Prošlo je više od trideset godina od velikosrpske agresije na Hrvatsku. Rane hrvatskog obrambenog Domovinskog rata i dalje krvare. Zahvaljujući radu Ministarstva hrvatskih branitelja i ministra Tome Medveda, posljednjih se godina napokon ozbiljnije traže nestali branitelji i civili. Prizori s terena, poput onih na Petrovačkoj doli kod Vukovara, lede krv u žilama. Posmrtni ostaci naših ljudi desetljećima su ležali skriveni ispod tona smeća i otpada. Tako su zločinci pokušali zauvijek zatrti tragove masovnih likvidacija. Državni vrh s pravom ponavlja da se neće stati dok se ne pronađe i posljednja nestala osoba.
Međutim, uz tu poruku u javnosti se sramotno tiho čuje ono jedino pravedno. Ne smije se stati ni dok se ne pronađe i ne kazni svaki zločinac. Zločin bez zločinca ne postoji. Gomile otpada preko masovnih grobnica nisu nastale same od sebe. Njih su bacili krvnici s imenom i prezimenom. Ti zločinci danas mirno šeću, dok hrvatsko pravosuđe i politika prečesto šute o njihovoj odgovornosti.
Jednako bolna šutnja prati i najnevinije žrtve agresije. To su hrvatska djeca. Kad govorimo o stradalima u hrvatskom obrambenom Domovinskom ratu, prečesto ih svodimo na suhu statistiku. Time zaboravljamo strašne razmjere tragedije koja je uništila čitave generacije. Tijekom rata u Hrvatskoj ubijeno je 402 djece. Samo u Slavonskom Brodu poginulo ih je 28. Razmjere pokolja najmlađih najbolje pokazuje Vukovar. Na širem vukovarskom području ubijeno je do 86 djece, od čega je 54 bilo mlađe od deset godina. Tijekom same opsade grada poginulo je najmanje 34 djece, a 51 je ranjeno. Čak 858 vukovarskih mališana ostalo je bez jednog ili oba roditelja. Na razini cijele Hrvatske ranjeno je više od 1.200 djece. Mnoga od njih ostala su s teškim invaliditetom. Prema službenim podacima, bez jednog roditelja ostalo je između 4.285 i 5.497 djece. Njih 54 do 74 ostalo je bez oba roditelja. Ta su djeca postala potpuna ratna siročad kojoj je rat uzeo sve.
Najveća je sramota države što ni nakon tri desetljeća nemamo javno objavljen popis imena te djece. Taj popis još nije ni zaključen niti uklesan na jednom središnjem mjestu. Središnji spomenik Prekinuto djetinjstvo u Slavonskom Brodu ostao je bez njihovih imena. Državne institucije i povjesničari desetljećima provjeravaju popise i raspravljaju je li brojka 385 ili 402. Za to su vrijeme pojedinci poput fra Ante Čavke u Vrpolju kod Knina morali sami podizati memorijalno groblje s 402 kamena. Učinili su to kako bi svako dijete napokon dobilo svoje ime.
Još je poraznije što se nijedna škola ni dječji dom u Hrvatskoj ne zove po nekom od ubijenih dječaka i djevojčica. Njihova imena ne nosi nijedna ulica ni trg. Zar šestomjesečni Ivan Kljajić ubijen u Vukovaru ne zaslužuje da njegovo ime nosi vrtić ili trg u njegovu gradu? Zar to ne zaslužuje novorođena beba Antonija Zeko, stara svega dva dana, ili bilo koje od 402 stradale djece? Kakvu poruku šaljemo novim generacijama ako za najmlađe žrtve rata nema mjesta u imenima naših ustanova i ulica? Institucije se pritom skrivaju iza administrativnih izgovora, osjetljivosti odabira i lokalne nezainteresiranosti.
Dosta je bilo pretvaranja ubijene djece u puki broj. Hrvatska javnost mora znati tko su ta djeca. Mora znati kako su se zvala i tko ih je ubio. Potraga za nestalima iz masovnih grobnica i nemilosrdan progon ratnih zločinaca nisu stvar političke volje. Isto vrijedi za uklesavanje svakog dječjeg imena u kamen i imenovanje škola, domova i ulica po najmlađim žrtvama. To je temeljni dug časti. Bez njega slobodna Hrvatska nikada neće imati mir.
Mladen Pavković, predsjednik Udruge hrvatskih branitelja Domovinskog rata91.(UHBDR91.)
Leave a Comment