Umro je Ratko Mladić, jedan od najvećih i najokrutnijih ratnih zločinaca nakon Drugog svjetskog rata. Zlotvor koji je posijao nezapamćenu smrt, patnju i razaranje među hrvatskim narodom, ali i diljem Bosne i Hercegovine, otišao je s ovoga svijeta. Doživotni zatvor za zločinca takva kalibra bio je nikakva kazna, obična uvreda za tisuće žrtava. No, ono što nakon njegove smrti boli jednako kao i njegovi zločini jest ljigava, neshvatljiva i sramotna šutnja dobrog dijela hrvatskih vojnih zapovjednika. Naravno, nisu svi generali isti. Hrvatska ima istinske, čestite i ponosne ratne zapovjednike koji su pošteno zadužili domovinu i na koje se ova kritika nikada ne može i ne smije odnositi. Jedini koji je od onih s najvišim činovima odmah reagirao i pokazao da ima obraz bio je Ante Gotovina, čovjek koji je s tom generalskom kukavicom izravno ratovao na bojištu.
No, gdje su svi ostali iz te goleme skupine zvučnih činova? Gdje su oni koji su se glasno trebali oglasiti dok Srbija i Republika Srpska od tog istog krvnika i dalje rade junaka? Hrvatska javnost danas svjedoči potpunom moralnom potonuću jednog dijela onih koji bi trebali biti stupovi ponosa. Danas se ti pojedinci mogu vidjeti tek u malim, službenim skupinama kako gotovo reda radi pale svijeće i glume domoljublje. I to je sav njihov domet. Naime, dok čestiti ratnici tiho žive svoje živote, ovaj glasni i povlašteni dio prokleto je zadovoljan svojim položajem, basnoslovnim mirovinama i službama. Jedino što njih zanima jest da im se narod klanja do kraja života, iako su za svoje zasluge naplatili svaku sekundu provedenu u odori. Postali su zatvoreni krug moćnika kojima su fotelje i povlastice pojele i hrabrost i čast.
Ovaj sramotni muk onih koji šute (svaka čast iznimkama) ponovno razotkriva strogo čuvanu tajnu o tome kako su se u Hrvatskoj dijelili pojedini generalski činovi. Istinski junaci, ljudi koji su 1991. po blatu i pod granatama vodili brigade u najkrvavije napadne pothvate, (poput zapovjednika Vukovara, Škabrnje, 117.brigade i drugih), čin generala često nikada nisu vidjeli. Oni su gurnuti na rub. Nasuprot njima, oni koji su se generalskim činovima nakitili od 1992. pa nadalje, u uredima i kroz političke smicalice, danas ponosno šetaju u odorama. Svatko od tih foteljaša koji danas šuti na spomen Mladića i četničkih zločina morao bi se duboko zamisliti i zapitati : čime je i za čiji račun zapravo kupio taj čin? Ako visoki vojni činovi ne služe tome da se grmi protiv nepravde i brani dostojanstvo žrtava, onda su ti činovi običan bezvrijedan nakit, a njihovi nositelji obični proračunati trgovci koji su izdali sve ono za što su se istinski hrvatski branitelji borili.
Mladen Pavković
Leave a Comment