By Katu Šoljić, najponosniju majku u Hrvata, koja je rođena 23. veljače 1922. u siromašnoj obitelji Tikvić u Donjem Vukšiću pokraj Brčkog (BiH), često sam posjećivao u njezinu domu, zapravo stanu u zagrebačkoj Dubravi. Imala je mali, skromni stan, bez prozora, s vratima na balkon. Dao sam izraditi i uramiti četiri fotografije njezinih poginulih sinova, ali na zidovima nije bilo mjesta, pa ih je držala naslonjene kod ormara ili kreveta. Već tada je dva puta tjedno odlazila na dijalizu. Često ju je posjećivala njezina kći koja živi u Zagrebu (na drugom kraju grada),dok je druga kćer, koja je živjela u Zadru, uvijek zvala i pitala šta treba, a dolazila je kad je god mogla. Na moju inicijativu, u prostorijama Hrvatskog društva novinara u Zagrebu, svečano smo joj dodjeli priznanje- Junakinja Domovinskog rata. Ne treba posebno ni isticati da je to bio pun pogodak. Došla je i Tereza, ravno iz Dubrovnika, da majci otpjeva neku pjesmu. Ali…CD, kojeg je donijela sa sobom, nikako se nije pokrenuo, pa joj je na oduševljenje brojne publike pjevala al capella. Tada sam prvi puta okupio cijelu obitelj Šoljić i sve ih odveo na ručak u susjedni hotel. Majku je to toliko dirnulo da je od tada tri puta tjedno morala na dijalizu. A ona je unatoč svojoj bolesti i tuzi koju je proživljavala uvijek bila vedra i nasmijana. Kad god je trebalo, uvijek je bila spremna govoriti na nekoj tribini. Kad su prvi puta uhitili generala Branimira Glavaša bila je s nama pred zatvorskom bolnicom, gdje se nalazio na liječenju. Objavio sam i knjigu o njezinom životu, ili bolje rečeno patnjama. Promocija je bila u zagrebačkoj Dubravi, u tamošnjem Domu kulture. Na pola promocije odnekud se stvorio Milan Bandić, tadašnji gradonačelnik. Bio je u društvu s generalom Ljubom Ćesićem Rojsom. Nakon promocije je poručio da će Grad Zagreb otkupiti najmanje tisuću knjiga. Nije otkupio ni jednu! O ovoj velikoj ženi sam snimio i nekoliko dokumentarnih filmova. Jedan dok je bila na liječenju u Varaždinskim Toplicama. Tamo nije imala nikakav poseban smještaj, čak su se pravili ni da „ne znaju“ tko je ta žena. Tek kad sam pozvao dr. Andriju Hebranga i dr. Juraja Njavru da je posjete, tek je tada dobila bolju sobu. Pred kraj života bila je smještena u jednom privatnom staračkom domu na zagrebačkom Černomercu. Vlasnik ju je stavio s još jednom ženom u sobu. Dugo smo se s njim „natezali“ da je smjesti u jednokrevetnu. Tamo su je mnogi dolazili posjetiti. Sjećam se jedne žene koja je kraj nje sjedila i plakala. Kad ju je Kata upitala: zašto plače? Rekla je da plaće za svojim sinovima, koji su na dva tjedna otišli u Austriju na skijanje! U tom domu sam zajedno sa snimateljem, mojim velikim prijateljem Vedranom Šamanovićem, (Split, 1968.-Zagreb 2009.), koji je snimio film „Što je Iva snimila 21. listopada 2003.“, a koji je dobio Veliku zlatnu arenu na Pulskom filmskom, snimio dokumentarni film o Kati. Snimio sam još dva dokumentarna filma o ovoj junakinji. Tzv „velike“ hrvatske redatelje život i patnje ove žene nažalost nisu zanimali, iako je trebalo o njoj snimiti i igrani film.
Danas se Katu Šoljić jedino sjećamo prigodom nekih obljetnica. U Zagrebu je po njenim imenom nazvan jedan mali park, dok je u Vukovaru, zahvaljujući prije svega pukovniku Mirku Čondiću i braniteljima, dobila i spomenik.
Umrla je 8. srpnja 2008., a sahranjena u Vukovaru, skromno, kao što je i živjela. Tada, na njezinom zadnjem oproštaju, nije bilo najviših državnih političara, nije bilo „velikih“ govora, „nikoga“, osim relativno male skupine ljudi koji su je voljeli. Do zadnjeg dana svoga života bila je na braniku slobodne, samostalne i neovisne hrvatske države. Nije dozvolila da se zaborave oni koji su stvarali Lijepu našu.
Ova na žalost već pomalo zaboravljena Junakinja hrvatskog Domovinskoga rata i majka četvorice poginulih hrvatskih branitelja Vukovara i Hrvatske ostat će u srcima svima onima koji su je poznavali. I nikada je ne će zaboraviti.
U hrvatskom Domovinskome ratu ostala je bez Ive, Mije, Nike i Mate. Prvi joj je poginuo najmlađi sin, Mato, 19. rujna 1991. ispred vukovarske vojarne, u 37. godini. Bio je tehničar u Borovu. Ivo je bio zapovjednik obrane Mitnice (Vukovar), a rođen je 1948. Nakon okupacije Vukovara, nije se želio predati. Radije je skočio u hladan Dunav, i na taj način okončao svoj život. Mijo je ostao sa ženom i djecom u Sremskim Čakovcima. Susjed ga je 1991. jednog jutra odveo u nepoznato. Imao je 46 godina. Niko, njezin najstariji sin, bio je zaposlen kao radnik. Rođen je 1942. Zarobljen je u Vukovaru, a u srpskom logoru u Mitrovici tukli su ga do smrti.
Katina kći Ana, koja danas živi u Zadru, ni danas ne zna gdje joj je suprug. 19. studenoga 1991. viđen je kod Veterinarske stanice u Vukovaru, kada su četnici pljačkali Mitnicu. Svjedoci su izjavili da su pucali za njim i da su ga najvjerojatnije ubili. Još se uvijek vodi u rubrici “nestali”. Iza sebe ostavio je i sinove Igora i Tomislava.
Tijekom Domovinskog rata iznimno je loše prošla, odnosno stradala je i njezina druga kći – Mara. Kad su četnici okupirali Vukovar Maru, njezina supruga Stjepana i sina Tonija odveli su u srpski koncentracijski logor u Sremsku Mitrovicu, gdje su prošli pakao. Uspjeli su se spasiti, ali bolni ožiljci nikada nisu zacijelili.
Kad smo pitali Katu, je li oprašta agresorima, ona je uvijek spremno odgovarala: Neka im oprosti tko god hoće, ali ja ne mogu!
A mi ćemo i danas, (kao i svaki puta), na sjećanje na ovu ponosnu majku u Hrvata, koja je još za vrijeme života postala i sinonim stradanja u hrvatskom Domovinskome ratu pitati: Gdje su ubojice i kad će odgovarati za njezina četiri sina, za sve patnje kroz koje je prošla ona i njezina obitelj?
Što onima koji su rat proveli u podrumu, ili koji danas, poput notorne Dalije Orešković, tako žestoko napadaju hrvatske stradalnike i branitelje uopće znači tragedija obitelji Šoljić, ili Eve Šegarić iz Škabrnje? Trenutačni gradonačelnik Grada Zagreba zna za stradanje obitelji Zec, ali ne i za tragediju obitelji Šoljić.
Više puta sam nastojao objaviti drugo, prošireno izdanje knjige o Kati Šoljić, kucao na razna vrata, ali nisam naišao na zanimanje.
Stoga, draga Kato, počivaj u miru, pokraj svoga supruga i četiri sina na Memorijalnom groblju žrtava Domovinskoga rata u Vukovaru.
A za one koji i danas gaze, pljuju i bacaju u močvaru, hrvatske branitelje, koje optužuju, progone, hapse i zatvaraju, jer su im donijeli toliko željenu slobodu, državu, ne brini….
Tvoj Dunav pokraj Vukovara i dalje teče, kao da nažalost ništa nije bilo i kao da se ništa nije dogodilo…..
Mladen Pavković,
predsjednik Udruge hrvatskih branitelja Domovinskog rata 91. (UHBDR91.)
