Zaključak. Ne treba nam dolaziti Hor iz Titograda pjevati “po šumama i gorama”, poglavito ne o zločincu Titi i totalitarističkoj Jugoslaviji. Na fotografiji se vidi kako politika samo čeka preko Hora servirati Hrvatima ikonografiju te iste zvijezde, zastave i grba koju smo porazili. Korčula nije “partizanska”.
Korčula je Hrvatska!!!
Naučila nas povijest kako su vaša boljševička učenja i školovanja svršavala na totalnim zabludama, namjernim prekrajanjem činjenica i statističkih podataka “pobjednika” s oslobođenog? Visa, dok su Rusi za njih ginuli s preobučenim četnicima, ali i često sebi, i pogibelji, prepuštenim partizanima… od velike bitke na Sutjeski gdje je Tite trijumfirao “pobijedivši” rezultatom poginulih 7.543 partizana prema 670 poginulih neprijateljskih vojnika (11,25 : 1).
Prošlost nas učila da izdajnici govorahu raznim ali i Hrvatski jezicima, pri tom se sagibajući duboko dolje pred mnogim osvajačima i prigrljenim okupatorima pa tako i Francuzima i Englezima. Za razliku od branitelja protivu Turaka, kanonika Antuna Rozanovića, kvislinzi bi u fraku i cilindru pred okupatorima proglasili dan otvorenih vrata. Tlačili su koliko su mogli Narod, ali kad im nije išlo dovoljno od ruke u pomoć im dobro došla braća slobodni zidari iz Londona i Pariza, pa udri ceste za prevozit topove u širenju svoje kulture. Imamo tako na otoku put zločinca Napoleona i ulicu zločinca Marmonta na Splitskoj rivi. Oni tako gnjusno krvavi od osvajanja, pa dobro oprani gradili “nam cestu”, a ne naši težaci što su brda prekopali golim rukama, motikama i mašklinima i u kamene međe posadili lozu. Što je njima bilo onda poravnat put za mrvu pogače i žmul vode koja je bila “skuplja” od vina. Nije otočanima trebalo puta za voziti tope, gonili su blago na tovaru, tamo gdje ni konj ne može. I danas se neki diče okupatorima samo da im bude dobro, a za njih da ratuju drugi.
Predsjednik Republike im je pokrovitelj Proslave forsiranog “oslobađanja” Korčule od vojske u povlačenju, jer je osveta bila jača, kao i na križnom putu od Austrije, Slovenije, Hrvatske, BiH i Srbije,… vojnički rečeno… ubacili ga Prekomorcima.
Onaj Zoran Milanović, koji kao oparen bježi od Hrvatske himne u totalnom nedostatku sluha (i problema s njuhom) valjda čuvši umjesto spomenik pripadniku HOS-a Žarku Manjkasu Crvenkapi, poginulim braniteljima u Jasenovcu, da je u pitanju spomenik istaknutom četniku Šoškočaninu, pa dreknuo miči to, po njemu valjda “smeće”. Ali nema dvojbe jer stavljeno na papiru potpisuje. Udaraju oni primarno na sve neovisno Hrvatsko o kojem god se razdoblju povijesti radilo, pa i po Domovinskom obrambenom ratu, kao slučajno baš u srce poginulih junaka “ostavljajući na miru” preživjele iz 1991. a slaveći mobilizirane iz podruma pucajući javnost u zdrav mozak “herojima” poput otišlog tzv. malog jastreba ili mobiliziranog blagopokojnog Freda Matića, koji ima tisuće zakletih mirnodopskih svjedoka za desetak svojeručno uništenih tankova na poziciji na kojoj je ukupno uništen, kažu živi svjedoci slovom i brojem jedan (1).
Ma bi li ovi to nas zajebavali? Nas koji smo branili veliku većinu referendumom opredijeljenih, pa i one poput Markovine, kojemu je srećom Brat sugerirao da mjesto u namjeravani Beograd iz Mostara izbjegnu za mrsku mu Hrvatsku djedovinu u Lumbardu na Korčuli.
Antife u Korčuli ne daju mira ni svojima, ako su, djedovima časnim partizanima, ali zato cijene materijalne im stečevine anti-Fašizma. Ista družba provokatora baca crvenu boju po spomeniku hrvatskim žrtvama u jami Bultina u Lumbardi i crnu na spomenik partizanima (jugoslavenima?) u Račišću na Korčuli. Tome je tako dok god se ne dokaže drukčije. U istim UDBA-škim redovima kuju i šire mržnju, kao i na Poljudu u Splitu, i nedavno servirajući jugoslavenske zastave, ne bi li politički profitirali sutra, jer materijalno su još za Juge ti šovinisti nacionalizirali sebi za svoje, dok su drugi morali biti sretni ako su ih dopali radnički stanovi. Takvo je vrijeme “revolucije” što se osim sa zarobljenim razoružanim neprijateljima Jugoslavije na Korčuli obračunala i s “klasnim neprijateljima” Jevrejima, vlastitim susjedima i rodbinom, koji su imali s ustaškim pokretom, koliko i pripadnici Hrvatske vojske 1991. godine. Ništa.
Mone koje su planirale drugu crtu obranu otoka Korčule ispred Blata 1991. su svjesne kako bi, da nije bilo onih tridesetak u brdima iznad Stona i onih koji bi ih danju došli pojačati iz Metkovića, Makarske, i junačkih Poljična (a oni noću s položaja nisu odlazili)… Pelješac za dan pao, a Korčula imala zbjegove prema Splitu. I sad neki čuvaju biste zločinca Tite i jugoslavenske zastave u sefovima s lovom i “porodičnim” blagom. Dižu se na zadnje noge isti koji su svojom politikom raspizdili u papar Jugoslaviju, prepustili ratu Hrvatske since, a nakon toga bacili liječničke nalaze o slabokrvnosti i išijasima pa trk u politiku bez tegoba. Dok smo se na brdu s Korčulanima i Pelješčanima, tresli pod, i od granata oni školovali svoju djecu i svoje, i nečije, unuke kako nastaviti kontinuitet borbe za vlastite privatne interese, pa ako pri tom zgine 2 i po milijuna eura ili se zaustavi gradnja ceste sumještanima nema veze jer apartmani donose, ali i (polu)privatna plažica ispod jadne uske ceste kapa eure. I ne od jučer, i u Jugi se ispod njihovih?!? kuća na moru nisi moga okupat ako te nisu pozvali kao “prijatelja”. Naučili su tako i druge da tjeraju i topu u more dicu što se dođu okupat na “njihovu” plažu. Istovremeno se sarkastično “bore” za pomorsko dobro koje je iza njihovih devastacija preostalo raji i “došljacima” što su se rađali u Korčuli, dok su oni uglavnom rođenjem Dubrovčani. Kupus je to veliki a njihov novokomponirani anti-Fašizam nema poveznice ni s časnim partizanima (onima koji su to bili, a nisu svi jer su počinjeni zločine pod istom Zvezdom petokrakom kako 43.-45. tako i od 91. do 93.). Dragi prijatelji, branitelji, šačice suboraca ne dajte se zavarati od onih koji vas nastoje dijeliti a znali se potpisivati ćirilicom i po nacionalnosti opredjeljivati Jugoslavenima (što je bedastoća). Nema suprotstavljenih strana u Hrvatskoj kao što je to u BiH, u Srbiji (ako se radi o onoj s “pokrajinama”), ili u Crnoj Gori, ali onda kreće ponovo Anti (asti ga Mande)-Fašizam. Gleda me gradonačelnica Korčule, koja je kao po uputama dobra, i srce joj prelazi s jedne na drugu stranu, pa se možda nađe u praznini suze koja joj ne kapne iz oka, i objašnjava mi što je antifašizam i kako je to fantazija duhovnosti pa se zajapuri prema meni, koji sam kao telac im (navikli su obično krezubi) s “druge” strane barikade. Osjetih se djetetom na koje se iz podrhtavajuće donje vilice dere “Ustašo”, dok joj nisam objasnio da govori krivoj osobi koja je definiciju fašizma osjetila kad su je bezuspješno gonili da se cijepi, ali i u borbi protiv fašističkih im petokračina 1991. Ne radi se o snazi nekih mladih nasljednika uživatelja totalitarizma, ni o bradama, ni o stisnutim šakama, ni crvenim zvizdama što iskaču i s Božićnih stabala u Korčuli, ni o zastavama zauvijek propale Jugoslavije nego o globalističkim slugama, woke “ratnicima”, generalima u suknjama, koji su im odgojitelji-ce, ali i uzor kako se dobro pofudrat u životu a okolo vikat Tite-Partija, pljuni i zapjevaj im njihova Jugoslavijo, ne bi li mantrali sve nas kojima je jedna i jedina domovina Hrvatska, njima samo prolazna stanica za još više sebi. Oni će uvijek školovani ili ne školovani plivati, imati biznise, zapošljavati se lakše u gradskim uredima i ustanovama i to “zakonski”, ako treba sve sudske sporove platiti ali svoga zaposliti, a onda tek vidiš kako jarac dere Musu uzmognu li. Mnogi smo mi bili “Musa” a i među nama braniteljima vakim i onakim ima ih koji se više diče anti-Fašizmom nego Domovinskim obrambenim ratom, ali zar nisu s prstima u pekmezu pa moraju plesati na koncu kojim ih se drži da cijeli u njega ne upadnu.
Jeli mislite da su branitelji, koji su sačuvali Korčula braneći je na Stonu, pa duboko u njegovom zaleđu, oslobađajući Dubrovnik iz okruženja, a pojedini bili i još dalje dok im je srce bilo sve bliže svomu Domu na Otoku, zaboravili što su doživjeli od kad su se rodili, i da ta sjećanja o miru? i ratu neće preliti na dicu, kako se ne ni ponovio onaj narativ osvetništva, te njihove šporke ekskluzive koju bi nama uvalili, ali mi smo drugo. Za kraj ništa bez fejsbuk “ratovanja”, pa evo jedne rasprave, samo bokunić, jer razumi se sve i u manje… i nije ništa osobno, jednostavno zarobio bih, pobio ne bih…
Boris Marelić piše: “U Čari je srušen spomenik na Zlan poju ,u spomen akcije čarskih i račiških partizana, kada su napali fašističke karabinjere 1942 .god…”
Marko Mujan: Jesu hrabri pobili ih skoro gologuze bez oružja u kupaćin gaćicama… ubili su od zajebancije i oholosti 11 od 13 Talijana, 2 su utekla, “samo” 30-ak mještana je u (napadači su toga bili svjesni) najavljenoj odmazdi likvidirano.
Boris Marelić: A Dragi Mišo da li bi ti bio pustio okupatore agresore ubojice Crogorsko JNA-četnike da se kupaju u Slanome ili u Stonu – ,,gologuzi,, kako kažeš dok su dragovoljci krvarili na Čepikućama i na Golubovom kamenu. Italijanski karabinjeri bili su isto kao i Crnogorski JNA-četnici plus OKUPATORI plus pušteni na Korčulu blagonaklonošću Ante Pavelića. Slava zato čarskim, blajskim, luškim, račiškim, korčulanskim, lumbarajskim, žrnovskim, pupnajskim, smokviškim komunistima i partizanima vječna slava i hvala što su omogućili sadašnjicu, boreći se protiv okupatora.
Marko-Mišo Mujan: Borise naravno da bi ih pustio (da žive) samo ti i slični s usađenim osvetničkim genima to ne razumite i to bi van tribalo crtat ako bi i onda razumili, ali kad se misto Pavelića likvidira Židove i ulazi u njihove vile onda je to transformacija u drugove pa u gospodu. Oni su sebi omogućili na osveti i zločinu Jugoslaviju koje nema a Hrvatsku ne volu. Promini očale kad provaješ uć u moju kožu. Do duše ima si priliku iz prve ruke… Ali…
Bog i Hrvati.
Marko Mujan
Leave a Comment