By Veliki hrvatski nogometni trener Miroslav Ćiro Blažević, unatoč teškoj bolesti, gostovao je u emisiji „Nedjeljom u 2“ (HRT, 16.1. 2022.) kod notornog Aleksandra Stankovića.
Mnogi su mu govorili da izbjegne ovu emisiju i ovog voditelja. Ali, Ćiro ne bi bio Ćiro da je to napravio, jer njemu medijske pozornosti nikada dosta.
Bilo ga je jadno i žalosno gledati kako se bolestan muči odgovarajući na voditeljeva pitanja. Nu, iskren, kakav već jeste, priznao je da kao „hrvatski patriota“ u vrijeme velikosrpske agresije nije dozvolio (sic!) da mu sin ode braniti hrvatsku Domovinu, koju on toliko voli. Prvi hrvatski predsjednik mu je na to odgovorio da pripada onoj skupini ljudi koja daje volove, a sirotinja sinove, na što je ovaj loptogurač izjavio:
- „Ja sam patriota, ne mogu biti veći, ali ne dam sina!“
Kakva jad i bijeda. Zamislite da su se i ostali „hrvatski patrioti“ tako ponašali na početku agresije, da je Kata Šoljić rekla- ne dam četiri sina, ili Eva Šegarić iz Škabrnje koja je u agresiji, gotovo u jednome danu, ostala bez tri sina i desetak članova svoje obitelji?
Je li bi mi danas imali Hrvatsku, ili bi bili „srpska kolonija“ u kojoj bi žalosni blaževići možebitno bili nogometni treneri ili selektori Srbije ili Republike Srpske?
U hrvatskom obrambenom Domovinskome ratu poginulo je oko 15.000 ljudi, za oko 1.800 se još traga, a nekoliko stotina tisuća je lakše ili teže ranjeno. U Vukovaru i Škabrnji, Pakracu, Voćinu, Lipiku, Osijeku, Saborskom, Karlovcu, Gospiću i drugdje, su „kao muhe“ ginuli hrvatski mladići djevojke, jer razni blaževići svoje sinove nisu dali da brane i obrane hrvatsku državu!
Ćiro nam je time otkrio i potvrdio žalosnu istinu: da jedan dobar dio onih koji su bili „patrioti“, koji su imali novaca, da su ti mogli reći „ne dam sina“, iako je po zakonu i njegov sin trebao biti mobiliziran. Tko su ti koji su dopustili da im u vrijeme rata, agresije jedan loptogurač „naređuje“ koga da pošalju, a koga ne u obranu Domovine?
Nakon ovog priznanja, uglednog i cijenjenog trenera, hrvatski branitelji, a poglavito obitelji stradalih trebaju se i moraju pitati: zar su za takve naši najmiliji dali svoje živote, zar se i 1991. više cijenio nogomet i treneri nego hrvatski branitelji, koji su sami kupovali oružje, i u tenisicama odlazi na prve crte obrane? Očito da Blažević i njegov sin nisu izuzetak. Da je postojao i da postoji zakon o ratnom dezerterstvu, Blažević i njegov sin bi nakon rata sigurno bili tamo gdje im je i mjesto, a ne na nogometnim terenima.
S obzirom da je ova tv emisija prikazana dan nakon obilježavanja 30.obljetnice Međunarodnog priznanja Hrvatske to nije ništa drugo nego još jedno marginaliziranje i pljuvanje po onima koji su bili prvi kad je trebalo i čiji sinovi nisu imali „tateka“ koji bi ih zaštitio od srpskih i inih granata!
Mladen Pavković,
predsjednik Udruge hrvatskih branitelja Domovinskog rata91. (UHBDR91.)
