By Republika Hrvatska još uvijek traga za više od 1700 nestalih (ubijenih) u hrvatskom obrambenom Domovinskome ratu. Ministar hrvatskih branitelja često ističe da se neće prestati tražiti dok se i zadnji ne pronađe. A godine idu, svjedoka je sve manje… Srbija, koja je uz Crnu Goru bila agresor na našu državu ne želi ni po ovom pitanju surađivati, na što i međunarodne organizacije šute. S obzirom da su nakon okupacije jednog dijela Hrvatske agresori imali dovoljno vremena za uklanjanje tragova, čvrsto vjerujemo da su posmrtni ostaci Hrvata u najvećoj tajnosti dobrim dijelom preneseni i pokopani u Srbiji, gdje te ljude nitko ne traži, pa smo stoga malo skeptični da ćemo ih ikada naći.
Međutim, dok tražimo ubijene iz Domovinskoga rata, svako malo se primjerice u Sloveniji, ali i diljem Hrvatske naiđe na neku masovnu grobnicu, ali onih koji su ubijeni po nalogu Tita i partije nakon završetka II. svjetskog rata. Takvih grobnica puna je Slovenija. O tome se piše i snimaju dokumentarni filmovi. Ali…nitko u Hrvatsko, ni lijevi ni desni, ne čine ništa da se posmrtni ostaci ovih nevinih ljudi barem dostojno pokopaju na zagrebačkom Mirogoju, Udbini ili na nekom drugom mjestu. Hrvatska naprosto ne želi vratiti svoje mrtve! Može li se nešto slično dogoditi kod Izraelaca ili Amerikanaca? Oni traže svakog, ali baš svakog svog poginulog vojnika ili civila, i ne prestaju to činiti dok ne završe misiju. A osim što traže svoje poginule, traže i zločince, što se za Hrvate ne može reći, jer mi se zadovoljavamo samo ako pronađemo neku grobnicu, ne mareći za ono da svaki zločin ima svoga zločinca.
Prvi čovjek Srbije, Aleksandar Vučić, koji je i sam aktivno sudjelovao u agresiji na Republiku Hrvatsku, čitavo vrijeme pravi „budalu“ od ljudi koji se godinama pitaju – gdje su naši najmiliji?
Svojedobno prigodom posjeta Zagrebu, (veljača, 2018), kad ga je pozvala i ugostila Kolinda Grabar Kitarović predsjednik Srbije je izjavio kako „nema ni jednog osobnog razloga da se ne uključi u rješavanje problema nestalih, i da ga apsolutno ne zanima zaštita onih koji su devedesetih bili u lancu odgovornosti, a utjecaj možda imaju i danas“. Kazao je također da će se njegov ured „tjedno baviti pitanjem nestalih“, te da će obitelji nestalih biti obaviještene o napretku.
I što se i nakon toga dogodilo? Ništa!
Činjenica je da Aleksandar Vučić to ne će i ne može riješiti. Pored toga, to mu ne dozvoljava ni njegov „ratni“ prijatelj i suradnik Vojislav Šešelj, koji sa svojim radikalima, neprestano širi mržnju, poglavito prema Hrvatima.
Zanimljivo je i gotovo neobjašnjivo koliko Hrvati imaju strpljenja. Srbi nas neprestano vode „žedne preko Save i Drave“, a mi uglavnom samo klimamo glavom i čekamo da ispune svoja obećanja. Jedan dan im prijetimo da ne će ući u Europsku uniju, dok se ne riješi i pitanje nestalih, dok se već drugi može čuti da ćemo im pomoći i u tome!
Tu i tamo Ministarstvo vanjskih i europskih poslova Republike Hrvatske uputi im (reda radi) neku prosvjednu notu, ali je oni ne žele niti primiti. Čak nam se i smiju kad im nešto takvoga uputimo.
Srbi koji žive u Hrvatskoj sigurno znaju gdje su „nestale“ masovne grobnice iz Domovinskoga rata. Vjerujemo da to znaju i Milorad Pupovac i Vojislav Stanimirović, ali i Veljko Džakula (logor Bučje). No, umjesto da s njima hrvatska država prekine svaku suradnju, ona to ne čine, već ih štiti, nagrađuje i daje im priliku da svako malo bez ikakvih sankcija pljuju i bljuju po Hrvatima i Domovinskome ratu.
Pupovac, primjerice, nikada nije priznao da je Srbija, uz JNA, Crnu Goru i domaće izdajice, bila agresor na Republiku Hrvatsku, niti se založio da se pronađu nestali. Ne ponaša li se tako i Vojislav Šešelj?
Hrvatski branitelji i stradalnici iz Domovinskoga rata sve teže podnose laži i obmane koje nam svakodnevno serviraju iz srbijanskog državnog vrha. Neki kažu da se ne trebamo osvrtati što Srbi govore i pišu. To nije istina. Svaku njihovu laž treba oštro demantirati, ali ne na način rekla-kazala. Naime, Srbi kad lažu, kao primjerice o početku Domovinskoga rata, blaženom Alojzije Stepincu, ustaškom logoru Jasenovac ili pak o nestalim i zatočenim Hrvatima to ponavljaju kao „gramofonska ploča“, pa mnogi u svijetu steknu dojam kako oni a ne mi govore istinu, jer naših odgovora –nema!
Obitelji nestalih s pravom očekuju brže rješavanje problema.
Bojimo se nažalost da od toga ne će biti ništa, tim prije jer se to pitanje „ozbiljno“ postavlja samo na Svjetski dan nestalih osoba, što drugim riječima znači da će Hrvati još dugo postavljati pitanje – gdje su im najmiliji?
Mladen Pavković, predsjednik Udruge hrvatskih branitelja Domovinskog rata 91. (UHBDR91.)
