Svako malo u Hrvatskoj se osniva neka politička stranka. Oni koji su nezadovoljni u jednoj, osnuju drugu. Sada takvih stranaka ima više od 150! Veliki broj udruga ima i među braniteljskoj populaciji. Ljudi obično kažu – što se branitelji ne ujedine, u jednu jaku udrugu? A što se onda ne ujedine i političke stranke, već svaka, čak i ona s dva člana, tjera na svoj mlin? Političke stranke, odnosno njezini čelnici, koliko-toliko zapošljavaju svoje podobne članove, prije svega u državnim tvrtkama, općinama, županijama, ministarstvima… Da sve bude po zakonu za većinu tih radnih mjesta raspisuju se i natječaji. Međutim, „kvaka“ je u tome da se natječaji (svaka čast iznimkama) prilagođavaju uhljebima, pa ako neki šef neke političke stranke, gradonačelnik ili župan, a o pojedinim ministrima i njihovim kompanjonima da i ne govorimo, treba nekog zaposliti – nema problema. To je u Hrvatskoj uzelo takvog maha da ljudi o tome šute, pa čak ni ne protestiraju. Većina to smatra – „normalnim“, kao što nam je „normalno“ da prigodom svakog izbora za neke državne funkcije većina kandidata, poglavito onih „najjačih“, obećava zapošljavanje svima i svakome. Od tih obećanja nikada nije bilo ništa. I dalje su se zapošljavali samo i isključivo „podobni“. Za one koji obećavaju nema nikakvih sankcija, tako da svatko može mlatiti praznu slamu kako i koliko želi, tim prije jer većina tih i takvih (svaka čast iznimkama) ljudi (glasače) tretiraju kao „ovce“.
Drugim riječima, za dobro i bogato zaposlenje nije potrebno znanje i iskustvo.
Općine, gradovi i županije imaju „svoje“ firme, isključivo za svoje kadrove, a glavni „kadrovnici“ su pojedini gradonačelnici i župani (svaka čast iznimkama).
U toj priči najgore i dalje prolaze hrvatski branitelji, poglavito oni koje ni metak nije okrznuo. Takvi nemaju svoje „gradonačelnike i župane“, pa se mogu javljati na natječaje do – mirovine. Eto, priča nam zapovjednik jedne ratne brigade, kako mu je cijela obitelj sudjelovala u Domovinskome ratu, ali dva njegova sina, također dragovoljaca Domovinskog rata, nikako ne mogu dobiti zaposlenje.
Uvijek drugi imaju „više“ bodova.
Da, istina je da se zapošljavaju i strani radnici. Ali na kojim i kakvim poslovima i za kakve plaće? Tzv. domaći radnici također su slabo ili nikako plaćeni, pa tko može bježi – van.
Koliko je pak hrvatskih branitelja koji ne mogu zaposliti svoje supruge, sinove i kćeri.
To što su im muževi i očevi bili u Domovinskome ratu već je davno za njih postala „otežavajuća“ okolnost, jer nisu se oni borili da samo njihovi članovi obitelji budu zaposleni, treba dati priliku i drugima, koji su studirali, plesali, putovali po svijetu, skrivali se po podrumima…dok su oni „mokrili krv“…
Neki kažu „dosta nam je rata“, okrenimo se budućnosti, tim prije što imamo svoju Hrvatsku.
Nu, još nitko nije ponudio recept, kako opstati u toj i takvoj Hrvatskoj bez kruha i zaposlenja?
Jedan bivši gradonačelnik Koprivnice koji je završio sve vojne škole u vrijeme komunizma znao bi reći: „Nisam vas ja poslao u rat, idite tražiti posao od onih koji su vas tamo slali!“
U Zagrebu je svojedobno, dobro se sjećamo, izvršio suicid hrvatski branitelj (zapalio se u osobnom automobilu, pred ženom i djecom) jer je otvorio obrt, pa nije mogao platiti 12 tisuća kuna (ne eura!) poreza.
Prije toga se nije mogao zaposliti u državnoj tvrtki.
I što? Nikome ništa.
Život ide dalje.
Mladen Pavković,
predsjednik Udruge hrvatskih branitelja Domovinskog rata 91. (UHBDR91.)
Leave a Comment