Približava se 18. studenoga. To je obljetnica stradanja Vukovara i Škabrnje. Hrvatska se ponovno prisjeća svojih najvećih sinova i kćeri. To su junaci koji su vlastitim životima branili domovinu od brutalne velikosrpske agresije. Dani su to ponosa i slave. Dani su to i duboke, neprolazne tuge. Slike srušene vukovarske bolnice trajni su podsjetnik na bezumnu destrukciju. Isti podsjetnik su i sravnjene obiteljske kuće, uništeni pogoni te stravične masovne grobnice. Tu su destrukciju u našem dvorištu sijali pripadnici JNA s krvavom zvijezdom petokrakom na čelu. Pomagali su im domaći pobunjenici i četničke paravojne postrojbe.
Svake godine na ovaj dan u Vukovar i Škabrnju dolazi na tisuće ljudi. Hodočaste i podsjećaju na ono što je bilo. Nažalost, to dostojanstveno sjećanje traje tek dan-dva, možda tjedan dana. Nakon toga svjetla reflektora se gase. Ponovno nastupa politički muk i prešutna šutnja. Vukovar, Škabrnja i svi drugi krajevi koji su prošli kroz pakao agresije ne smiju biti tema samo jednom godišnje. Oni u nama moraju živjeti svih 365 dana u godini.
Posebno zabrinjava situacija u našem obrazovnom sustavu. Kada obljetnice prođu, u školama se nerijetko pričaju i pišu priče koje nemaju nikakve veze s povijesnom istinom. Provlače se neutralni i ublaženi narativi koji zamagljuju jasne činjenice. Želimo li trajnu promjenu, moramo poduzeti konkretne korake izvan samog studenoga.
Hrvatski obrazovni sustav mora uvesti obvezne i sustavne terenske nastave za sve srednjoškolce, a ne samo osnovnoškolce. Te nastave trebaju trajati cijele školske godine. Udžbenici povijesti moraju jasno i bez političkog uljepšavanja definirati tko je bio agresor, a tko žrtva. Javna televizija i mediji dužni su redovito, svakog mjeseca, emitirati dokumentarne sadržaje i svjedočanstva preživjelih. Lokalne zajednice moraju organizirati tribine i izložbe o Domovinskom ratu u kontinuitetu, od proljeća do zime. Istina se ne brani prigodnim svijećama jednom godišnje, nego svakodnevnim radom na očuvanju pamćenja.
Danas je zato ključno stvari nazvati pravim imenom. Prošlo je već 35 godina nakon tih strašnih događaja. Moramo glasno postaviti pitanje. Tko je kriv što je srpska čizma gazila po Hrvatskoj? Sve se to odvijalo pod krinkom priče o „ugroženim Srbima“.
Rat nije započeo sam od sebe. U njemu se nisu sukobile dvije ravnopravne strane. Rat je uvezen i nametnut. Nijedna hrvatska granata nije pala na Beograd. Nijedan hrvatski vojnik nije prešao granicu radi osvajanja tuđeg teritorija. Tragedije Vukovara, Škabrnje, Knina i drugih mjesta isključiva su odgovornost agresora. On u svojoj bezdušnosti nije imao milosti prema nikome. Ljudi koji su ostali do zadnjeg dana prošli su pakao opsade. Bili su ubijeni, mučeni ili protjerani. Okupatori su godinama nakon toga glumili gospodare života i smrti.
U ovim danima sjećanja moramo se prisjetiti i mudrosti prvog hrvatskog predsjednika. Dr. Franjo Tuđman zaslužuje našu duboku zahvalnost. Njegova povijesna odluka o mirnoj reintegraciji hrvatskog Podunavlja spasila je na tisuće nevinih ljudskih života. Odabrao je taj put umjesto vojnoga oslobađanja. Spasio je i hrvatske i srpske živote. Da se išlo u ratnu opciju, vukovarska bi zemlja primila još nebrojene žrtve.
Hrvatski narod danas posebno boli i iritira jedna poražavajuća činjenica. Iznimno mali broj srpskih ratnih zločinaca priveden je pravdi. Pravda je spora. Njezino kašnjenje najteže pogađa ljude koji već tri i pol desetljeća žive u agoniji. Problem nestalih osoba i dalje je najveća i potpuno nezacijeljena rana hrvatskog obrambenog <>Domovinskog rata.
Obitelji žrtava stare i umiru. Nisu saznale gdje leže kosti njihovih sinova, kćeri, očeva i majki. Službeni Beograd i dalje sramotno šuti. Vojni arhivi JNA ostaju zaključani. U njima su precizno zabilježene lokacije masovnih i pojedinačnih grobnica. Informacije se daju na kapaljku ili nikako. Ta svjesna i organizirana šutnja predstavlja produžetak agresije drugim sredstvima. To je čisto mučenje obitelji. Oni samo žele dostojanstveno pokopati svoje najmilije i zapaliti im svijeću.
U isto vrijeme obitelji prolaze kroz ovu svakodnevnu patnju. Na sceni svjedočimo sramotnim pokušajima političkih aktera. Milorad Pupovac i njemu slični kroz javni prostor provlače opasne teze. Govore da je „zločina bilo na obje strane“.
To je jeftino politikanstvo. To je povijesni revizionizam koji se ne smije prešutjeti. Ne bi bilo nijednog zločina. Ne bi bilo nijedne razrušene bolnice. Ne bi bilo niti jedne skrivene grobnice. Svega toga ne bi bilo da JNA i srpski agresori nisu pokrenuli krvavi ratni stroj protiv Hrvatske. Okretanje pile naopako predstavlja uvredu. To je uvreda za svaku žrtvu Ovčare, Škabrnje i svih hrvatskih ratišta. Izjednačavanje krivnje je nedopustivo. Naša je dužnost danas glasno pisati i govoriti istinu kroz cijelu godinu, a ne samo sredinom studenoga. Moramo jasno reći tko je bio žrtva, a tko agresor. Bez istine o prošlosti nema napretka. Bez pronalaska svakog našeg nestalog branitelja i civila nema pravednog mira. Nema ni trajnog smiraja za ovu zemlju.
Zamislimo samo da je nakon Drugog svjetskog rata itko uopće pomislio javno napisati da su pobjednici zapravo zločinci. Zamislimo da je netko prozivao njihove zapovjednike ili tvrdio da pobjednička vojska nije smjela slomiti okupatora. Takav film u povijesti još nismo gledali. Pobjednicima se tada nije sudilo, niti se njihova borba izjednačavala s fašističkim terorom. Zašto onda Hrvatska dopušta da se njezina pravedna obrana danas blati? Vrijeme je da država konačno podvuče crtu. Zakonom se mora utišati i oštro kazniti sve one koji bez srama izjednačavaju žrtvu i agresora. Sloboda govora ne smije biti paravan za nijekanje povijesnih činjenica i vrijeđanje onih koji su krvarili za ovu domovinu. Ako zakoni štite druge društvene vrijednosti, moraju zaštititi i temelje hrvatske države od otvorenog gaženja i revizionizma.
Mladen Pavković, predsjednik Udruge hrvatskih branitelja Domovinskog rata91.(UHBDR91.)
Leave a Comment