Nezaboravne akcije Mladena Pavkovića u Vukovaru….

Predsjednik Udruge hrvatskih branitelja Domovinskog rata 91. (UHBDR91.), Mladen Pavković, inače novinar, publicist i književnik,  često je u Vukovaru organizirao brojne akcije i manifestacije, koje se tek samo tako ne zaboravljaju.

Za ovaj Grad – heroja učinio je veoma mnogo,  tako da se i ovog puta vrijedno  podsjetiti barem na dio onoga u čemu su njegove velike zasluge, iako on o tome ipak ne misli tako.

Nakon što je Vukovar zahvaljujući mirnoj integraciji otvorio svoja vrata, Pavković nam reče da je počeo činiti sve ne bi li se što više čulo o strahotama kroz koje su prošli njegovi branitelji i civili. Tako je primjerice bio po mnogo čemu prvi, a to su ipak mnogi (ne)namjerno i zaboravili.

Organizirao je prvu organiziranu, masovniju posjetu ovome gradu. Zahvaljujući njemu Vukovar je tada, još 1998., posjetilo nekoliko stotina branitelja, članova obitelji poginulih i učenika osnovnih škola iz Koprivničko-križevačke županije, ali i šire. Kasnije je slične izlete – razgledavanja organizirao najmanje dvadesetak puta. Pred čuvenim vukovarskim vodotornjem, pred ne malim brojem posjetitelja, imao je čast da prvi predstavi svoju knjigu „Bili smo prvi kad je trebalo“ (krajem ožujka 1998.).

• Nakon toga kao na tekućoj vrpci redale su se akcije i manifestacije u ovome gradu koje su tada imale i veliki medijski odjek. Najviše pomoći oko toga imali smo od dr. Vesne Bosanac, ali i bivšeg dogradonačelnika Grada Vukovara mr. Ivana Hubaleka, ali i drugih. Prvi smo organizirano posjetili i Ovčaru, a 26. svibnja 1998. organizirao sam  i prvu Likovnu koloniju  u Vukovaru na kojoj je sudjelovalo najmanje tridesetak umjetnika. Sva poklonjena umjetnička djela s te kolonije (više od stotinjak, što slika, što skulptura) kasnije smo darovali Hrvatskom domu u Vukovaru. Jednu sličnu koloniju organizirao sam i u vukovarskoj ratnoj bolnici, opet uz svesrdnu pomoć dr. Bosanac. Nakon toga krenula je serija mojih izložbi fotografija na temu Vukovara, a organizirane su u brojnim gradovima i mjestima, od Koprivnice, Vukovara, Zagreba, Kumrovca, Marije Bistrice, Delnica, Zlatara i drugih mjesta, a bile su prikazane i u Madžarskoj, Austriji i Njemačkoj. Poglavito sam ponosan što sam veliku izložbu fotografija „Vukovar“ mogao predstaviti i na samom Trgu bana Jelačića u Zagrebu, koju je razgledalo na tisuće posjetitelja, ali u medijima je na žalost gotovo bila nezabilježena. Moja izložba fotografija „Vukovarsko cvijeće“ također je naišla na lijep odjek, a prva je priređena u osječkom Hrvatskom narodnom kazalištu (HNK).Otvorila ju je dr. Vesna Bosanac.  Bilo je to cvijeće s grobova vukovarskih branitelja, što dosad nije nitko napravio. Neki su čak željeli fotografije cvijeća s te izložbe imati i kod kuće, ali kad su uvidjeli i čuli da je s grobova – odustali su. O tome sam objavio i knjigu. U školama, i prije 2000-te godine, organizirao sam i likovne i pjesničke natječaje u kojima je Vukovar bio glavna tema. A prvi u Hrvatskoj sam zajedno sa svojim suradnicima, prije svih braniteljima Podravke i INA-Naftaplina, ali i drugima,  krenuo s predavanjima po školama o Domovinskome ratu. Zanimljivo je da sam jednom prigodom svoje fotografije Vukovara želio pokloniti nekoj koprivničkoj osnovnoj školi. Iako su u školi bili itekako zainteresirani, znate kakav je odgovor stigao iz Grada Koprivnice? Ne može, jer da svi roditelji učenika „ipak nisu za Hrvatsku“! O Domovinskome ratu i Vukovaru sudjelovao sam na brojnim tribinama, gotovo po cijeloj Hrvatskoj, kad je ta aktivnost još bila u povojima.

– Vi ste tada bili predsjednik najaktivnije Udruge iz Domovinskog rata Podravke (UBIUDR). Kako su tada na vas gledali predsjednici ostalih udruga?

–  Kako koji, većina nikako. Prije svega, stradalničke udruge su tada uistinu primale ogromna financijska sredstva, ali se njihov rad, svaka čast iznimkama, uglavnom svodio kao i danas na sportske susrete i jelo i pilo. Za mene su uvijek govorili, pusti Pavkovića, taj radi što hoće jer mu sve plaća Podravka. A u Podravki, s obzirom da su najviše prodavali robu po Srbiji i Crnoj Gori od mene i mojih domoljubnih aktivnosti dobivali su „mlade“. Neprestano sam se zalagao da Podravka u Vukovaru otvori barem jednu diskontnu trgovinu, ali nisu uradili ništa, bojeći se „što će Srbi reći“, neće li im zbog toga tamo pasti prodaja. Ili, jednom su mi kao predsjedniku UBIUDR pisali iz Crne Gore da je tamo glavni trgovački predstavnik Podravke jedan četnik, koji je napadao i Vukovar. Kad sam im to predočio, iz Uprave su poručili da tamo od „Hrvata ne žele kupovati robu“, a da taj čovjek ima odlične polovne  rezultate. Kad je Vukovar 18.11. 1991. okupiran Podravka je u ovaj grad, prema zabilješkama tadašnjeg prvog čovjeka ove tvrtke Zvonimira Majdančića,  u prosincu iste godine, slala humanitarnu pomoć!? A kad sam svojedobno u Zagrebu (1999.) organizirao veliki protest protiv nastupa „četnikuše“ Lepe Brene u Areni i kad sam tražio da se odrekne honorara u humanitarne svrhe, što joj naravno nikada nije palo ni na pamet, umalo sam u Podravki dobio – otkaz, jer je nakon toga pala prodaja Podravine robe diljem Srbije, itd. i tako redom. U Podravki, gdje sam radio kao novinar i urednik, također su mi željeli dati otkaz kad sam se u Sanaderevo vrijeme zalagao za generala Branimira Glavaša i kad sam u vrijeme organiziranja Karavane „Da se ne zaboravi-2500 kilometara diljem Hrvatske“, kad smo obilazili mjesta i grobove hrvatskih stradalnika,  inicirao da se po osobnim automobilima lijepe fotografije generala Gotovine i Markača….

– A kako ste, gospodine Pavkoviću, došli na ideju da kontinuirano organizirate jedinstveni doček Nove godine podno Spomen križa na ušću Vuke u Dunav u Vukovaru, što je i za Gunnessovu knjigu rekorda?

– Na taj način želio sam da se i u to vrijeme, kad svi slave, prisjetimo onih koji su najzaslužniji- poginuli, nestali i umrli hrvatski branitelji. Nije me smetalo što drugi slave, što se te noći opijaju. Sa Stare na Novu 1998/1999. godine prvi puta smo tamo u molitvi i tišini, dostojanstveno dočekali Novu godinu. Okupilo nas se oko stotinjak. Pridružili su nam se i predstavnici udruga gotovo iz cijele Hrvatske. Ta naša okupljanja za Novu godinu trajala su oko desetak godina, a pridružili su nam se i neki političari. Imali smo i pokroviteljstva, prije svega predsjednika Sabora, ministarstva branitelja…Iznimno nas je mnogo podržava Jadranka Kosor. Međutim, u Koprivnici je jedan tzv. novinar napisao da me zbog ove (za njega!) „lude“ ideje treba baciti u Dunav ili zatvoriti u Vrapče. On i njemu slični su radije tu noć žderali i pili, pa im je smetalo kad su čuli vijest da ima i takvih koji se te „najluđe noći“ radije sjećaju svojih najmilijih.

– U vukovarskoj bolnici, na vašu inicijativu i u vašoj organizaciji postavljen je i Spomen križ i spomen ploča!

– I to nam je omogućila dr. Bosanac. Kupili smo drvo, a križ su izradili otac i sin Cikač iz Kućan Marofa. Eto ga još tamo u krugu bolnice.

– Organizirali ste i nekoliko velikih humanitarnih koncerata s nazivom „Od srca srcu za -. Vukovarsku bolnicu“…Kako je došlo do toga?

– Ma, već mi je malo neugodno, ispast će da se hvalim, da sam sve to rado zbog svoje promocije, zbog svoje „slave“, kako su neki pisali i govorili. No, tko ih šljivi, kako se kaže.  Činjenice se ipak moraju znati. Dakle, te sam koncerte počeo organizirati 2000-te godine u vrijeme kad je tadašnja politika, nakon smrti dr. Franje Tuđmana, ocrnila dr. Vesnu Bosanac i željela je izbaciti iz bolnice. U medijima su govorili i pisali sve najgore o njoj, da je „kriminalka“, da je treba zatvoriti i slično. Užas. Prvi veliki koncert organizirao sam u zagrebačkom Lisinskom, zatim u „Areni“ u Splitu, na parkiralištu u Vukovaru, Koprivnici, Čakovcu…Prikupili smo poprilično novaca za obnovu bolnice. Koncert u Lisinskom snimila je i Hrvatska radiotelevizija (HRT). Bio je odličan odaziv, poglavito pjevača, ali i drugih koji su nam se pridružili. Pokrovitelj nam je bio predsjednik Hrvatskog sabora Zlatko Tomčić. Napravili smo veliku „buku“ u korist dr. Bosanac, a zahvaljujući i dr. Hebrangu i dr. Njavri  nakon toga su je, hvala Bogu, ostavili na miru te je još i danas zasluženo na čelu ratne bolnice. Pored toga, na moju inicijativu u Vukovaru su gostovale i rukometašice Podravke, kao prvakinje Hrvatske! Također sam i jedan od inicijatora podizanja spomen obilježja dvanaestorici poginulih hrvatskih redarstvenika u Borovu Selu. Za taj spomenik sam prikupio gotovo pola sredstava. Organizirao sam i braniteljsku veslačku „regatu“ od Koprivnice do Vukovara, i to nekoliko godina zaredom!

– Bili ste inicijator i organizator prvog putničkog vlaka od Zagreba do Vukovara…

– Da, i to sam organizirao, početkom 2000-te. Tada do Vukovara nisu uopće ni prometovali putnički vlakovi. Zamolio sam HŽ da očiste prugu od Vinkovaca do Vukovara, kako bi naš vlak s nekoliko stotina ljudi mogao do razrušene željezničke postaje u Vukovaru. Izašli su nam u susret, a mi smo to platili. Bilo je to „čudo“ kad su u Vukovaru vidjeli da smo na Dan sjećanja došli iz Zagreba vlakom. Kasnije sam još nekoliko puta bio organizator toga vlaka. Sjećam se jednom da me nazvao tada meni nepoznati Predrag Matić i da me zamolio da svoju knjigu „besplatno“ podijelimo putnicima vlaka, a da to nakon toga plati Ministarstvo branitelja. Naravno, njemu! No, do toga u zadnji čas ipak  nije došlo.

– Objavili ste i nekoliko knjiga o Vukovaru.

– Kako da ne! Čak sam priredio i uredio knjige dr. Vesne Bosanac „Apeli“  i Željke Jurić, „Rijeka puna suza“, inače poznate kao „djevojčice u plavom kaputiću“, zatim knjigu fotografija „Vukovar“, a uredio sam i priredio zasad jedinu knjigu o Branku Borkoviću. Mladom Jastrebu s nazivom „Rušitelj ustavnog poretka“, itd. i tako redom.

-Neke zaslužne Vukovarce ste proglasili i Junacima Domovinskog rata?

– Da, prije svega generala Blaga Zadru, a potom Marka Babića, Marijana Živkovića, koji je u ratu izgubio svoje sinove, Milu Dedakovića- Jastreba… Katu Šoljić također smo proglasili Junakinjom, a o njoj sam napisao i knjige i snimio nekoliko dokumentarnih filmova. Pored toga, poglavito mi je drago što sam na Ovčari godinama organizirao paljenje oko 250 svijeća za nevino poginule Hrvate.

Tanja Mihalić