Deklaracija o Domovinskom ratu, koju je Zastupnički dom Hrvatskoga državnoga sabora donio 13. listopada 2000., pravni je i politički dokument namijenjen zaštiti moralne časti hrvatskog naroda, branitelja i opstojnosti Republike Hrvatske. Dokument je usvojen s ciljem jasnog definiranja povijesnih činjenica o obrambenom karakteru rata, nasuprot pokušajima izmjene povijesti, te zaustavljanja spekulacija o naravi sukoba koji se odvijao od 1991. do 1995.. Osnovna uloga Deklaracije je utvrđivanje da je Republika Hrvatska vodila pravedan i legitiman, obrambeni i osloboditeljski, a ne agresivni rat, te da je bila izložena oružanoj agresiji od strane Srbije, Crne Gore i JNA s domaćim pobunjenicima.
Najveći problem ovog dokumenta leži u njegovoj pravnoj prirodi. Sabor ga je donio kao deklaraciju, što znači da on spada u oblik izražavanja političkih i moralnih stajališta najvišeg zakonodavnog tijela. Deklaracija nema obvezujuću pravnu snagu, ne sadrži zakonske odredbe niti propisuje kaznene mjere za njezino nepoštivanje. Zbog tog nedostatka izravne zakonske snage, njezina primjena u svakodnevnoj praksi u potpunosti ovisi o političkoj volji onih koji drže vlast na državnoj ili lokalnoj razini. Činjenica da kazneni zakon više štiti okoliš nego same temelje države jasan je dokaz pravne nezaštićenosti istine o ratu. Upravo taj nedostatak zakonske prisile i penalizacije omogućuje lokalnim vlastima provođenje politike koja izravno vrijeđa osjećaje onih koji su stvarali državu.
Najplastičniji primjer takvog ideološkog bezobrazluka i svjesnog gaženja Deklaracije događa se u Puli, pod izravnom palicom pulskog gradonačelnika Peđe Grbina. Ovaj istaknuti ljevičar i bivši predsjednik SDP-a odlučio je za službeni, javno financirani doček Nove godine angažirati srpskog glazbenika Momčila Bajagića Bajagu. Istarska udruga dragovoljaca Domovinskog rata oštro je reagirala, naglašavajući da nemaju ništa protiv komercijalnih nastupa, ali da je potpuno nedopustivo novcem poreznih obveznika plaćati izvođača koji je tijekom rata nastupao na okupiranim područjima i bodrio neprijateljske postrojbe. Grbin je zahtjeve branitelja za angažiranjem domaćeg izvođača bahato i glatko odbio, poručivši da se gradska uprava neće baviti prebrojavanjem krvnih zrnaca.
Ovakvo ponašanje savršeno oslikava politički profil Peđe Grbina. Desni politički spektar opravdano ga opisuje kao rigidnog ljevičara čija ideologija vuče korijene iz nasljeđa koje nikada nije disalo za hrvatsku državu niti je sklono isticanju nacionalnih simbola. Još iz saborskih klupa Grbin je poznat po glasnom navijanju za opcije bliske propaloj državi i krutim stavovima prema hrvatskoj povijesti. On se profilira kao političar okrenut isključivo regionalnom i svjetovnom uređenju društva, gurajući prividnu otvorenost i nadnacionalno razmišljanje nauštrb braniteljskih vrijednosti.
Grbinove odluke u Puli nisu slučajnost, nego namjerna politika. On besramno pokazuje potpuni izostanak senzibiliteta za žrtvu Domovinskog rata i svjesno koristi činjenicu da Deklaracija nema zakonsku moć kažnjavanja, pa stoga stječe se dojam da je to, što i jeste, izravno pljuvanje po žrtvi hrvatskih branitelja i dokaz da lokalni moćnici mogu bez sankcija gaziti temeljne vrijednosti na kojima je država stvorena.
Mladen Pavković, predsjednik Udruge hrvatskih branitelja Domovinskog rata91.(UHBDR91.)
Leave a Comment