U Škabrnji, koja je smještena u središtu Ravnih kotara, petnaestak kilometara sjeveroistočno od Zadra, u vrijeme hrvatskog obrambenog Domovinskoga rata dogodio se strašan zločin. Mnogi su nevini ljudi pobijeni, poklani, a mjesto je gotovo srušeno. Čak su i župnu crkvu Uznesenja Blažene Djevice Marije, ali i sv. Lovre, koja je sagrađena u 13. stoljeću, sravnili sa zemljom. Sve su to učinili srpski i ini ratni zločinci, s crvenom zvijezdom petokrakom na čelu. Međutim, s obzirom da je od te tragedije prošlo već toliko godina, čovjek bi pomislio da su zločinci kažnjeni te da se baš sve zna o tim događajima i ovom povijesnom vremenu. Vraga. Kako vrijeme ide, stječe se dojam da se sve „manje“ zna o 18. studenome 1991. kad se i na ovom području ginulo samo i isključivo iz razloga što Srbi, kao agresori, nisu mogli prihvatiti Hrvate kao svoje susjede (oni bi rekli „komšije“).
Na čelo Samostalnog bataljuna Škabrnja postavljen je Marko Miljanić. Zajedno sa svojim suborcima, osobito 90 dana tijekom agresije, prošao je – pakao, u doslovnom smislu riječi. On se i danas, baš kao i te 1991. bori, ali ovoga puta ne puškom, već riječima. Želi i nastoji sačuvati uspomenu na dane ponosa i slave, na svoj kraj, u kojem su srpski i ini četnici ostavili samo mrtve i ranjene, a ulice i dvorišta prepune krvi.
O danima rata Miljanić je vodio i dnevnik, kojeg je 2016. godine objavila i moja malenkost, u knjizi „Ratni dnevnik Marka Miljanića zapovjednika Samostalnog bataljuna Škabrnja“ (nakladnik UHBDR91.). Riječ je o iznimnom svjedočanstvu. Što mislite, je li se netko „uzbudio“ zbog ovog „štiva“, je li se nešto pomaklo? Koliko nam je poznato – nije. Čak do današnjih dana nije objavljena niti jedna stručna, odnosno vojno-strateška raščlamba događaja 18.i 19. studenoga u Škabrnji i Nadinu, za koje Miljanić tvrdi da nisu smjeli pasti, bez obzira na nedostatak ljudstva, naoružanja i svega drugoga.
Miljanić nam je također rekao da su za njega branitelji, ali i ostali žitelji ovoga kraja najveći Junaci Domovinskoga rata, jer su ginuli, kao malo gdje drugdje, samo i isključivo za to što su – Hrvati.
Nu, koliko još vode treba proći Savom i Dunavom, pa da saznamo je li ovaj kraj izdan u vrijeme rata, je li žrtvovan ili se dogodilo nešto treće.
Gdje ste hrvatski povjesničari?
Častan i uvažen hrvatski branitelj, nekadašnji načelnik Općine Škabrnje, Ante Milković, koji je danas zaposlen u Policijskoj upravi Zadarskoj, kad je vidio da povjesničari samo „prolaze“ olovkom i papirom preko ovih krvavih događaja, objavio je i knjigu o ratnim danima Škabrnje (2001.).) u kojoj je nizao osobne doživljaje, bilježio podatke i iskaze sudionike, tako da je to publicističko djelo od neprocjenjive važnosti, iz kojeg možemo štošta saznati o mukama i junačkim djelima ljudi koji su 1991. živjeli i borili se u ovom danas iznimno poznatom mjestu.
Da se ovakav teški ratni zločin dogodio bilo gdje u svijetu, a ne u Hrvatskoj, vjerojatno bi već bili snimljeni i igrani filmovi.
Nu, često se pitamo, koliko djeca u školi znaju o Škabrnji, gdje su četnici uz pomoć zloglasne JNA zvjerski poubijali nemoćne i nedužne civile?
Neki su bili uvjereni da istina o Škabrnji nikada ne će doći na vidjelo. Ali, i zahvaljujući dnevničkim zapisima jednog vojnika-zapovjednika, Marka Miljanića, i te kako se može sastaviti mozaik o svemu onome što se na početku stvaranja slobodne, samostalne i neovisne hrvatske države, događalo i u ovom čistom hrvatskom kraju, poznatom po domoljubnosti, ali i marljivosti, što je bilo dovoljno da postane meta antihrvatskih i velikosrpskih elemenata.
Sva je sreća što se Miljanić uhvatio i pera, što nije mislio kako je pisanje dnevnika gubljenje vremena, ili da nešto takvoga pišu samo djeca i tinejdžeri.
Zapovjednik Samostalnog bataljuna Škabrnje nije pisao samo dnevnik, već u neku ruku i svoju – autobiografiju. U ovom dramatičnom „romanu“ ništa nije izmišljeno ni lažno. To je osobita vrijednost ovog djela, kojem ne umanjuje ni značaj što u njemu nailazimo na pravopisne ili gramatičke pogreške.
Miljanić nam reče da nikada nije vjerovao da će sve ovo što je napisao ikada ugledati svjetlost dana, da je njegov dnevnik, kako je negdje pročitao, neka „kutija pisama“ koju nikada ne će poslati. Najvažnije mu je bilo da bude iskren prema samome sebi.
Dnevnik je pisao od 26. rujna, pa do 18. studenoga 1991., odnosno do okupacije Škabrnja i Nadina.
U Škabrnje je došao 27. rujna 1991., kada i postaje zapovjednikom obrane ovog sela, Prkosa i Zemunika Gornjeg, dok je 11. listopada iste godine postavljen za zapovjednika legendarnog Samostalnog bataljuna Škabrnje.
Sve ostalo je povijest ili „Škabrnjska golgota“, u kojoj su zvjerski ubijani nevina djeca, žene i starci, ali i hrvatski branitelji.
O strahotama ovog malog, ali junačkog mjesta, možda najbolje svjedoči i masovna grobnica, otkrivena nedaleko Osnovne škole „Vladimir Nazor“, a na čijem spomen-obilježju piše:
- U spomen na 27 hrvatskih branitelja i civila pogubljenih 1991.-1992. u velikosrpskoj agresiji na Hrvatsku-Hrvatski narod, studeni 1999.
To na žalost nije bila konačna brojka onih koji su na ovakav način okončali svoj život, od čijih se najbližih ponekad može čuti-
Oprostimo im, jer nisu znali što čine!
Mladen Pavković, predsjednik Udruge hrvatskih branitelja Domovinskograta91.(UHBDR91.)
Leave a Comment