Priča o hrvatskom obrambenom Domovinskom ratu, odnosno o stvaranju slobodne, samostalne i neovisne hrvatske države, već je davno trebala biti završena, ali nije. Nekima je očito stalo da rat i dalje traje, ali, srećom, ne i rat oružjem. Naime, od početka srpske i crnogorske agresije prošlo je više od 30 godina, a jedino (!?) što manje-više točno (?) znamo je podatak koji je među prvima iznio bivši, žalosni ministar branitelja Predrag Matić, da je u ratu sudjelovalo pola milijuna ljudi, te da prvi hrvatski predsjednik, vojskovođa i pobjednik Domovinskoga rata dr. Franjo Tuđman, koji je primio i sva najviša odlikovanja za izniman doprinos u vrijeme rata, nije ni “najobičniji branitelj”, baš kao ni ministar obrane Gojko Šušak (sic!). Taj je „Registar“ ovaj politikant, nazvao “najčasnijim”, iako u njemu ima svega i svačega, pa i ljudi koji su u ratu sudjelovali dan ili dva, ili su upisani lažnim, krivotvorenim dokumentima, što je Matić i te kako naravno znao kad ga je namjerno “uz fanfare” javno objavio, pa sad branitelj branitelja prijavljuje Državnom odvjetništvu i policiji, što nije ništa drugo nego najgori oblik “cinkarenja”. Taj nazovi Registar nije smio ugledati svjetlost dana prije nego što su ga pregledale nadležne institucije, pa odvojile žito od kukolja. Ali, da se to dogodilo, ne bi bilo svađa i prepirki među braniteljima. Ovako je i dalje, barem što se toga tiče, sve po starom, “zavadi, pa vladaj!”, a to pojedine nazovi političare drži “na životu”.
Kad su proganjali generala Antu Gotovinu, tada su među ostalim proganjali i njegovu obitelj, a poglavito njegovu suprugu koju su ostavili bez prihoda i zaposlenja. Bila je kriva što je bila supruga Junaka hrvatskog Domovinskoga rata. Nisu je ostavili na miru, kao ni njihovog sina. Za nevinim generalom raspisali su tjeralicu nalik na onu za Bin Ladenom. Tko god je samo javno spomenuo ime generala Gotovine imao je problema, a pogledajte danas – ti isti koji su ga proganjali, ljube mu ruke! Smradovi, a što drugo. Sjećam se vremena kad je bila velika potjera za Gotovinom, a moja je malenkost u dvorani Mimara u Zagrebu, pod pokroviteljstvom ondašnjeg predsjednika Hrvatskog sabora Vladimira Šeksa, organizirala humanitarni koncert „Vukovaru i Škabrnji, s ljubavlju“. Tada sam osobno pozvao gospođu Gotovina da dođe na koncert, a ona je stigla zajedno sa bivšom ministricom Ljiljom Vokić. Šeksovi policajci nisu je pustili dalje od desetog reda, ali pred sam početak koncerta ipak smo je uz nevjerojatno zgražanje osiguranja uspjeli smjesti u prvi red, desetak stolica dalje od Šeksa i njegove svite. Tadašnji šef Šeksova osiguranja, odnosno protokola, nije se mogao načuditi ovakvoj drskosti, pa sam poslije toga imao gadnih problema. Pratili su je na svakom koraku, kao da je ratni zločinac. Tada su je izbacili i iz Ministarstva obrane, gdje je bila zaposlena, a gle poslije, kad se general vratio iz Haaga kao slobodan čovjek – mediji su objavili da je trebaju vratiti natrag na posao i da mora dobiti (ne malu) odštetu, jer su opet “neki” pogriješili. Ti koji su učinili ovakvu nepravdu, ili bolje rečeno “agresiju” prema Dunji Gotovina, već su trebali odgovarati i oni osobno trebaju platiti taj dug, a ne da to plaćamo svi mi, kao porezni obveznici, jer nismo “ni luk jeli, ni mirisali”. Također trebaju snositi odgovornost i oni iz bivšeg HDZ-a koji je nakon što je Ustavni sud dvije godine kasnije donio odluku da bude vraćena na posao, nisu to prihvatili, već su je i dalje nastavili maltretirati. Čudno je i to da, kad je na čelo ministarstva obrane postavljen član tadašnje Kukuriku koalicije i veliki, navodni prijatelj Gotovine, nije gospođu Gotovinu vratio na posao, iako je sve bilo čisto. Tko ga je sprečavao u tome, a riječ je o ministru Anti Kotromanoviću.
Dakle, ako je nastradao jedan član obitelji, cijela je obitelj morala ispaštati.
Ovo je tek samo mali podsjetnik-kako se radilo. Ako je bio optužen (još k tome nevino) Gotovina, onda je morala “pasti” i njegova obitelj, kao i Markača i drugih, ali i svi oni koji su ih javno podržavali.
U svezi toga, neki su se prisjetili sličnosti i u vrijeme Brozova terora, nakon II. svjetskog rata. I tada su obitelji onih koji su bili samo sumnjivi komunistima, a kamoli najbliži osuđenima, gonjeni “do groba”. Čiji je otac ili suprug, primjera radi, bio osuđen zbog politike, nacionalizma, neslaganja s Titovim slugama, koji je ležao u Staroj Gradiški, Lepoglavi ili Golom Otoku, tom ni oni iz “petog koljena” nisu mogli dobiti ništa, čak ni zaposlenje. Po reagiranju pojedinih hrvatskih branitelja ili članova njihovih obitelji, (slučaj Lora, Veljko Marić, slučaj Koranskog mosta….) nešto slično provodi se i sada. Ili se, oprostite, to nama samo tako čini.
I još samo ovo: gospodo i drugovi državni tužitelji- kad će nevine hrvatske žrtve koje su ubijene, masakrirane, ranjavane u stotinjak srpskih logora u vrijeme Domovinskoga rata (prije 30 godina!) dobiti odštetu, tim prije što sudski procesi za četničke zapovjednike i mučitelje u većini slučajeva još nisu ni pokrenuti ili se vode u odsutnosti optuženih?
Mladen Pavković,
predsjednik Udruge hrvatskih branitelja Domovinskog rata91. (UHBDR91.)
Leave a Comment