U danima hrvatskog obrambenog Domovinskog rata, kada se hrvatska država tek rađala na bojištima, medijski prostor bio je prepun improvizacija. Pojavljivali su se razni bilteni koje su, vođeni čistim entuzijazmom i domoljubljem, uređivali prije svega amateri. Dana 25. listopada 1991, prije nego što je svjetlo dana ugledao „Hrvatski vojnik”, kao službeno glasilo Ministarstva obrane RH, u okviru 117. koprivničko-križevačke brigade izašao je prvi broj „Gardista”, prvog autentičnog hrvatskog vojnog lista.
Početak je bio sve samo ne lagan. U atmosferi opće opasnosti i neizvjesnosti, bilo je izuzetno teško pronaći suradnike koji bi stali iza pisane riječi za prvi broj. Teret je pao na leđa tek nekolicine entuzijasta. Vladimir Kostjuk preuzeo je ulogu fotografa i grafičkog urednika, a moja malenkost prihvatila se nezahvalne i odgovorne dužnosti glavnog i odgovornog urednika. Zbog nedostatka suradnika i straha koji je vladao, našao sam se pred zidom: gotovo sve tekstove za taj povijesni, prvi broj morao sam napisati sam. Nismo imali nikakve šprance, od nikoga nismo dobili upute kako bi jedan vojni list trebao izgledati. Vodio nas je isključivo instinkt i želja da podignemo moral našim dečkima na bojišnici.
O važnosti i povijesnoj težini našega rada u tim prijelomnim trenucima iznimno je lijepo govorio i general Ivan Tolj, koji je u to vrijeme bio na čelu vojne promidžbe Ministarstva obrane RH. Prepoznajući pionirsku ulogu našeg lista, general Tolj je naglasio kako je u vremenima informativnog mraka i opće agresije bilo iznimno dobro i važno imati jedno ovako glasilo. Istaknuo je kako je „Gardist” odigrao neprocjenjivu i veliku ulogu u podizanju morala hrvatskih ratnika te u širenju istine o pravednoj borbi za slobodu domovine. Te riječi čovjeka koji je ustrojavao cjelokupni informativni sustav hrvatske vojske bile su nam najveće priznanje da naš trud i autorski inat nisu bili uzaludni.
List smo tiskali u koprivničkoj, odnosno Podravkinoj tiskari. Veliku i ključnu podršku u tom trenutku pružio nam je agilni tadašnji rukovoditelj tiskare. Međutim, ratno sljepilo i podijeljenost osjećali su se na svakom koraku, čak su i neki zaposlenici u samoj tiskari otvoreno pokazivali svoju neprijateljsku stranu, negodujući zbog tiskanja lista koji slavi hrvatsku vojsku. Pravi hladan tuš dočekao nas je nakon izlaska trećeg broja. Mene i Kostjuka u svoj je ured pozvao tadašnji predsjednik Uprave Podravke, Zvonimir Majdančić. Razgovor je bio kratak i neugodan: uprava je tražila da nas dvojica osobno, iz vlastitog džepa, platimo troškove tiskanja „Gardista”! Bio je to apsurdan pritisak u vremenima kada smo glavu nosili u torbi. Danas, s vremenskim odmakom, s ponosom, ali i dozom sjeti mogu reći: „Gardist” bi bio daleko veće, značajnije i dugovječnije novine da smo imali pravu, institucionalnu podršku, pa tako i od same Podravke. Imali smo je, ali bila je izuzetno skromna i izborena na mišiće.
Unatoč financijskim podmetanjima i logističkim krizama, djelovanje u sklopu „Gardista” i IPD službe ubrzo je preraslo lokalne okvire i ispisalo nacionalnu povijest. Sve je započelo na domaćem terenu, kada smo u koprivničkoj Galeriji slika organizirali prvu ratnu izložbu u Koprivnici, koju je u tim teškim danima posjetilo nevjerojatnih pet tisuća posjetitelja. Taj ogroman odaziv i zajedništvo dali su nam vjetar u leđa za još veći iskorak – organizaciju prve ratne izložbe fotografija u Hrvatskoj pod nazivom „Slike rata” u samom srcu Zagreba. Izložba je postavljena u prostoru Hrvatske gospodarske komore (HGK), a njezin značaj prepoznao je i sam državni vrh na čelu s predsjednikom dr. Franjom Tuđmanom, koji je osobno nazočio svečanom otvorenju. Uz predsjednika Tuđmana, izložbu su obišli i najviši politički i vojni dužnosnici tog vremena, uključujući Žarka Domljana, Vladimira Šeks, Franju Gregurića i Luku Bebića. Bio je to trenutak nevjerojatnog ponosa. Predsjedniku Tuđmanu tada smo osobno predstavili i naš ponos – prvi hrvatski vojni list „Gardist”. Kroz objektiv Vladimira Kostjuka, čije su fotografije i ratni plakati dominirali izložbama, te kroz predmete i eksponate koji su svjedočili o velikosrpskoj agresiji, uspjeli smo u jeku rata zorno prikazati surovu stvarnost i neustrašivi prkos s prve crte bojišnice.
„Gardist” nikada nije bio samo zatvoreni vojni bilten dostupan tek nekolicini. Njegova najveća snaga ležala je u tome što je bio spona između boraca na bojištu i njihovih obitelji kod kuće, jer se list, osim izravne podjele braniteljima, mogao slobodno nabaviti i na novinskim kioscima. Tako su majke, supruge i djeca iz prve ruke mogli čitati o hrabrosti svojih najmilijih. Oko lista se stvorio pravi pokret unutar Informativno-propagandne djelatnosti koji je ostavio i neizbrisiv duhovni i materijalni trag u kulturi sjećanja. Naša je služba u krugu koprivničke vojarne postavila i veliki Križ, što je bio tek početak jedne velike, osobne i svete misije. Potaknut tim činom, kasnije sam samostalno podigao oko tridesetak spomen-obilježja i križeva diljem cijele Hrvatske, pa tako i u samome krugu legendarne vukovarske ratne bolnice, trajno klesajući u kamen i drvo sjećanje na naše ranjenike i palu braću. Uz povijesne izložbe u Koprivnici i Zagrebu, ali i u Madžarskoj i Austriji, organizirali smo brojne druge lokalne akcije, velike humanitarne koncerte za pomoć obiteljima branitelja i tiskali plakate koji su krasili ulice i dizali moral građana. „Gardist” je bio krik slobode izbrisan iz vojnih priručnika, ali duboko urezan u temelje obrambenog rata u Podravini i cijeloj Hrvatskoj. Nastao iz čistog entuzijazma, autorskog inata i domoljublja, on ostaje trajni spomenik jednom vremenu u kojem se povijest pisala – i tiskala – pod uzbunama.
Mladen Pavković
Leave a Comment