Najteže je što i majke umiru u tišini…

Podjeli

Svakog 18. studenoga Hrvatska na jedan dan navuče crninu. U prozorima se pale lampioni. S televizijskih ekrana stižu obećanja o pijetetu, žrtvi i vječnoj zahvalnosti. Političke elite zauzimaju prve redove, a kamere bilježe njihove skrušene poglede. Rijeka ljudi prolazi ulicama Vukovara i Škabrnje. No, reflektori se brzo ugase, a službeni protokoli završe. Tada ostaje samo bolna i prešućena istina. To je istina o majkama koje u toj koloni više ne mogu ni hodati.

Mnogi zaboravljaju da je majkama u ratu često bilo i teže nego njihovim sinovima i kćerima na prvim crtama. Mladići i djevojke na bojišnici gledali su opasnosti u oči, ali majke su vodile drugu, nevidljivu bitku. One su bile zarobljene u bespomoćnom iščekivanju. Svaki dan i svaka noć bili su ispunjeni neprekidnom strepnjom. Drhtale su na svaki šum, plašeći se da će im netko usred noći pokucati na vrata i izgovoriti te najstrašnije riječi: „Vaš sin je, nažalost, mrtav.“

Srca tih žena stala su 1991., kada su se njihovi najgori strahovi ostvarili. Njihova tijela, nažalost, i dalje dišu. U trenucima kada će državni vrh ponosno koračati uzdignute glave, mnoge majke Vukovara i Škabrnje ostat će kod kuće. Prikovane  za krevete ili u invalidskim kolicima. Najčešće će biti zatvorene  u svojim sobama i gledat će komemoraciju na televiziji. Suze će im natapati jastuke. Njihove noge više ne mogu izdržati kilometre asfalta. Desetljećima ih je lomio teret koji nijedan čovjek ne bi smio nositi.

Najstrašnija od svih rana jest činjenica da mnoge od njih još nemaju gdje zapaliti svijeću. Prošlo je više od tri desetljeća od pada grada i pokolja u ravnokotarskom selu. Ostali polažu vijence na mramorne spomenike, a ove žene gledaju u prazno. Njihovi sinovi i kćeri i dalje leže u neobilježenim masovnim grobnicama. Skriveni su na smetlištima, u bunarima i šikarama. Prekriveni su zemljom i šutnjom onih koji znaju gdje su, ali odbijaju progovoriti. Za majku koja nije pokopala svoje dijete, rat nikada nije završio. Svaki zvuk automobila pred kućom donosi novu strepnju. Svaka zvonjava telefona i svaka vijest o novoj ekshumaciji za njih je ponovno umiranje.

A kako im je država zahvalila za to što su na oltar domovine položile ono najvrjednije? Zahvalila im je prigodnim govorima, protokolarnim rukovanjima i simboličnim gestama. No, sve to nije ni izdaleka dovoljno.

Prava zahvala izostaje tamo gdje je najpotrebnija. Nedostaju konkretna briga i pravedan sustav. Mnoge od tih žena nemaju ni formalno priznat status oboljelih od PTSP-a. Sustav je lako i velikodušno dijelio dijagnoze, povlastice i mirovine onima koji su znali pokucati na prava vrata i platiti prave vještake. Za ove majke nije imao sluha. Paragrafi hrvatskih zakona su hladni. Majka je danima u podrumu slušala granate. Gledala je kako joj odvode sina na Ovčaru ili u smrt u Škabrnji. Trideset i pet godina čeka njegove kosti. Ipak, po zakonu ona nije bila „sudionik“. Njezina bol nije zavedena pod šifrom bolesti u liječničkom kartonu. Zato ne postoji ni u proračunskim tablicama. Za državu su one tek statistika. One su tihi svjedoci jednog vremena koje se sve brže gura na marginu.

Njihova dijagnoza nije na papiru. Ona je u svakom njihovom udahu. To je tiha, razarajuća patnja koja ne traži reflektore, ali vapi za pravdom. Vrijeme neumoljivo curi, a njihov najveći strah više nije smrt. Njihov najveći strah jest da će umrijeti prije nego što dotaknu barem jednu kost svoga djeteta. Žele je samo spustiti u posvećenu zemlju.

Umjesto jednokratnog žaljenja, Hrvatska mora učiniti nešto stvarno i trajno. Jedan dan u godini mora se službeno proglasiti Danom sjećanja na hrvatske majke koje su izgubile svoje najdraže. To ne smije biti još jedan datum za protokolarne govore političara. Taj dan treba organizirati javne tribine na kojima će govoriti isključivo majke. One trebaju cijeloj naciji, bez uljepšavanja, ispričati što su doživjele i prošle. Njihova živa riječ mora ući u učionice. Djeca u školama ne smiju učiti istinu o Domovinskom ratu samo iz suhoparnih udžbenika. Trebaju je čuti iz svjedočanstava žena koje su platile najveću cijenu slobode.

Zato 18. studenoga nije samo dan sjećanja. On je i dan u kojem se ova država mora suočiti sa svojom savješću. Svaka neučinjena ekshumacija trajna je mrlja na obrazu društva. Mrlja je i svaki neprocesuirani zločinac koji slobodno šeće. Najveća je mrlja svaka majka koja ovaj dan dočekuje sama, bez groba i bez pravde. Sve vrijeme koje prođe prije nego što i posljednja majka Vukovara i Škabrnje pokopa svoje dijete, nijedan govor u Koloni sjećanja neće imati težinu. Nijedan vijenac neće moći oprati gorčinu šutnje i zaborava.

Mladen Pavković, predsjednik Udruge hrvatskih branitelja Domovinskog rata91.(UHBDR91.)


Podjeli
Leave a Comment