). Uz muslimansko civilno stanovništvo i Turke, masovno su stradali Cincari, Vlasi, Romi (Cigani) i ostali, budući da su svi odreda bili smatrani instrumentom turske osvajačke strategije. Ubrzo po osvajanju Beograda, Karađorđe je svojim trupama dopustio trodnevnu pljačku koju su one “sa svom silinom i žestinom” (kako pišu sami srpski izvori) provodile, uz nastavak klanja preostalih vojnika i civila i silovanja žena.
Tradiciju tih pokolja, srpske regularne i neregularne (komitske) trupe nastavile su u vrijeme osvajanja Makedonije (koju su nazivali “Starom Srbijom”). Komitski odredi (preteče četnika) upravo od ovog razdoblja (1904 -1908. godine) koriste se kao udarna snaga za istrebljenje nesrpskog stanovništva na osvojenim područjima, odnosno, za one najprljavije poslove – masovne zločine, spaljivanje sela, silovanja, pljačke – koji su ipak smetali regularnoj srpskoj vojsci i diplomaciji, jer su svoju tradiciju već u to vrijeme temeljili na “časti” i “junaštvu” i nastojali svijetu prikazati srpska osvajanja kao nastavak oslobađanja Srbije.
U Srbiji se stoga (s ponosom) i danas ovaj genocid naziva “Četničkom akcijom” i smatra “junačkim pothvatom” prvog reda. Brojni izvori srpske provenijencije svjedoče u kojoj je mjeri bitka za makedonski teritorij bila beskrupulozna i kakav su strah i trepet među stanovnicima širili srpski osvajači primjenjujući iste metode pokolja, silovanja, paleži i istrebljenja kao i u vrijeme kad su pod vodstvom Karađorđa svoj ustanak počeli širiti izvan Šumadije sanjajući o tomu kako je Srbija već na putu da postane sljedbenik Osmanskog imperija u jugoistočnoj Europi. Vezano za ovu sramnu epizodu “oslobađanja ‘Stare Srbije’”, list socijaldemokrata Srbije (ogorčenih protivnika osvajačke beogradske klike i velikosrpskih težnji), među ostalim piše:
“(…) Od nekog vremena ne prođe ni jedan dan a da kroz javnost ne proleti vest da je u Staroj Srbiji i Maćedoniji bio sukob, pokolj, da je uništena srpska, bugarska ili koja druga četa, da su izginuli Srbi, Bugari ili koji drugi stanovnici St. Srbije i Maćedonije. U tim provincijama puške neprestano pucaju; ljudi, žene, deca ginu, krv se puši, sela se pale, nastalo je pravo istrebljivanje.
S početka je to istrebljivanje vršeno pod formulom revolucionarne akcije, dizanja revolucije u tim krajevima. Sad se, međutim, očigledno vidi da u celom tom poslu nema ni traga od kakve revolucionarne akcije. I dok je u prvi mah moglo i izgledati prividno, da su neke vulkanske pojave na teritoriji St. Srbije i Makedonije čisto revolucionarnog karaktera, dotle se sad priroda pokreta prikazala u čistoj svojoj boji. Ona nije revolucionarna, ona je razbojnička. Najmljene sluge zainteresovanih faktora u Makedonskom pitanju, umesto kakve revolucionarne akcije u interesu oslobođenja makedonskog stanovništva od jednog varvarskog i preživelog gospodarstva, vrše sada najodvratnija i najnečovečnija nasilja nad makedonskim stanovništvom. Radi zaštite nacionalnih interesa šilju se u Makedoniju elementi u svakom pogledu propali. Pribiraju se ljudi bez ikakvih moralnih i humanitarnih osećaja, oni traže još gore izmećare i šilju ih da štite makedonsko roblje. Oni koji su u duši protivnici sviju sloboda, oni koji su za najokoreliji apsolutizam, stavljaju se na čelo ‘revolucionarnog’ makedonskog pokreta. Pa šta se onda bolje može i očekivati nego ono što se svakog dana dešava?”
(Radničke novine, br. 27, Beograd, 30. ožujka 1905; pripremio Damjan Pavlica; http://www.e-novine.com/stav/62328-Pokolji-silovanja-pale-istrebljenje.html; stranica posjećena 6. 8. 2020.; dijelove teksta istaknuo: Z. P.)
U otimačini za tursko naslijeđe s Bugarima i Grcima kao glavnim konkurentima na Balkanu, srpsko-crnogorski saveznici su zajedničkim snagama nastojali osvojiti što veća područja, a prioritetni cilj bili su Kosovo i Albanija. Ono što su Srbi i Crnogorci (odnosno, njihove redovne vojne i neredovne-komitske čete) počinili u Balkanskim ratovima (1912-1913.) nad civilnim stanovništvom osvojenih oblasti, nije se događalo ni u najmračnijim razdobljima europske povijesti, pa čak ni u vrijeme turske okupacije.
Na ovom mjestu nije moguća detaljnija elaboracija tih događanja, pa će biti spomenute samo neke općepoznate činjenice.
Carnegieva komisija (tijelo američke fondacije Carnegi, nazvane po industrijalcu i dobrotvoru Andrewu Carnegiu), koja je pratila ratne operacije na području Balkana 1912. godine, u svome je izvješću zapisala kako su srpsko-crnogorske snage na osvojenim prostorima počinile do tada neviđena zvjerstva i masovne zločine uz spaljivanje živih civila i zatiranje čitavih sela koja su pretvarana u prah i pepeo, te da su Srbi i Crnogorci okrutno i sadistički (s uživanjem) masakrirali nemoćne zarobljene vojnike neprijateljskih snaga i civile, odcijecajući im jezike, nosove, uši, parajući utrobe, režući grkljane, skidajući kožu s tijela i glava itd.
U svojoj poznatoj knjizi Tajni rat Srbije; propaganda i manipuliranje poviješću (koja je do sada doživjela nekoliko izdanja i o kojoj se vrlo pohvalno izražavala i bivša britanska premijerka Margaret Thatcher), američki intelektualac židovskog podrijetla Philip J. Cohen prilično detaljno opisuje ove događaje, navodeći među ostalim i svjedočenje britanske humanitarke Edith Durham koja potvrđuju navode Carnegieve komisije uz brojne detaljne opise bestijalnih iživljavanja srpsko-crnogorskih odreda nad civilima. Durhamova je o tim događajima pisala i u svojoj knjizi Borba za Skadar.
Jedan od rijetkih autora iz Srbije koji obrađuje i danas te teme je beogradski politolog Damjan Pavlica.
Srpski opozicionar Dimitrije Tucović, tvrdio je kako je “izvršen pokušaj ubistva s predumišljajem nad celom jednom nacijom” i da je to “zločinačko delo” za koje se “mora ispaštati”, na što u jednom od svojih tekstova upozorava i već spomenuti Damjan Pavlica:
“Srpska i crnogorska vojska su oktobra 1912. napale otomansku državu prodirući na Kosovo i Metohiju. Albanci su se protivili zauzimanju njihovih naselja i organizovali su dobrovoljačke jedinice koje su pružale oružani otpor nastupanju srpskih trupa. Kod Podujeva je došlo do veće bitke, kada se petnaest hiljada dobrovoljaca pod komandom Ise Boljetinca bezuspešno suprotstavilo Trećoj srpskoj armiji, koja nakon toga zauzima Prizren i veći deo Albanije sa primorjem.
Tokom balkanskih ratova 1912-1913, Srbija je pripojila oblasti Sandžaka, Makedonije, Kosova, a nakratko i Albanije. Srbi nisu činili većinu u ovim oblastima, što je predstavljalo izvestan problem za srpsku diplomatiju, koja je zauzimanje Kosova predstavljala kao oslobođenje od Turaka, ne obazirući se na činjenicu da se tokom vekova stanovništvo promenilo. Na mirovnim pregovorima u Londonu Srbija nije htela da se zadovolji severom Kosova, za šta će, ironijom sudbine, moliti sto godina kasnije. Po okončanju ratova, kosovsko-metohijske oblasti su pripale Srbiji i Crnoj Gori, što srpska istoriografija naziva oslobođenjem, a albanska okupacijom. Sa stanovišta političke nauke, odgovarajući termin je aneksija, budući da je pripajanje Kosova izvršeno mimo odluke narodnih predstavnika, i bez referenduma među stanovništvom.
‘Kuće i čitava sela su pretvorena u pepeo, nenaoružano i nedužno stanovništvo je masovno masakrirano, neverovatni akti nasilja, pljačke i surovosti svake vrste – to su sredstva koja je primenjivala i još uvek primenjuje srpsko-crnogorska vojska, u cilju potpunog preinačenja etničkog karaktera oblasti naseljenih isključivo Albancima.’ (Iz Izveštaja međunarodne komisije o Balkanskim ratovima)
Tih godina se mnogo govorilo o ‘osveti Kosova’ za 1389, koja se volšebno prelila sa Turaka na Albance. Ovakva politika nije prošla bez kritike u evropskoj štampi, koja je pisala o zločinima etničkog čišćenja koje su činile srpske i crnogorske trupe prilikom zaposedanja albanskih naselja. Prema izveštajima, naročito je teško stradalo stanovništvo Prištine, Ferizovića (kasnije Uroševac), Đakovice, Prizrena i drugih gradova. U Austriji je prevladalo mišljenje da je Srbija uzela previše.
Srpski opozicionar Dimitrije Tucović opominjao je kako je ‘izvršen pokušaj ubistva s predumišljajem nad celom jednom nacijom’, što je ‘zločinačko delo’ za koje se ‘mora ispaštati’. Tucović se protivio teritorijalnoj ekspanziji Srbije i zalagao da Kosovo ravnopravno sa Srbijom i drugim oblastima uđe u Balkansku federaciju: ‘Bezgranično neprijateljstvo albanskog naroda prema Srbiji je prvi pozitivan rezultat albanske politike srpske vlade’.”
(Vidi: https://pescanik.net/savremena-istorija-kosova/; stranica posjećena 6. 8. 2020.)
Osvajački put Srbije nastavljen je i u razdoblju nakon Balkanskih ratova, budući da se takva strategija sa stanovišta širenja teritorija srpske države (uz pomoć Rusa i Francuza) od 1878. godine nadalje pokazala vrlo uspješnom.
Koncem Prvoga svjetskog rata – kojeg je Srbija i isprovocirala na poticaj Rusije kako bi se prije svega dočepala Bosne i Hercegovine a potom ovladala Balkanom – srpska vojska i četnički odredi počinili su brojne masovne zločine i nad svojom „subraćom“ Crnogorcima, o čemu je proteklih 30-ak godina pisao crnogorski književnik (u srpskoj javnosti omraženi) Jevrem Brković, a o čemu dokaze nalazimo i u brojnim drugim izvorima.
Već prije Drugoga svjetskog rata (20-ih godina) u Srbiji je vrlo aktivan pro-fašistički pokret koji se rađa usporedo s Mussolinijevim, a na pojavnoj razini najočitiji je u djelovanju četničkog vojvode Koste Pećanca i njegovog odreda koji je bio dijelom službenih parada i proslava u Kraljevini SHS/Jugoslavije već od 1921. godine i otvorena prijetnja svima koji ne pristaju uz ideju “Velike Srbije”.
Srbija uvodi rasne zakone u rujnu 1940. godine kako bi se dodvorila “velikom savezniku” i u njoj u to vrijeme u javnom mnijenju, među intelektualcima i crkvenim velikodostojnicima postoji jedna jaka struja koja veliča nacizam i Hitlera i vjeruje da će u okviru “novog poretka” Srbija ostvariti svoju hegemoniju na Balkanu.
Nakon Hitlerove okupacije Kraljevine Jugoslavije, Srbija postaje privjesak osovinskih sila. Ni u jednoj europskoj zemlji tog vremena ne postoji toliki broj ekstremnih pronacističkih i profašističkih organizacija i postrojbi kao u njoj – počevši od nedićevaca i ljotićevaca do brojnih četničkih organizacija i skupina, Specijalne policije, Ruskog korpusa itd.
Što se srpskog “antifašizma” tiče, dovoljno je konstatirati kako se ni jedna značajnija bitka nije vodila na tlu Srbije, sve do oslobađanja Beograda (listopada 1944. godine). Uz to, Srbija je bila prva europska zemlja u kojoj su Židovi istrebljeni (Judenfrei), za što su tadašnje kolaboracionističke vlasti i pismeno pohvaljene od Berlina već u svibnju 1942. godine. Uz brojne logore smrti i to je jedan od jasnih dokaza kakav je razmjer masovnih zločina provođen (u suradnji s okupatorima), dakako, bez ikakvoga otpora prema pripadnicima osovinskih snaga.
Komunistička partija Srbije osnovana je pri samome kraju rata, a Antifašistička skupština narodnog oslobođenja Srbije (ASNOS) tek po njegovu svršetku.
I tako su Srbi nakon svega, post-festum postali najveći “antifašisti” i za sebe prigrabili “vodeću ulogu” u NOB-u.
Devedesete samo su razotkrile pravo lice “srpskog antifašizma”
Dakle, srpski “antifašizam” je obična izmišljotina, floskula koja nema nikakvog utemeljenja u stvarnosti, čemu u prilog ide i sve ono što se događalo tijekom 90-ih godina na prostoru SFRJ. Kokarda i petokraka (figurativno rečeno) sklopili su savez u godinama prije rata i potom skupa počinile neviđena zla. Nikakve naznake otpora ekstremnoj nacionalističkoj ratno-huškačkoj politici u Srbiji – niti u prekodrinskim krajevima u kojima u većini žive Srbi – nije bilo, iako se dobar dio te populacije 45 godina busao svojim “antifašizmom” i zaslugama za stvaranje Jugoslavije i koristio privilegije komunističkog sustava.
Poslije ovih kratkih elaboracija nekih momenata iz “slavne” srpske prošlosti, vratimo se u sadašnjost.
Stvarnost u kojoj Srbija danas živi je, nažalost, više nego frustrirajuća – za sve one koji su željni normalnog života, slobode i demokracije.
U desetljećima nakon brutalnih ratova koji su svojim krvavim tragovima obilježili noviju povijest ovih prostora i zgrozili čovječanstvo, u Srbiji i među Srbima još uvijek nema na pomolu katarze. Srbi su (u većini) ujedinjeni u poricanju zločina.
Psi rata još su uvijek najtraženiji “izvozni proizvod” Srbije a srpska mafija je (kako s ponosom ističu mnogi koji se time diče, pa i vodeći mediji) jedna od najjačih u Europi, a i šire, najveći ratni zločinci su dijelom mitske nacionalne matrice i svrstavaju se u besmrtne heroje “srpstva i pravoslavlja”. Velikosrpska ideologija i četništvo ostaju ideje vodilje pretežitog dijela javnog mnijenja i ideal kojemu se stremi s istom strašću kao i devedesetih godina prošlog stoljeća.
Što veći zločinac, veći “heroj” – što veći zločin, veće je i “junačko” djelo, jer “u ime srpstva” sve je dopušteno i “Srbin ne može počiniti zločin” ma što uradio i kako god se ponašao. Čitava plejada “srpskih obilića” iz nedavne prošlosti već je našla počasno mjesto u nacionalnoj povijesti u kojoj nema traga njihovim žrtvama, potocima prolivene krvi i nedjelima što su ih počinili. Okorjeli kriminalci i masovne ubojice odavno su postali miljenici medija i o njima se govori s ponosom i strahopoštovanjem, što je vidljivo prate li se neke od najgledanijih televizijskih emisija (Ćirilica, Goli život, Da možda ne, Veče sa Ivanom Ivanovićem itd.), a o kampanjama u tisku i na Internet-portalima da se i ne govori.
Srbija je (kako s gorčinom govore mnogi beogradski intelektualci koji pokušavaju pružiti otpor ovakvoj destrukciji društva) već odavno postala europski rekorder kad su u pitanju ubojstva na javnim mjestima, pa se tako, primjerice, točno zna “tarifa” za pojedine “usluge” (ubojstva, premlaćivanje, otmice, pljačke, utjerivanje dugova, reket itd.). Samo rijetki se uopće usuđuju javno progovoriti o imenima onih koji siju strah i teroriziraju građane Srbije –osim ako isti nisu već osuđeni na dugogodišnje zatvorske kazne ili se više ne nalaze među živima.
U posljednjih desetak godina rade se i doktorske disertacije na temu raspada, dezintegracije i destrukcije srpskog društva uzrokovanih posljednjim ratovima, što za mnoge sociologe, psihologe, filozofe, psihijatre i druge ljude od struke predstavlja znanstveno-istraživački izazov, ali, to nažalost, nema velikog utjecaja na društvenu zbilju.
Nisu li i te frustracije razlog da se današnja politička garnitura Srbije ponaša tako agresivno i sumanuto?
Odnos prema zločinu je pitanje svih pitanja
Profesorica povijesti na Filozofskom fakultetu u Beogradu, dr. Dubravka Stojanović govori upravo o tomu u Predgovoru knjizi One gorke suze posle (Beograd, 2010., str. 8.), autora Srđe Popovića:
“Srđa Popović u knjizi One gorke suze posle opisuje Srbiju u deceniji posle počinjenih zločina. Za svoje dijagnoze on najčešće koristi medicinske termine: psihotično je društvo koje menja stvarnost prema svojim verovanjima i zatim pokušava da se uskladi sa tom konstruisanom stvarnošću; patološko je društvo koje je srušilo moralni poredak; bolesno je društvo koje je ostalo bez ljudskih svojstava; autistično je društvo koje ima tako krupnu laž u glavi da može misliti samo na nju; razbijeno je društvo koje nije sposobno da se leči; paranoidno je društvo bez identiteta, jer ‘stara predstava o sebi, pre zločina, nije moguća, a sa novom se ne suočavamo. Zbog toga je društvo izgubilo smisao za orijentaciju i osećaj ravnoteže, zato nema odgovor ni na jedno pitanje’, zaključuje autor.
“Zločin je pitanje svih pitanja” – piše dr. Dubravka Stojanović u prvoj rečenici ovog Predgovora (aludirajući prije svega na to da je odnos prema zločinu i zločincima ono što nas određuje kao razumna i humana ljudska bića) i nastavlja:
“…Ta rečenica je suštinski, najprecizniji i najsažetiji zaključak knjige Srđe Popovića One gorke suze posle. Zločin je bio i uzrok i posledica događaja koji su potresali Srbiju poslednjih dvadeset godina. Zločin je bio i izvor i ishodište vladajućih političkih ideja. Zločin je bio i sredstvo i cilj vladajućih krugova. Zločin je kontinuitet koji spaja naoko različite režime, on je spona između vlasti i opozicije, vlasti i građana. Dubrovnik, Vukovar, Sarajevo, Omarska, Srebrenica, Račak, Drenica, Kukeš… Slavko Ćuruvija, Ivan Stambolić, Zoran Đinđić. Zločini koji proizlaze jedan iz drugog.”
(Vidi: https://pescanik.net/wp-content/PDF/srdja_popovic-one_gorke_suze_posle.pdf, str. 8., dijelove teksta istaknuo: Z. P.; stranica posjećena 6. 8. 2020.)
Svako civilizirano društvo se u ime svoga opstanka i očuvanja nekih temeljnih vrijednosti, među ostalim, mora suočavati i s prošlošću i apsorbirati je tako da pored onoga što je pozitivno i u stanovitoj mjeri predstavlja nacionalni ponos, prihvati i vlastite tamne mrlje, odnosno, promašaje i zablude, radi svoje mentalne higijene, ali i zato kako bi se u budućnosti izbjegle zamke prošlosti i ponavljanje istih pogreški.
Krvave tragove koji su ostali iza posljednjih ratnih sukoba u jugoistočnoj Europi nemoguće je sakriti. Zločin je nužno priznati, a zločince imenovati, kazniti, i od njih se distancirati, jer samo tako svaki narod otklanja mogućnost kolektivne stigme za ono što se činilo u njegovo ime. To vrijedi podjednako za sve – Hrvate, Bošnjake, Albance, pa i za Srbe.
Ne postoje rasno superiorni i rasno inferiorni narodi, niti oni kojima je unaprijed dopušteno činiti ono što drugima nije, ma koliko držali do svoga “nacionalnog cilja” i koliko god bili uvjereni u “misiju” za koju su “predodređeni”.
Lavež koji se čuje iz Beograda, samo je eho onoga što smo slušali 90-ih godina
Treba li se (nakon svega rečenog) čuditi tomu što danas sljedbenici balkanskog krvnika Slobodana Miloševića, njegove supruge Mirjane Marković i politička “djeca” opskurnog četničkog vojvode Vojislava Šešelja na tako bahat i monstruozan način optužuju Hrvatsku za “nacizam”, “ustaštvo”, “fašizam” i ponovno “ugrožavanje” Srba?
Pravo pitanje jest: Što se to događa sa Srbijom i srpskim narodom, kad takve likove bira na izborima poslije svih pošasti i katastrofa do kojih su te politike dovele u nedavnoj prošlosti?
Zašto danas djeca u Srbiji još uvijek uče kako su “rat na području bivše SFRJ izazvali Vatikan i Katolička crkva”, te uz pomoć Hrvata i muslimana nastojali istrijebiti srpstvo i pravoslavlje?
Kako to da nam srbijanski politički vrh i pojedinci iz SPC danas dijele lekcije o tomu da Stepinac ne može biti svetac, vrijeđajući i njega i nas Hrvate na najprimitivniji način, iako u redovima svojih svetaca već poodavno imaju deklarirane fašiste, antisemite i četničke koljače koji su u pravom smislu riječi moralni degenerici (poput Nikolaja Velimirovića Žičkog, Joanikija Lipovca, Slobodana Šiljka, Milorada Vukojičića Mace)?
Tomislav Nikolić (zakleti četnički vojvoda koji je u taj čin promoviran na Romaniji 1993. godine, zbog posebnih zasluga u ratu za srpstvo i “Veliku Srbiju”), Aleksandar Vučić, (Šešeljev udvorica i potrčko, dugogodišnji sekretar njegove stranke i obožavatelj koji je ne rijetko plakao dok je ovaj držao svoje govore), politički nasljednik balkanskog krvnika Slobodana Miloševića (njegov omiljeni “omladinac” i glasnogovornik SPS-a u vrijeme ratova) Ivica Dačić i nekadašnji pulen Mirjane Marković, Aleksandar Vulin, u nekim normalnim okolnostima ne bi bili vrijedni pozornosti. Međutim, razvoj događaja je takav da se i te okorjele naci-fašiste, šoviniste i huškače mora uzeti ozbiljno, jer oni (što je tragična činjenica) uživaju potporu jednog značajnog dijela birača – inače ne bi niti bili na tim pozicijama.
Zato samo kratko podsjećanje na djelatnosti spomenutih ratnih huškača koji danas vladaju Srbijom:
1.Tomislav Nikolić polaže zakletvu četničkog vojvode na Romaniji (B i H) 1993.; https://www.youtube.com/watch?v=nGwmRH-8vsw; stranica posjećena 6. 8. 2020.
2.Zadnjih godina pojavila se na Internetu i video snimka zajedničkog posjeta Vučića, Nikolića i Šešelja srpskim okupatorskim snagama iznad opkoljenog Sarajeva (područje Ilijaša, Vogošće i Grbavice, u svibnju 1995. godine), na kojoj se među ostalim vidi da su tamo stigli poznatim džipom četničkog vojvode Vasilija Vidovića zvanog Vaske, na kojemu je pričvršćena ljudska lubanja na haubi (a iz sprdnje prema žrtvi, ali i snagama UNPROFOR-a, na istu je stavljena plava kaciga – dio službene opreme pripadnika snaga OUN). U pratnji “visokih gostiju”, pored četničkih vojvoda Vasilija Vidovića i Mirka Blagojevića, u ovom društvu je bio i kasnije istaknuti političar (jedno vrijeme tijekom 1998/99. godine i predsjednik “Republike Srpske”), četnički ekstremist Nikola Poplašen (za kojega mnogi izvori tvrde kako je ubijao i silovao tijekom rata u Bosni i Hercegovini).
(Vidi: https://www.youtube.com/watch?v=K5cPfsc1cro; stranica posjećena 6. 8. 2020.)
Naravno, ove snimke su samo detalji koji dokazuju kakva je patološka i destruktivna mržnja vladala u krugovima većine tadašnjih srpskih političara koji su igrali značajne uloge u javnom životu Srbije i kasnije upravo zahvaljujući ratnim zaslugama postajali ministri, potpredsjednici Vlade, premijeri, pa i predsjednici države.
U tom kontekstu, nije suvišno osvrnuti se na trenutak unazad i sjetiti se što je nekada govorio i kako se ponašao današnji “gospodar Srbije”, bivši Šešeljev pulen, ratni huškač, šovinist i neofašist Aleksandar Vučić, kojega javnost dobro pamti po propagandnim prilozima koje je radio za srpsku TV Pale tijekom 1992/93. godine.
3.Dana 20.03.1995. on dolaze u Glinu dati potporu tamošnjim Srbima za daljnju borbu protiv „ustaške Hrvatske“ (govor Vučića: https://www.youtube.com/watch?v=vu5qvsloewU; govor Šešelja: https://www.youtube.com/watch?v=PfHZNVJf6ms; stranice posjećene 6. 8. 2020.)
4.Vučić 20. 7. 1995. s govornice Narodne skupštine Srbije (u vrijeme dok se genocid u Srebrenici još uvijek odvija) šalje i upozorenje međunarodnoj zajednici koja prijeti zračnim udarima na položaje bosanskih Srba, riječima: “Pa vi bombardujte, ubite jednog Srbina, mi ćemo 100 muslimana…pa da vidimo sme li međunarodna zajednica ili bilo ko drugi da udari na srpske položaje…može li se tako ponašati sa srpskim narodom...” (Vidi: https://www.youtube.com/watch?v=UGqv9CJbd3U; stranica posjećena 6. 8. 2020.)
5.U Beogradu je 21. siječnja 2000. godine, održan Otadžbinski kongres Srpske radikalne stranke, na kojemu, među ostalim, govori i generalni sekretar SRS, Aleksandar Vučić. On oštro napada sve one koji se izruguju ideji “Velike Srbije” i neuspjehu SRS i Srpskog četničkog pokreta u ostvarivanju tog projekta. Pored ostaloga, kaže:
“(…) Mi ni tada ni danas nismo hteli ništa što je tuđe, hoćemo samo ono što je naše, srpsko…, a to jesu i taj Karlobag i Ogulin, i Karlovac i Virovitica, i sve te srpske zemlje…“ (Vidi: www.istinomer.rs/izjava/nikada-nisam-zagovarao-veliku-srbiju/; stranica posjećena 6. 8. 2020.)
Današnjoj naci-fašistima koji su na vlasti u Srbiji, puna su usta okrenutosti “budućnosti” i oni su nakon svega “antifašisti”!?
Postavlja se opravdano pitanje: Jesu li žrtve njihovih zločina i bližnji koji su preživjeli imali pravo na budućnost i može li se tek tako olako prihvatiti teza po kojoj je najbolje zanemariti sve ono što se događalo, ma koliko rane bile duboke, a traume i sjećanja na rat još uvijek živi? Budući da bez utvrđivanja pune istine o prošlosti nije moguće graditi međusobno povjerenje i suradnju među narodima i državama, u tom argumentu sadržan je i odgovor na ovo pitanje.
Najveća živuća srbijanska stručnjakinja za XIX. i XX. stoljeće srpske povijesti, govoreći o ratovima 90-ih godina na prostoru bivše SFRJ i njihovoj desetljetnoj pripremi posredstvom srpske literature i publicistike, ne bez razloga kaže:
“Ništa se nije dogodilo što već nije zapisano i rečeno“.
I u toj jednoj jedinoj rečenici sadržana je suština onoga što trebamo znati i prihvatiti kao istinu. I onda sve postaje mnogo jasnije.
- kraj
Zlatko Pinter
Leave a Comment