By Nevjerojatna je upornost u tvrdnjama kako im ideologija kad su u pitanju izbori nije bitna, ali upravo u ovo vrijeme otvaraju teme, za neke još uvijek “ustaša i partizana”. Pri tom, što mekši i kulturniji to su po Hrvatsku opasniji, kad ispod mirne površine, progovore “Jugoslaveni”, u stvari anacionalni globalisti, svjesna ili nesvjesna služinčad slobodnih zidara i Novog svjetskog poretka.
Da bi svoja nasljeđa, nečijim prolijevanjem krvi stečena zadržali, i u njima “uživali”, potrebno je na svaki način eliminirati svjesne, misleće, poglavito one hrvatskoga duha.
Mnogi krenu orati po ovom polju za nas branitelje zahtjevnom i k tone miniranom. Ipak, naviklo se. Lakše je danas glavom nego srcem deves’prve.
Iz kvote uglađenih, a dovoljno odlučnih za ulazak u “ozbiljni dijalog” javi se od nekud izvjesni Josip Ćurlin, ali znadu to biti i Lozica ili Kusovac, a i Nobilo, svatko na svoj način. I tako Ćurlin ustvrdi kako su partizani bili jedna od hrvatskih vojski tijekom Drugoga svjetskog rata, a suvremena Republika Hrvatska pravna sljednica Socijalističke Republike Hrvatske. Tuđman i Bobetko partizani.
Nadalje kako, u prigodi propalog gostovanja Srbo(crno)gorskog Hora na Korčuli s jugoslavenskom ikonografijom (viđenom na žalost u Splitu, Rijeci i Zagrebu), nije kao imalo smisla istaknuti natpis “Korčula je Hrvatska, nikad partizanska” budući da je Hrvat etnička odrednica, a partizan nije.
U partizanskoj vojsci bilo puno Hrvata. Bobetku ustaše ubili oca i tri brata, dakle sukob ustaša i partizana bio unutarhrvatski. Obje vojske hrvatske. Bratoubilački rat. Poput sukoba Srba partizana i Srba četnika, sjevernih i južnih Korejaca, crvenih Kmera i Kmera u oporbi, Kineza iz Kine i Kineza s Tajvana, Španjolaca za Franka i protiv Franka itd. Masovno klanje unutar istog naroda, Hrvati s Hrvatima.
Piše nadalje da ne tvrdi kako je sve što sam podastro o njihovim zločinima neistina, niti da su partizani bili dobri, ali stoji činjenica da je u njihovim redovima bilo puno etničkih Hrvata.
U tamnici u Zagrebu, kaže, neki su komunisti prije nego što će ih ustaše pogubiti, napisali na zidu Živjela sovjetska Hrvatska.
Unutar komunističke Jugoslavije postojala Socijalistička Republika Hrvatska u istim granicama kao današnja Republika Hrvatska, na grbu bila šahovnica ispod petokrake, himna isto bila Lijepa naša, službeni jezik bio hrvatski ili srpski a u druge tri republike, naveden pod imenom srpskohrvatski. Kako biti katolik ne znači biti Hrvat i obrnuto, jer su vjeroispovijest i narodnost odvojeni pojmovi. U Ustaškoj vojnici je bilo 30 % muslimana, mnogi dužnosnici vojske i uprave NDH bili muslimani, prema ustaškom nauku bosanski muslimani bili cvijet hrvatskog naroda. Domovinski rat tvrdi nema veze s Drugim svjetskim. 1990-ih su Hrvati imali jednu vojsku, gotovo svi bili na istoj strani, ali 1940-ih je hrvatski narod imao dvije. Bilo je čak i oko 2500 Hrvata četnika, on piše. Solidno Josip slaže premise ali jeli baš tome tako.
Logikom činjenica, a ne u glave nam uvaljivanim pretpostavkama, moj gospon ili drug Ćurlinu, tome i nije tako. Bobetko je bio partizan, ali i poslijeratni oficir dok nije progledao pa je maknut, Červenka su također “odjebali” i dali mu da naplaćuje TV pretplatu po kućama, a i Tuđman je bio hrvatski orijentiran i odmaknut…
Sljednica je Republika Hrvatska ali osakaćene SRH… Dosta nas zna što je bilo, ali u ono vrijeme nismo znali zašto su nam lagali. Danas se gotovo sve zna ali kasno je za ispravak zločina i pljački, koje su počinili dio partizana pravdajući ih starim lažima. Tempi pasati… A stvarnost:
“Svi su se odmah spustili u podrum Banskih dvora i predsjednici i zaposleni i tjelohranitelji. Ursu je u podrum ranjenog nosio kolega tjelohranitelj Marko Kovačić. U podrumu je Ursa bio u blizini predsjednika Tuđmana, kada je on vidjevši ga ranjenog, krvavog i pocijepane odore koja visi, rekao Anti Markoviću: “Evo ti tvoja Jugoslavija”.
Partizani su bili borci za sovjetsku Jugoslaviju svjesni masonske agenda, ili ne. Svjesni počinjenih teških zločina u realizaciji im totalitarizma, čuj NACIOnalizacije, a stvarno pljačke, otimačine čak i Jevrejima, što nije radio Pavelić, barem ne ovdje na otoku, gdje je pobjednička vojska jaka pobila svoje “klasne neprijatelje” susjede. O zarobljenim vojnicima i intelektualcima da i ne govorimo. Slagalo ih se na kamaru, i bacalo u jame. Bobetko, Červenko i Tuđman su genijalci. Prvu dvojicu sam odlično osobno poznavao, doduše ne iz partizana nego s Južnog bojišta kao generale Hrvatske pobjedničke vojske i Domobranstva. Franjo mi je jednom u životu stisnuo ruku, sasvim dovoljno.
Tito (tko god da je bio), i Krleža su tamo davno bili pripadnici ustaških postrojbi, tako su se zvale. Zbog čega su to “ustaštvo” izdali i prihvatili masonsku britansko-sovjetsku Jugoslaviju, tobože se sukobljavali sa Staljinom da bi se riješili oni malo “prčeviti”. Neš ti njima problem sjebat Crvenu konjicu da je krenula, onu koja je oslobađala Jugu dok je veliki ha ha ha vojskovođa Tite nizao katastrofalnih poraze na Sutjesci i Neretvi. Izginuše navučeni u “slobodu i sigurnost” ponajviše Dalmatinci, mjesto da su ostali na otoku i pobacili u more Talijane što su nota bene, dok ih je legenda “zaštitio” u šumi, davali hranu im djeci a i obiteljima. Ljubičica Bijela ošo na oslobođeni teritorij Visa i to preko Barija, a Dalmacija i Split mu bili slobodni zasjesti na vlast, recimo u Banovini. Nonsens za nonsensom….
U Domovinskom obrambenom ratu branili smo i oslobađali Hrvatsku od svih sljedbenika Titinih pobjednika i zločinaca koji su bili oštrica partizanske Jugoslavenske “narodno oslobodilačke” i zločinačke vojske, transformirane u tzv. JNA što nas je napala, trećinu (AVNOJ-ski ohaštrene) Hrvatske okupirala i etnički očistila. Daklem partizani su bili Jugoslavenska vojska, ZNG- hrvatska vojska, kao i HOS-ovci, policajci, potom i domobrani od 92. Nekakvo palamuđenje o tobože hrvatskoj partizanskoj vojsci na čelu s Titom i partijom kad su im ratne kolege, pa i oficiri zbog vjenčavanja u crkvi (kao povoda) završili nositi vreće u luci Gruž, Kardeljevu ili Fiumi, pa kamen na Golom. Tko je dočekao Proljeće nakon svega i on je najebao…
Kako smo, tako grubo varani, kroz Jugu opstali duhom Hrvati, a nas šačice stisli srce i stali pred, kažu po prilici, četvrtu ratnu mašinu Europe, jedini odgovor je Boga pitajte.
Istina, Korčula je danas Hrvatska, ali nikad više partizanska i time Jugoslavenska.
“Logika”, koju se na uporno podmeće da smo 1990. svi mi sposobni za rat i u njega se odlučili po nas je bila pogubna. Od mojih 200 dubrovačkih Zengi (od kojih,pola Hercegovaca i drugih) preko dvadeset njih je dalo život izravno u ratu, a do sad ih je (uglavnom zbog njegovih učinaka na zdravlje) 36 pod pločom. Nut relativiziranje tih žrtava, dok je u početku veliki dio vojno sposobnih gledao rat na televiziji, i sad pričaju puno o njemu uključivši se prilično kasnije… nema smisla. Gledali su u Saboru i glasanje kompletne “ljevice” (Račanov SDP) protiv nje, dok je jedini od njih za punu nezavisnost Republike Hrvatske podigao desnu ruku naš otočki sabornik Marko Vlašić Čiče.
Možda se nekome drugome može bajke i legende pričati. Po meni sve je jasno, ma koje nacionalnosti bili partizani su se borili pod Titom generalno i finalno za Jugoslaviju, a ona nas je kasnije napala i naš je Narod i narod što je u Hrvatskoj obitavao a kao svoju Domovinu je živi, Nju obranio najboljim sincima podržanim voljom srdaca od kojih su za Njih mnoga kucala. Dio najboljih je pod zemljom, a mi preživjeli ih vidimo na Nebu kod Boga nam spasitelja.
Bog i Hrvati
Marko Mišo Mujan
