Hrvatska povijest 20. stoljeća ispisana je krvlju i masovnim grobnicama, a zajednički nazivnik svakog stradanja našeg naroda stane u dvije mučne riječi. Nekažnjeni zločin! Od završetka Drugog svjetskog rata, preko velikosrpske agresije u hrvatskom obrambenom Domovinskom ratu, pa sve do danas, hrvatskom se čovjeku kao jedina dopuštena priča nameće – oprost. No, postoji li ijedan narod na svijetu koji je toliko oprostio, a u isto vrijeme toliko ponižen u svom jadu i zaboravu kao što su Hrvati?
Nakon 1945., pod vodstvom maršala Tita, bivši partizani i komunisti napunili su stotine masovnih grobnica diljem Hrvatske i Slovenije. Te jame ni danas nisu do kraja iskopane, niti su sve žrtve dostojno pokopane. Tko je ikada za to odgovarao? Nitko. Umjesto pravde, s komemoracija nam se desetljećima docira o potrebi za oprostom krvnicima. Potom su devedesetih isti oni s kokardama i petokrakama ponovno navalili na Hrvatsku. Ostavili su iza sebe novi niz zvjerski napunjenih grobnica. I opet – muk pravosuđa. Rijetki su srpski četnici i nalogodavci proveli i dan u zatvoru za masakre koji su zgrozili svijet.
Umjesto da se sramote, druga strana ne pokazuje ni mrvu kajanja. Ne samo da se ne ispričavaju, nego iz Beograda i dalje stižu otrovne poruke u kojima nas nazivaju zločincima i genocidnim narodom. Kako se uopće može oprostiti nekom tko oprost ne traži, tko ne priznaje krivnju i tko bi sutra, da mu se pruži prilika, učinio isto? Legendarna majka hrabrost, Kata Šoljić, davno je sasjekla tu lažnu političku korektnost rekavši kako im ona ne može oprostiti ubojstvo svoja četiri sina, jer to je teret koji čovjek ne može nositi. Neka im sudi Bog, ali zemaljska pravda morala je reći svoje.
Dok se u Hrvatskoj dostojanstvo žrtve gazi, ozbiljne države svijeta pokazuju kako se brane nacionalni interesi i povijesna istina:
Izrael je odmah po utemeljenju uveo nultu toleranciju za zločine nad svojim narodom, zakonski ukinuo zastaru i preko svojih službi lovio krvnike po cijelom svijetu, bez pristajanja na trule kompromise.
Poljska danas bez kompleksa traži stotine milijardi eura ratne odštete za razaranja, zakonom kažnjava svako prebacivanje krivnje na žrtvu, a kroz svoj Institut nacionalnog sjećanja (IPN) do kraja provodi lustraciju i čisti javni prostor od simbola totalitarizma.
Kuvajt je nakon agresije Iraka iskoristio međunarodne poluge i prisilio agresora da mu isplati preko 50 milijardi dolara odštete izravno od prodaje nafte, uvjetujući diplomatske odnose jasnim priznanjem krivnje i povratom otete imovine.
Gdje je u svemu tome Hrvatska? U samoj Hrvatskoj domaća politička i kulturna ljevica, predvođena likovima poput Pupovca, Klasića, Goldsteina, Dalije Orešković i njoj sličnih, uporno okreće ploču. Kada ste čuli da su ti tzv. uredski pravednici težinu svog javnog govora usmjerili na nevine žrtve? Kada su pustili suzu ili tražili kazne za pokolje u Vukovaru, Škabrnji, Voćinu, Dalju, Zadru, Kninu, Osijeku, Šibeniku, Karlovcu, Benkovcu, Tovarniku, Dubrovniku ili Saborskom? Nikada. Njih ne zanimaju zaklane starice i pobijena djeca. Njih zanima dizanje galame oko hrvatskih domoljubnih pjesama i pozdrava. U svemu hrvatskom vide fašizam, dok istovremeno traže da današnji Hrvati i dalje ispaštaju i odgovaraju za Jasenovac i NDH. Za njihove miljenike s ljevice i istoka odgovornost je nula, oni ne odgovaraju za ništa.
Zauzeti ovim nametnutim ideološkim ratovima i titoističkim maglama, dopustili smo da nam iz sjećanja potpuno ispari čak i Prvi svjetski rat. I tamo su ginuli nevini Hrvati, ostavljeni u močvarama tuđih interesa. Pa šta – nikome ništa.
Hrvatska mora i treba prestati biti talac prisilnog zaborava pod krinkom lažnog pomirenja, jer dok drugi narodi naplaćuju svoje rane i zakonom štite svoj ponos, naši političari od nas traže da pognemo glavu. Istinsko pomirenje i oprost ne počinju rješenjem, nego jasnim imenovanjem zločinca, sudskom kaznom i klečanjem agresora pred žrtvama. Sve ostalo je izdaja vlastite krvi.
Mladen Pavković, predsjednik Udruge hrvatskih branitelja Domovinskog rata91.(UHBDR91.)
Leave a Comment