U kojoj to državi predsjednik sam odlučuje koji će Zakon provoditi, a koji neće? Nije li zakon – zakon? Očito da nije jer kod nas, primjerice, predsjednik RH veli da mu se Zakon o pomilovanju “ne dopada“ i tu je priči kraj, odnosno voda i dalje mirno teče ispod Savskog mosta. (Nitko se ne buni!?).
Naime, i u Republici Hrvatske je institut pomilovanja zamišljen kao ustavni korektiv pravosuđa i vrhunski doseg državničke humanosti. Međutim, kod nas je doživio potpunu moralnu i pravnu propast. Ono što je u suvremenim demokracijama civilizacijski čin u slučajevima teških bolesti ili očitih sudskih zabluda, na Pantovčaku je pretvoreno u poligon za vraćanje političkih dugova, obiteljsko-tajkunske veze, a na koncu i u kukavičko bježanje od ustavne odgovornosti.
Sve je nažalost počelo devedesetih, kada je Franjo Tuđman potpisivao tisuće pomilovanja šakom i kapom. I dok se dio masovnih amnestija mogao pravdati ratnim vihorom i nužnošću mirne reintegracije Podunavlja, upravo je tada posijano sjeme koje označava da zakon ne vrijedi jednako za sve. Ako si imao “prave” zasluge ili prave ljude oko sebe, predsjednički potpis brisao je sve grijehe. Njegov nasljednik, jadni i žalosni Stjepan Mesić, navijao je za transparentnost, dok je s druge pak strane isporučio oko 700 pomilovanja začinjenih teškim aferama. Ipak, vrhunac moralnog posrtanja ovog instituta pripao je Kolindi Grabar-Kitarović. Njezin mandat ostat će zapamćen po potpisivanju pomilovanja za tajkuna, čovjeka osuđenog za pljačku Croatia Busa u jeku privatizacijskog kriminala. Sukob interesa i miris ortačkog kapitalizma u tom su slučaju toliko zaudarali da je pod pritiskom zgažene javnosti predsjednica morala raspustiti vlastitu Komisiju za pomilovanja. Nakon tog skandala, u strahu od novih političkih šamara, do kraja mandata 2020. zabila je glavu u pijesak i prestala potpisivati pomilovanja. Jedina svijetla točka koja je imala plebiscitarnu podršku naroda je pomilovanje teško oboljelog Huanita Luksetića, koji je uzgajao marihuanu da bi preživio multiplu sklerozu, ostala je u sjeni sramotnog pomilovanja gospodarskih kriminalaca. I onda na scenu stupa Zoran Milanović s porukom da je pomilovanje nešto što je “prošlo” i da on nikoga neće pomilovati. Evo, malo pomalo, Milanović već gura svoj mandat kraju, a broj pomilovanih u njegovoj eri iznosi okruglih – nula. No, je li to doista trijumf principijelnosti i zaštite trodiobe vlasti, kako to predsjednik voli prezentirati? Nije. To je čisti politički komfor i ustavna sabotaža kojom predsjednik izravno krši svoju ustavnu dužnost i položenu prisegu. Članak 98. Ustava RH jasno navodi da predsjednik daje pomilovanja. To je ustavna ovlast koja podrazumijeva diskrecijsko pravo procjene svakog pojedinačnog slučaja, a ne arbitrarno i samovoljno ukidanje ustavne norme s pozicije moći. Milanović uopće ne ocjenjuje pristigle molbe; on ih je unaprijed proglasio nepostojećima. Time izravno ignorira i gura izvan snage važeći Zakon o pomilovanju. Dok tisuće zatvorenika, njihovih obitelji i odvjetnika troše sva moguća sredstva podnoseći zakonske molbe, a Ministarstvo pravosuđa troši radne sate državnih službenika za njihovu obradu, predsjednik cijeli taj zakonski mehanizam bahato baca u koš. Dok glumi legalista koji se odbija miješati u odluke sudova, Milanović zapravo bježi od političkog rizika koji donosi donošenje teških odluka. Najveću cijenu ovog političkog poremećaja plaćaju najteži humanitarni slučajevi, umirući zatvorenici u terminalnim fazama bolesti koji bi u svakoj civiliziranoj europskoj državi dobili milost da umru u krugu obitelji, a u Hrvatskoj su osuđeni na umiranje u zatvorskim bolnicama jer je predsjednik odlučio privatni stav staviti iznad Ustava. Dok se Hrvatska koprca između dvije krajnosti, koruptivnog dijeljenja milosti i potpunog ustavnog bojkota, razvijene europske demokracije pokazuju kako ovaj institut može funkcionirati ozbiljno, lišen svake estrade i političkih ucjena. U većini zemalja Europske unije pomilovanje nije zamišljeno kao privatni hobi šefa države, već kao institucionalni proces s jasnim kontrolnim mehanizmima. U Njemačkoj je, čitamo, ovlast pomilovanja decentralizirana na savezne pokrajine, dok na saveznoj razini predsjednik države djeluje pod strogim zakonskim restrikcijama i bez ikakvih osobnih računa. U Francuskoj, ustavne reforme su predsjedniku potpuno ukinule pravo na kolektivna pomilovanja, a svaka pojedinačna odluka mora proći rigoroznu proceduru i supotpis ministra pravosuđa. Politička samovolja pojedinca ondje je svedena na nulu. U ustavnim monarhijama poput Švedske, Danske ili Norveške, kralj formalno potpisuje pomilovanja, ali isključivo na obrazloženi prijedlog Vlade ili posebnih stručnih odbora unutar ministarstava pravosuđa. Odluke se donose hladne glave, bez medijske pompe, i to gotovo isključivo iz teških zdravstvenih i humanitarnih razloga. S druge strane, u neposrednom susjedstvu svjedočimo potpuno suprotnom, autokratskom modelu. Predsjednik Srbije Aleksandar Vučić službeno izbjegava pomilovanja za najteža djela kako bi zadržao privid legalizma, ali kroz kontrolu nad režimskim medijima, pravosudnu opstrukciju i političko slavljenje osuđenika, poput slučaja Vojislava Šešelja, provodi opasni, neformalni oprost koji izravno ruglu izvrgava i domaće pravosuđe i međunarodne sudove. Taj srbijanski model razotkriva još jedan duboki pravni i povijesni apsurd s kojim se Hrvatska suočava već tri desetljeća. Dok su se hrvatski generali suočavali s optuženičkim klupama i u Haagu i pred domaćim sudovima kako bi dokazali legalitet obrambenog rata, vojni i politički vrh Srbije i JNA koji je osmislio i proveo agresiju uspješno je izbjegao pravdu. Slobodan Milošević umro je prije presude, Veljko Kadijević pobjegao je pod zaštitu Rusije, a Blagoje Adžić umro je na slobodi kao vojni umirovljenik. Danas, zahvaljujući srbijanskom odbijanju izručenja vlastitih državljana i potpunoj farsi s domaćim suđenjima, stotine oficira JNA i paravojnih izvršitelja slobodno žive u Srbiji. Umjesto da proganja i sudi onima koji su rušili hrvatske gradove i počinili masakre od Vukovara do Škabrnje, službeni Beograd danas, na temelju spornog zakona o regionalnoj jurisdikciji, u odsutnosti sudi hrvatskim pilotima, pretvarajući agresora u tužitelja. Hrvatska je tako došla u nevjerojatnu, dvostruko apsurdnu situaciju u kojoj su njezini branitelji stalna meta političkih i pravnih procesa, dok srbijanskih ratnih zločinaca uopće nema na optuženičkim klupama. Cijela ova suvremena drama oko davanja i uskraćivanja milosti zapravo vuče korijene iz totalitarnog nasljeđa bivše države, gdje je Josip Broz Tito koristio masovne amnestije i pojedinačna pomilovanja kao vrhovni instrument političke pacifikacije i apsolutne kontrole. Od poslijeratnih amnestija domobrana i četnika, preko povijesnog Zakona o amnestiji iz 1962. kojim je jednim potezom pera obuhvaćeno 150 tisuća političkih emigranata, pa sve do tempiranih blagdanskih milosti za Dan mladosti, jugoslavenski je diktator pomilovanje koristio kao dokaz navodne humanosti režima i vlastite uloge neprikosnovenog, milostivog vladara. Danas, trideset godina nakon sloma tog sustava, domaći se ustavni institut pomilovanja potpuno ignorira jer se predsjedniku države tako prohtjelo. Niti je bilo u redu da Mesić i Grabar-Kitarović spašavaju svoje miljenike, niti je u redu da Milanović glumi da zakon ne postoji.
Mladen Pavković, predsjednik Udruge hrvatskih branitelja Domovinskog rata91.(UHBDR91.)
Leave a Comment