By - Dio
Tko nas to proziva za “genocid” i “etničko čišćenje”?
Svjedoci smo nesmiljenih, primitivnih, prizemnih i vulgarnih napada i kleveta najniže vrste, koji kontinuirano stižu iz Beograda iz godine u godinu, a naročito su izraženi u vrijeme kad Republika Hrvatska obilježava obljetnice svojih osloboditeljskih vojnih operacija (‘Bljesak’, ‘Oluja’) i slavi državne blagdane vezano za samostalnost (Dan domovinske zahvalnosti, Dan neovisnosti). Hrvatsku za “genocid” nad Srbima i “najveće etničko čišćenje u Evropi posle Drugog svetskog rata” prozivaju ortodoksni naci-fašisti i akteri zločinačke agresije iz 90-ih godina koji bi u skladu sa svojim ratnim zaslugama trebali sjediti u zatvoru, a ne vladati Srbijom.
No, o njima će biti riječi kasnije.
Pitanje koje se neizbježno i logički, na samome početku bilo kakve rasprave o ovoj temi mora postaviti, jest:
Kakav je kredibilitet zemlje čija to propaganda čini, da bilo komu – pa i Hrvatskoj – dijeli lekcije? Imaju li oni kao država ikakvoga kredibiliteta i moralnog prava bilo kojem narodu u okruženju, napose, nama Hrvatima, išta spočitavati?
Odgovor je nužan ne samo radi podsjećanja na prošlost i tamne epizode iz povijesti sukoba na Balkanu, nego prije svega kako bi se shvatili pravi motivi i namjere koji se kriju iza ove velikosrpske kampanje koja različitim intenzitetima traje desetljećima.
Moglo bi se, primjerice, započeti s Karađorđevim iznenadnim upadom u Beograd (1807. godine, uz pomoć uhode iz grada koji je prišao srpskim ustanicima – Cincara). Jedan od prvaka Prvog srpskog ustanka, srpski svećenik iz ugledne velikaške obitelji tog vremena (Prota Mateja Nenadović – čiji je otac Aleksa Nenadović bio pogubljen od Turaka zbog urote i pokušaja stvaranja protu-turskog saveza s Austrijom), u svojim Memoarima piše, kako su po ulasku u Beograd Karađorđevi ustanici “klali žene i decu tursku” s toliko mržnje i žestine da nikoga nisu poštedjeli, a sve je učinjeno “legalno”, prema odlukama tadašnjeg Praviteljstvujuščeg sovjeta (tijela ratne ustaničke vlasti koje je predstavljalo neku vrstu “Narodne skupštine”). Uz tursko civilno stanovništvo, masovno su stradali Cincari, Vlasi, Romi (Cigani) i ostali, budući da su svi odreda bili smatrani instrumentom turske osvajačke strategije. Ubrzo po osvajanju Beograda, Karađorđe je svojim trupama dopustio trodnevnu pljačku koju su one “sa svom silinom i žestinom” (kako pišu sami srpski izvori) provodile, uz nastavak klanja preostalih vojnika i civila i silovanja žena.
Tradiciju pokolja i etničkog čišćenja, srpske regularne i neregularne (komitske) trupe nastavile su u vrijeme osvajanja Makedonije (koju su sa Sandžakom i Kosovom nazivali “Starom Srbijom”). Komitski odredi (preteče četnika) upravo od ovog razdoblja (1904 -1908. godine) koriste se kao udarna snaga za istrebljenje nesrpskog stanovništva na osvojenim područjima, odnosno, za one najprljavije poslove – masovne zločine, spaljivanje sela, silovanja, pljačke – koji su ipak smetali regularnoj srpskoj vojsci i diplomaciji, jer su svoju tradiciju već u to vrijeme temeljili na “časti” i “junaštvu” i nastojali svijetu prikazati srpska osvajanja kao nastavak oslobađanja Srbije.
U Srbiji se (s ponosom) i danas ovaj genocid naziva “Četničkom akcijom” i smatra junačkim pothvatom prvog reda. Brojni izvori srpske provenijencije svjedoče u kojoj je mjeri bitka za makedonski teritorij bila beskrupulozna i kakav su strah i trepet među stanovnicima širili srpski osvajači primjenjujući iste metode pokolja, silovanja, paleži i istrebljenja kao i u vrijeme kad su pod vodstvom Karađorđa svoj ustanak počeli širiti izvan Šumadije sanjajući o tomu kako je Srbija već na putu da postane sljedbenik Osmanskog imperija u jugoistočnoj Europi. Vezano za ovu sramnu epizodu “oslobađanja ‘Stare Srbije'”, list socijaldemokrata Srbije (ogorčenih protivnika osvajačke beogradske klike i velikosrpskih težnji), među ostalim piše:
“(…) Od nekog vremena ne prođe ni jedan dan a da kroz javnost ne proleti vest da je u Staroj Srbiji i Maćedoniji bio sukob, pokolj, da je uništena srpska, bugarska ili koja druga četa, da su izginuli Srbi, Bugari ili koji drugi stanovnici St. Srbije i Maćedonije. U tim provincijama puške neprestano pucaju; ljudi, žene, deca ginu, krv se puši, sela se pale, nastalo je pravo istrebljivanje.
S početka je to istrebljivanje vršeno pod formulom revolucionarne akcije, dizanja revolucije u tim krajevima. Sad se, međutim, očigledno vidi da u celom tom poslu nema ni traga od kakve revolucionarne akcije. I dok je u prvi mah moglo i izgledati prividno, da su neke vulkanske pojave na teritoriji St. Srbije i Makedonije čisto revolucionarnog karaktera, dotle se sad priroda pokreta prikazala u čistoj svojoj boji. Ona nije revolucionarna, ona je razbojnička.
Najmljene sluge zainteresovanih faktora u Makedonskom pitanju, umesto kakve revolucionarne akcije u interesu oslobođenja makedonskog stanovništva od jednog varvarskog i preživelog gospodarstva, vrše sada najodvratnija i najnečovečnija nasilja nad makedonskim stanovništvom. Radi zaštite nacionalnih interesa šilju se u Makedoniju elementi u svakom pogledu propali. Pribiraju se ljudi bez ikakvih moralnih i humanitarnih osećaja, oni traže još gore izmećare i šilju ih da štite makedonsko roblje. Oni koji su u duši protivnici sviju sloboda, oni koji su za najokoreliji apsolutizam, stavljaju se na čelo ‘revolucionarnog’ makedonskog pokreta. Pa šta se onda bolje može i očekivati nego ono što se svakog dana dešava?”
(Vidi: http://www.safaric-safaric.si/katas_mkd/1905-20180128_Beograd_E_novine_Makedonija_Pokolji_silovanje_palez_ustrebljenje.pdf; Autor kao izvor navodi: “Radničke novine”, br. 27, Beograd, 30. marta 1905; pripremio Damjan Pavlica; dijelove teksta istaknuo: Z. P.; stranica posjećena 2. 8. 2021.)
U otimačini za tursko naslijeđe s Bugarima i Grcima kao glavnim konkurentima na Balkanu, srpsko-crnogorski saveznici su zajedničkim snagama nastojali osvojiti što veća područja, a prioritetni cilj bili su Kosovo i Albanija. Ono što su Srbi i Crnogorci (odnosno, njihove redovne vojne i neredovne-komitske čete) počinili u Balkanskim ratovima (1912-1913.) nad civilnim stanovništvom osvojenih oblasti, nije se događalo ni u najmračnijim razdobljima europske povijesti.
Na ovom mjestu nije moguća detaljnija elaboracija tih događanja, pa će biti spomenute samo neke općepoznate činjenice.
Carnegiejeva komisija (tijelo američke fondacije Carnegi, nazvane po američkom industrijalcu i dobrotvoru Andrewu Carnegiu), koja je pratila ratne operacije na području Balkana 1912. godine, u svome je izvješću zapisala kako su srpsko-crnogorske snage na osvojenim prostorima počinile do tada neviđena zvjerstva i masovne zločine uz spaljivanje i zatiranje čitavih sela, te da su Srbi i Crnogorci okrutno i sadistički (s uživanjem) masakrirali nemoćne zarobljene vojnike neprijateljskih snaga i civile, odrezujući im jezike, nosove, uši, parajući utrobe, režući grkljane, skidajući kožu s glava itd.
U svojoj poznatoj knjizi Tajni rat Srbije; propaganda i manipuliranje poviješću (koja je do sada doživjela nekoliko izdanja), američki intelektualac židovskog podrijetla Philip J. Cohen prilično detaljno opisuje ove događaje, navodeći među ostalim i svjedočenje britanske humanitarke Edith Durham koja potvrđuju navode spomenute Carnegiejeve komisije uz brojne detaljne opise bestijalnih iživljavanja srpsko-crnogorskih odreda nad civilima. Durhamova je o tim događajima pisala i u svojoj knjizi Borba za Skadar. Jedan od rijetkih autora iz Srbije koji obrađuje i danas te teme je beogradski sociolog Damjan Pavlica.
Srpski opozicionar Dimitrije Tucović tvrdio je kako je “izvršen pokušaj ubistva s predumišljajem nad celom jednom nacijom” i da je to “zločinačko delo” za koje se “mora ispaštati”, na što u jednom od svojih tekstova upozorava i već spomenuti Pavlica:
“Srpska i crnogorska vojska su oktobra 1912. napale otomansku državu prodirući na Kosovo i Metohiju. Albanci su se protivili zauzimanju njihovih naselja i organizovali su dobrovoljačke jedinice koje su pružale oružani otpor nastupanju srpskih trupa. Kod Podujeva je došlo do veće bitke, kada se petnaest hiljada dobrovoljaca pod komandom Ise Boljetinca bezuspešno suprotstavilo Trećoj srpskoj armiji, koja nakon toga zauzima Prizren i veći deo Albanije sa primorjem.
Tokom balkanskih ratova 1912 – 1913, Srbija je pripojila oblasti Sandžaka, Makedonije, Kosova, a nakratko i Albanije. Srbi nisu činili većinu u ovim oblastima, što je predstavljalo izvestan problem za srpsku diplomatiju, koja je zauzimanje Kosova predstavljala kao oslobođenje od Turaka, ne obazirući se na činjenicu da se tokom vekova stanovništvo promenilo. Na mirovnim pregovorima u Londonu Srbija nije htela da se zadovolji severom Kosova, za šta će, ironijom sudbine, moliti sto godina kasnije. Po okončanju ratova, kosovsko-metohijske oblasti su pripale Srbiji i Crnoj Gori, što srpska istoriografija naziva oslobođenjem, a albanska okupacijom. Sa stanovišta političke nauke, odgovarajući termin je aneksija, budući da je pripajanje Kosova izvršeno mimo odluke narodnih predstavnika, i bez referenduma među stanovništvom.
‘Kuće i čitava sela su pretvorena u pepeo, nenaoružano i nedužno stanovništvo je masovno masakrirano, neverovatni akti nasilja, pljačke i surovosti svake vrste – to su sredstva koja je primenjivala i još uvek primenjuje srpsko-crnogorska vojska, u cilju potpunog preinačenja etničkog karaktera oblasti naseljenih isključivo Albancima.’ (Iz Izveštaja međunarodne komisije o Balkanskim ratovima)
Tih godina se mnogo govorilo o ‘osveti Kosova’ za 1389, koja se volšebno prelila sa Turaka na Albance. Ovakva politika nije prošla bez kritike u evropskoj štampi, koja je pisala o zločinima etničkog čišćenja koje su činile srpske i crnogorske trupe prilikom zaposedanja albanskih naselja. Prema izveštajima, naročito je teško stradalo stanovništvo Prištine, Ferizovića (kasnije Uroševac), Đakovice, Prizrena i drugih gradova. U Austriji je prevladalo mišljenje da je Srbija uzela previše.
Srpski opozicionar Dimitrije Tucović opominjao je kako je ‘izvršen pokušaj ubistva s predumišljajem nad celom jednom nacijom’, što je ‘zločinačko delo’ za koje se ‘mora ispaštati’. Tucović se protivio teritorijalnoj ekspanziji Srbije i zalagao da Kosovo ravnopravno sa Srbijom i drugim oblastima uđe u Balkansku federaciju: ‘Bezgranično neprijateljstvo albanskog naroda prema Srbiji je prvi pozitivan rezultat albanske politike srpske vlade.'”
(Vidi: http://pescanik.net/savremena-istorija-kosova/; stranica posjećena 2. 8. 2021.)
Osvajački put Srbije nastavljen je i u razdoblju nakon Balkanskih ratova, budući da se takva strategija sa stanovišta širenja teritorija srpske države (uz pomoć Rusa i Francuza) od 1878. godine nadalje pokazala vrlo uspješnom.
Koncem Prvoga svjetskog rata – kojega je Srbija i isprovocirala na poticaj Rusije kako bi se prije svega dočepala Bosne i Hercegovine a potom ovladala Balkanom – srpska vojska i četnički odredi počinili su brojne masovne zločine i nad svojom “subraćom” Crnogorcima, o čemu je proteklih 30-ak godina pisao crnogorski književnik (u srpskoj javnosti omraženi) Jevrem Brković, a o čemu dokaze nalazimo i u brojnim drugim izvorima.
Nas Hrvate za genocid i etničko čišćenje prozivaju oni koji već više od jednog stoljeća svoje osvajačke ciljeve nastoje ostvariti upravo tim metodama – i to govori sve o utemeljenosti ovih optužbi.
Fašizam, nacizam i antisemitizam imali su u Srbiji čvrsto uporište prije i u vrijeme Drugog svjetskog rata – ali su Srbi ipak ostali “antifašisti” (!?)
Već prije Drugog svjetskog rata (20-ih godina) u Srbiji je vrlo aktivan profašistički pokret koji se rađa usporedo s Mussolinijevim, a na pojavnoj razini najočitiji je u djelovanju četničkog vojvode Koste Pećanca i njegovog odreda koji je od 1921. godine sastavnim dijelom službenih parada i proslava u Kraljevini SHS/Jugoslavije i otvorena prijetnja svima koji ne pristaju uz ideju “Velike Srbije”.
Jaka profašistička desnica kojoj su pripadali najugledniji intelektualci, među ostalima i kultni srpski pisac, Miloš Crnjanski, Svetislav Stefanović i drugi, bila je aktivna čitavo desetljeće prije okupacije Jugoslavije i u svome časopisu “Ideje” (čiji je vlasnik bio Crnjanski) radikalno je zagovarala nacističku rasnu teoriju u njezinom izvornom, ogoljenom obliku. Jednako kao što je u vrijeme španjolskog građanskog rata podržavao Franca i njegovu fašističku falangu pišući im panegirike i diveći se sjaju njihovog oružja i vojnoj nadmoći, Crnjanski je bio i uz i Hitlera i njegov režim. Čak se javno hvalio svojim susretom s vođom Reicha u vrijeme kad je kao izvjestitelj beogradskog lista Vreme (iz stožera španjolskog fašističkog vođe) završio na jednom prijamu za strane novinare, na kojem ga je Hitler zagrlio i čestitao mu kao uspješnom izvjestitelju koji “objektivno” piše o prilikama u Španjolskoj.
(Vidi: dr. Olivera Milosavljević, “Tri lica jednog pisca”; https://www.youtube.com/watch?v=ED_7c2wSh7Y&ab_channel=csiplatforma; stranica posjećena 3. 8. 2021.)
Posljednjih desetljeća, Srbija nastoji “oprati” lik Miloša Crnjanskog i prikazati ga humanistom – negirajući njegovu pronacističku i profašističku prošlost, kao što se to čini i sa svim drugim srpskim ideolozima i promotorima nacizma i fašizma koji su nakon svega ostali i dalje neupitne “nacionalne veličine”.
Hitlera i Mussolinija podržavali su u tadašnji patrijarh SPC, Varnava i njegov nasljednik Gavrilo Dožić, kao i cijeli vrh crkve, pa i danas najveći teološki autoritet SPC i svetac, Nikolaj Velimirović Žički, koji je bio aktivni član fašističkog ‘Zbora’ i duhovni otac Dimitrija Ljotića.
Radikalni velikosrpski nacionalisti potpomognuti klerom SPC, nadali su se da će Srbija uspjeti ostvariti svoju misiju “obnove Dušanovog Carstva” u sklopu Hitlerovog “novog poretka” i zato su se od početka bespogovorno stavili u njegovu službu.
(Vidi: dr. Olivera Milosavljević, Srpski intelektualci i rat (1933 – 1941.)); http://ckhis.s11.novenaweb.info/files/file/pdf/Desnicini-susreti/DS-2012-pdf/DS-2012_02-Milosavljevic.pdf; stranica posjećena 3. 8. 2021.)
Srbija je već u rujnu 1940. godine, kao znak dobre volje prema Hitleru i njemačkom Reichu uvela rasne zakone – bez ikakve prisile, dokazujući se time kao vjeran saveznik nacista. Nakon Hitlerove okupacije Kraljevine Jugoslavije, ona postaje privjesak osovinskih sila.
U kolovozu 1941. godine, 545 najviđenijih intelektualaca (episkopa i svećenika SPC, akademika, generala, sveučilišnih profesora, bivših ministara, uglednih gospodarstvenika, književnika, umjetnika, potpisalo je Apel srpskom narodu (objavljen u beogradskom listu Novo vreme 13. kolovoza) kojim se srpski narod pozvalo na bespogovornu lojalnost nacistima, uz osudu “razbojničkih komunističkih bandi” i svakog otpora okupatorskom režimu. Potpisnik ovog dokumenta bio je i Viktor Novak, Hrvat, tvorac komunističkog pamfleta Magnum crimen (iz 1948.) uz pomoć kojeg se poslije rata teško optužilo Katoličku crkvu, nadbiskupa Alojzija Stepinca i cijeli hrvatski narod za kolaboraciju s Hitlerom.
Antisemitizam je također u Srbiji bio konstanta, još od vremena velikih progona Židova u Rusiji i on je sastavnica službene, državne politike i u vrijeme Drugog svjetskog rata, a najaktivniji antisemiti regrutiraju se iz redova SPC i intelektualne i političke elite.
Ni u jednoj europskoj zemlji tog vremena ne postoji toliki broj pronacističkih i profašističkih organizacija i postrojbi kao u Srbiji – počevši od nedićevaca, ljotićevaca, brojnih četničkih organizacija i skupina, do Specijalne policije i Ruskog korpusa. Zato je komunistički “ustanak” u ljeto 1941. godine doživio krah u samo nekoliko mjeseci, a tijekom cijelog rata nijedna značajnija bitka nije vođena na tlu Srbije, sve do oslobađanja Beograda (listopada 1944. godine) u čemu su glavnu ulogu odigrali Sovjeti.
Uz to, Srbija je bila prva europska zemlja u kojoj su Židovi gotovo posve istrijebljeni (Judenfrei) u nešto više od godinu dana rata za što su tadašnje kolaboracionističke vlasti i pismeno pohvaljene od Berlina već u kolovozu 1942. godine. Uz brojne logore smrti i to je jedan od jasnih dokaza kakav je razmjer srpskih masovnih zločina kako prema Židovima tako i prema drugim narodima, pa i svome vlastitom (u suradnji s okupatorima), bez ikakvoga otpora osovinskim snagama.
Srpski “antifašizam” je, dakle, obična floskula koja nema nikakvog utemeljenja u stvarnosti, čemu u prilog ide i sve ono što se događalo tijekom 90-ih godina na prostoru SFRJ, kojom prilikom su kokarda i petokraka (figurativno rečeno) sklopili savez u godinama prije rata, i potom skupa počinile neviđena zla. Nikakve naznake otpora ekstremnoj nacionalističkoj ratnohuškačkoj politici u Srbiji – niti u prekodrinskim krajevima u kojima u većini žive Srbi – nije bilo, iako se dobar dio te populacije punih 45 godina busao svojim “antifašizmom” i zaslugama za stvaranje Jugoslavije. Danas, poslije najvećih masovnih zločina i razaranja što ih Europa pamti u razdoblju nakon 1945. godine, oni koji su to počinili u ime “srpstva” i “pravoslavlja” opet su “antifašisti” i to nam poput papiga ponavljaju svi: od Vučića, Vulina i Dačića, do Milorada Pupovca, Dejana Jovića i drugih velikosrpskih ideologa i krivotvoritelja povijesti.
Poslije ovih kratkih elaboracija nekih momenata iz “slavne” srpske prošlosti, vratimo se u sadašnjost.
Negiranje stvarnosti, inverzija povijesti i slavljenje zločina i zločinaca
Stvarnost u kojoj Srbija danas živi je, nažalost, više nego frustrirajuća – za sve one koji su željni normalnog života, slobode i demokracije.
U desetljećima nakon brutalnih ratova koji su svojim krvavim tragovima obilježili noviju povijest ovih prostora i zgrozili čovječanstvo, psi rata i plaćene ubojice još su uvijek najtraženiji “izvozni proizvod” Srbije a srpska mafija je (kako s ponosom ističu mnogi koji se time diče) jedna od najjačih u Europi, a i šire, najveći ratni zločinci već su sastavni dio mitske matrice i svrstavaju se u besmrtne heroje “srpstva” i pravoslavlja, velikosrpska ideologija i četništvo ostaju ideje vodilje pretežnog dijela javnog mnijenja i ideal kojemu se stremi s istom strašću kao i devedesetih godina prošlog stoljeća.
Srpski plaćenici su na cijeni i svoje usluge prodaju diljem svijeta, a monstruozna ubojstva (uz masakre nad čitavim obiteljima, komadanje tijela žrtava, pa čak i kanibalske obrede) što su ih proteklih godina izvršili bivši pripadnici paravojnih postrojbi i skupina u europskim gradovima i samoj Srbiji, izazivaju nevjericu i zgražanje.
Što veći zločinac, veći “heroj” – što veći zločin, veće je i “junačko” djelo, jer “u ime srpstva” je sve dopušteno i “Srbin ne može počiniti zločin” ma što uradio. Čitava plejada “srpskih obilića” iz nedavne prošlosti već je našla počasno mjesto u nacionalnoj povijesti u kojoj nema traga njihovim žrtvama, potocima prolivene krvi i nedjelima što su ih počinili. Okorjeli kriminalci i masovne ubojice odavno su postali miljenici medija i o njima se govori s ponosom i strahopoštovanjem, što je vidljivo prate li se neke od najgledanijih televizijskih emisija (“Ćirilica”, “Goli život”, “Da možda ne”, “Veče sa Ivanom Ivanovićem” itd.), a o kampanjama u tisku i na Internet portalima da se i ne govori. Srbija je (kako s gorčinom govore mnogi beogradski intelektualci koji pokušavaju pružiti otpor ovakvoj destrukciji društva) već odavno postala svjetski rekorder kad su u pitanju ubojstva na javnim mjestima, pa se tako, primjerice, točno zna “tarifa” za pojedine “usluge” (ubojstva, premlaćivanje, otmice, pljačke, utjerivanje dugova, reket itd.). Od mnogih se kriminal i zločin u Srbiji slave i oni se ponose time što srpska mafija prema nekim istraživanjima zauzima visoko 8. mjesto među mafijaškim organizacijama u svijetu.
Samo rijetki se uopće usuđuju javno progovoriti o imenima onih koji siju strah i teroriziraju građane Srbije – osim ako nisu već osuđeni na dugogodišnje zatvorske kazne ili se više ne nalaze među živima. Postoje nedodirljivi mafijaši kojima država ne smije ništa, pa se oni ni ne spominju u javnosti.
U posljednjih desetak godina rade se i doktorske disertacije na temu raspada, dezintegracije i destrukcije srpskog društva uzrokovanih posljednjim ratovima, što za mnoge sociologe, psihologe, filozofe, psihijatre i druge ljude od struke predstavlja znanstveno-istraživački izazov, ali, to nažalost, nema velikog utjecaja na društvenu zbilju.
Nisu li i te frustracije razlogom da se današnja politička garnitura Srbije ponaša tako agresivno i sumanuto?
Dr. Dubravka Stojanović govori upravo o tomu u predgovoru knjizi One gorke suze posle (Beograd, 2010., str. 8.), autora Srđe Popovića:
“Srđa Popović u knjizi One gorke suze posle opisuje Srbiju u deceniji posle počinjenih zločina. Za svoje dijagnoze on najčešće koristi medicinske termine: psihotično je društvo koje menja stvarnost prema svojim verovanjima i zatim pokušava da se uskladi sa tom konstruisanom stvarnošću; patološko je društvo koje je srušilo moralni poredak; bolesno je društvo koje je ostalo bez ljudskih svojstava; autistično je društvo koje ima tako krupnu laž u glavi da može misliti samo na nju; razbijeno je društvo koje nije sposobno da se leči; paranoidno je društvo bez identiteta, jer ‘stara predstava o sebi, pre zločina, nije moguća, a sa novom se ne suočavamo. Zbog toga je društvo izgubilo smisao za orijentaciju i osećaj ravnoteže, zato nema odgovor ni na jedno pitanje’, zaključuje autor.
“Zločin je pitanje svih pitanja” – piše dr. Dubravka Stojanović u prvoj rečenici predgovora (aludirajući prije svega na to da je odnos prema zločinu i zločincima ono što nas određuje kao razumna i humana ljudska bića) i nastavlja:
“…Ta rečenica je suštinski, najprecizniji i najsažetiji zaključak knjige Srđe Popovića One gorke suze posle. Zločin je bio i uzrok i posledica događaja koji su potresali Srbiju poslednjih dvadeset godina. Zločin je bio i izvor i ishodište vladajućih političkih ideja. Zločin je bio i sredstvo i cilj vladajućih krugova. Zločin je kontinuitet koji spaja naoko različite režime, on je spona između vlasti i opozicije, vlasti i građana. Dubrovnik, Vukovar, Sarajevo, Omarska, Srebrenica, Račak, Drenica, Kukeš. Vuk Drašković, Slavko Ćuruvija, Ivan Stambolić, Zoran Đinđić. Zločini koji proizlaze jedan iz drugog.”
(Vidi: https://pescanik.net/wp-content/PDF/srdja_popovic-one_gorke_suze_posle.pdf; stranica posjećena 3. 8. 2021.)
Danas imamo u opticaju srpske memorandume 2 i 3 koji programski osmišljavaju strategiju velikosrpske ideologije u post-ratnom razdoblju – uključujući među ostalim reviziju povijesnih činjenica, skidanje krivnje za agresiju i zločine sa Srbije i opstrukciju osude srpskih ratnih zločinaca. Ono što se događa u Srbiji, “republici srpskoj” i među političkim predstavnicima Srba u Hrvatskoj govori nam kako se to, nažalost, korak po korak provodi.
U ratovima na području bivše SFRJ 90-ih godina XX. stoljeća srpski agresor pobio je oko 80% od ukupnih žrtava
Svako civilizirano društvo se, u ime svoga opstanka i očuvanja nekih temeljnih vrijednosti, među ostalim, mora suočavati i s prošlošću i apsorbirati je tako da pored onoga što je pozitivno i u stanovitoj mjeri predstavlja nacionalni ponos, prihvati i vlastite „tamne mrlje“, odnosno, promašaje, zablude, pogreške i zastranjenja, kako bi se u budućnosti izbjegle zamke prošlosti.
Uistinu, zašto Srbija (pa u određenom smislu i većina srpskog naroda u cjelini), tako uporno, i usprkos svakoj logici zatvara oči pred realnošću, bježi u izmaštani, nepostojeći, autistični svijet fikcija i mitova, i sama sebe uvjerava kako je žrtva “belosvetskih zavera” i meta “novog svetskog poretka”? Misle li promotori ove propagande da su svi oko njih izgubili osjećaj za realnost ili doživjeli kolektivnu amneziju, i da će svojom agresijom spriječiti da istina izađe na vidjelo? Zašto se svaki pokušaj otvaranja rasprave o “tamnim stranama” nacionalne povijesti uvijek završava na isti način?
Izjave poput one koju je tadašnji predsjednik Narodne skupštine Srbije, Oliver Dulić dao u Nizozemskoj u proljeće 2008. godine, izrekavši na jednom okruglom stolu “bogohulnu” tezu po kojoj su Srbi počinili najveći broj zločina u ratovima na području bivše SFRJ 90-ih godina prošlog stoljeća (navodeći čak da je to oko 80%), samo su uzaludni pokušaji da se konačno pokrene proces suočavanja srpskog naroda s prošlošću i izazivaju lavinu javnih osuda i poziva na linč. Tek u tim trenucima postaje jasno, koliko je Srbija daleko od katarze i prihvaćanja stvarnosti, kao preduvjeta za stvaranje normalnog, uljuđenog društva.
No, je li Dulićeva izjava samo plod njegove mašte, obično blebetanje jednog tipičnog “izdajnika” koji “blati” i “kleveće” vlastitu zemlju i narod, ili ona ipak ima nekog uporišta?
Izvještaji vrhunskih svjetskih demografa verificirani od strane od strane Demografskog ureda Tužiteljstva MKSJ u Den Haagu kao institucije OUN (iz 2010. godine) potvrđuju kako je u Bosni i Hercegovini (od 1992. do 1995.) smrtno stradalo ukupno 104.732 osoba (42.106 civila i 62.626 vojnika), od čega 68.101 Muslimana, 22.779 Srba, 8858 Hrvata i 4995 osoba drugih narodnosti. Dodaju li se tom broju žrtve rata u Republici Hrvatskoj, u razdoblju 1991-95. (15.970 na hrvatskoj strani i 6.760 na srpskoj – prema podacima dr. sc. Dražena Živića, demografa iz Instituta za društvene znanosti ‘Ivo Pilar’ u Zagrebu) i na Kosovu, gdje prema podacima FHP iz Beograda (od 2008. godine – uz kasniju ne značajnu korekciju), od siječnja 1998. do prosinca 2000. godine ukupan broj žrtava iznosi 13.421 (od čega su 10.533 ili 78% Albanci; 2.238 ili 17 % Srbi; 126 ili 1 % Romi, 100 ili 1 % Bošnjaci, te 424 ili 0,42% ostali ), dolazi se do podatka da je u Bosni i Hercegovini, Republici Hrvatskoj i pokrajini Kosovo ukupan broj žrtava u spomenutim razdobljima bio 140.883. U ukupnom broju žrtava, dakle, Srbi sudjeluju sa 31.777, ili 22,55%, dok su preostalih 77,45% pripadnici drugih naroda. Izuzme li se iz ove analize Kosovo (iz razloga što se ipak radi o unutarnjem sukobu, jer ta je pokrajina u kritičnom razdoblju bila u sastavu Srbije), i promatra podatke za Republiku Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu – gdje je na djelu bila klasična agresija – ukupan broj žrtava je 127.462, a od toga 29.539 srpskih. U ovom slučaju, kako je vidljivo, postotak srpskih žrtava u ukupnom broju smrtno stradalih je 23,17%, a nesrpskih 76,83%.
Uz sve nedostatke ovih istraživanja – za koje je prije svega odgovorna agresorska strana koja ne želi objelodaniti broj žrtava na svojoj strani, prije svega poginule iz Srbije (iz sastava “JNA”, policije, paravojnih, dobrovoljačkih i specijalnih postrojbi) – očiti je nesrazmjer između srpskih i ostalih žrtava rata, pa se i iz toga mogu izvući zaključci kako su Dulić i ostali čije tvrdnje se svode na to da je srpska strana uzrokovala najveći broj zločina, potpuno točne, a one o masovnim pokoljima Srba najobičnije izmišljotine kojima se želi prikriti krivnja i relativizirati pogubne učinke velikosrpske agresije.
Srpske oružane snage i paravojne postrojbe okupirale su i etnički očistile oko 30% Republike Hrvatske i preko 70% Bosne i Hercegovine, a na Kosovu počinile brojne dokazane masovne zločine etničkog čišćenja, i to je smo još jedan u nizu dokaza tko je glavni krivac za ratove i tko je uzrokovao najviše zla i žrtava. Pri svemu tomu, jedno od najvažnijih pitanja – koliki je (među ukupnim srpskim žrtvama) broj poginulih autohtonih Srba (dakle, onih koji su prije rata živjeli na područjima Republike Hrvatske, Bosne i Hercegovine), a koliki onih koji su tamo stigli iz Srbije i Crne Gore, još nije razriješeno. Upravo te podatke Srbija skriva već više od 20 godina – jer oni predstavljaju ključ za razumijevanje svega što se događalo na području SFRJ, pogotovu uzroka i tijeka agresije. Ne zaboravimo da su u gradovima i selima što ih je topništvom i zrakoplovstvom razarao srpski agresor ginuli i Srbi, kako su oni ubijani od svojih zemljaka i na okupiranim područjima u pojedinačnim masakrima itd. Te žrtve nije obuhvatilo ni jedno istraživanje.
Prema svim pokazateljima agresorska strana, pored toga što snosi isključivu krivnju za izazivanje i otpočinjanje ratova, doista je odgovorna za najveći broj žrtava (77 – 80%), i to je činjenica koja se argumentirano ne može pobiti, unatoč svim nastojanjima današnjih “čuvara” rasne čistoće i bezgrešnosti “izabranog naroda” i “trinaestoga, izgubljenog i najnesrećnijeg plemena Izrailjovog” (kako su svoj srpski narod pokušavali predstaviti šovinist Vuk Drašković i njemu slični).
Popisi žrtava, demografski pokazatelji, arhivsko gradivo i faktografija samih događaja, u današnjim uvjetima i zahvaljujući suvremenoj tehnologiji i znanstvenim metodama istraživanja, na sreću, onemogućavaju da se istina o prošlosti tek tako revidira – kako se to činilo prije 60, 70, ili više godina.
Srbija je postala prva zemlja u Europi kojoj je nakon Drugoga svjetskog rata presudom od strane ICJ u Den Haagu (posredno) izrečena krivnja za zločine protiv čovječnosti i osuda za nepoduzimanje mjera u sprječavanju zločina genocida koji su snage bosanskih Srba počinile u Srebrenici srpnja 1995. godine. Koliko god se današnji srbijanski diplomati i političari trudili to relativizirati, prešućivati – ili čak negirati – nepobitna je istina da je uz izvođenje svih potrebnih dokaza, sudsko tijelo UN-a donijelo presude u kojima je makar deklaratorno i djelomično postignuta stanovita pravednost i žrtvama i njihovim potomcima pružena kakva-takva moralna zadovoljština.
Krvave tragove koji su ostali iza posljednjih ratnih sukoba u jugoistočnoj Europi nemoguće je sakriti. Zločin je nužno priznati, a zločince imenovati, kazniti i od njih se distancirati, jer samo tako svaki narod otklanja mogućnost kolektivne stigme za ono što se činilo u njegovo ime. To vrijedi podjednako za sve – Hrvate, Bošnjake, Albance, pa i za Srbe. Ne postoje rasno superiorni i rasno inferiorni narodi, niti oni kojima je unaprijed dopušteno činiti ono što drugima nije, ma koliko držali do svoga “nacionalnog cilja” i koliko god bili uvjereni u “misiju” za koju su “predodređeni”.
Nakon Miloševića na sceni su njegovi sljedbenici koji nastavljaju istim putem
Treba li se (nakon svega rečenog) čuditi tomu što danas sljedbenici balkanskog krvnika Slobodana Miloševića i politička djeca opskurnog četničkog vojvode Vojislava Šešelja tako drsko i bahato optužuju Hrvatsku za “nacizam”, “ustaštvo”, “ugrožavanje Srba”, itd., itd? Pravo je pitanje: Što se to događa sa Srbijom i srpskim narodom, kad takve likove bira na izborima poslije svih pošasti i katastrofa do kojih su te politike dovele u nedavnoj prošlosti?
Zašto i danas djeca u Srbiji još uvijek uče kako su “rat na području bivše SFRJ izazvali Vatikan i Katolička crkva”, te uz pomoć Hrvata i muslimana nastojali istrijebiti srpstvo i pravoslavlje?
Kako to da nam srbijanski politički vrh i pojedinci iz SPC danas dijele lekcije o tomu kako Stepinac ne može biti svetac, grubo vrijeđajući i njega i nas Hrvate i miješajući se u unutarnje stvari Katoličke crkve, iako u redovima svojih svetaca već poodavno imaju deklarirane fašiste, antisemite i četničke koljače koji su u pravom smislu riječi moralni degenerici (poput Nikolaja Velimirovića Žičkog, Joanikija Lipovca, Slobodana Šiljka, Milorada Vukojičića Mace)?
Zar su tako brzo zaboravili svoju ratnu prošlost i trebamo li uvijek iznova podsjećati Aleksandra Vučića i njegove suradnika (Dačića, Vulina i druge) tko su i što su? Još uvijek se sjećamo njihovih huškačkih nastupa diljem Srbije, BiH i “sao krajine”.
I nisu oni tako govorili samo prije 15, 20 ili 30 godina. Nedavno je ministar unutarnjih poslova Srbije, Aleksandar Vulin izjavio na jednom skupu da se Srbija nije odrekla svoga sna da svi Srbi žive u jednoj državi i da je za taj projekt zadužen predsjednik Vučić (vidi: https://balkans.aljazeera.net/teme/2021/7/19/vulinov-srpski-svet-hegemonisticka-politika-koja-proizovdi-ratove-i-genocid; stranica posjećena 3. 8. 2021.) – pa zar je onda čudno što negiraju činjenice iz prošlosti i krivotvore sve, pa i lažno prikazuju ‘Oluju’, zanemarujući sve ono zlo što su ga počinili od 17. kolovoza 1990. godine do 4. kolovoza 1995. godine?
Bez utvrđivanja pune istine o prošlosti nije moguće graditi međusobno povjerenje i suradnju među narodima i državama. Povijesno iskustvo nam govori da nakon svakog izbjegavanja suočavanja s istinom i činjenicama (ma kakve one bile), problemi koji se prešućuju i nastoje potisnuti izlaze na vidjelo u još drastičnijem obliku i to je do sada potvrđeno bezbroj puta. U Srbiji se danas nema s kime razgovarati. Još će mnogo vode proteći Drinom, Savom i Dunavom dok tamo na vlast ne dođu normalni ljudi i demokrati, jer u pitanju je, nažalost, duboko poremećena mitomanska, megalomanska i destruktivna svijest koja još uvijek određuje stavove i ponašanje znatnog dijela Srba – a to je plodno tlo za nove ratove.
Toga bismo morali biti svjesni svi mi, ali prije svega naša djeca. Da nam se ne bi opet događalo ono što smo već proživljavali 1941. i 1991. godine.
– kraj –
Zlatko Pinter
