By U Koprivnici je ¾. listopada 1991. ustrojeno Zapovjedništvo slavne 117. Koprivničko-križevačke brigade. Tada je mobiliziran i 2. bataljun „R“ brigade.
Za zapovjednika je postavljen Dragutin Kralj, koji je ovu dužnost obavljao sve do sredine travnja 1992. Potom ga je zamijenio Ivica Zgrebec. Brigada je brojala od 2800 do najviše 3500 pripadnika, ali godinama iza toga dobili smo informaciju da je u ovoj ratnoj postrojbi bilo čak nešto više od 5.000 branitelja!? Međutim, imena svih tih ljudi, kako su nam rekli, je „državna tajna“, čime se ratni zapovjednik nikada nije mogao složiti.
O ovoj brigadi, koja je među prvima sudjelovala u ratnim operacijama oslobođenja hrvatske Domovine i bila jedina takva na ovom području nažalost malo se zna, jer su je pojedinci sramotno marginalizirali, pa se ni godinama nije čak ni spominjala prigodom obilježavanja obljetnica iz Domovinskog rata. Sramotno, ali je tako.
Postrojbe 117. brigade ratovale su 1991. na četiri nezavisna ratišta: u sektoru Pakraca, Virovitice, Novske i Osijeka. Tijekom borbi, poginulo je 36 branitelja, a 149 ih je bilo lakše ili teže ranjeno.
Međutim, treba istaknuti da su prvi organizirani začeci ove brigade bili nakon mobilizacije, još u lipnju 1991. Ovom mobilizacijom je ustrojeno i zapovjedno jezgro, u kojoj su prije svih bili tadašnji preraspoređeni djelatnici OŠTO Koprivnica, koje je predvodio Juraj Grobenski. Njihova glavna zadaća tada je bila zaštita objekata od posebnog interesa za općinu, ali i šire. Početkom kolovoza stigao je „Izvod iz zapovijesti MO RH“, klasa SP 801-01/91-01/07,ur. Br. 512-06-05-91-03 Zagreb, od 29. srpnja 1991., u kojoj se naglašava i prijem „Privremene formacije broj 100-200, brigada Narodne garde „R“.
Nakon toga, Krizni štab općine donosi prijedlog o imenovanju Zapovjedništva 117. „R“ brigade. Ova je postrojba, zajedno s pripadnicima MUP-a, tijekom rujna, sudjelovala u blokadi karaula na području općine Koprivnica te kasarne „Joža Vlahović“ i skladišta oružja „Crna gora“. Tada su se prvi predali pripadnici zloglasne karaule JNA „Milivoj Marijan“ (16. rujna 1991.), u Botovo, dok je dan kasnije pala i karaula Pilajevo kod Gole.
Poglavito je važno da su 30. rujna 1991. iz koprivničke kasarne „Joža Vlahović“, koja je bila u okruženju, bez ispaljenog metka, istjerani pripadnici JNA, koji su čitavo vrijeme prijetili rušenjem grada i okolice. Otišli su samo sa osobnim naoružanjem, u nekoliko autobusa, put Srbije. Izvan kasarne, kad su je napuštali, na pločniku su stajali civili i pljeskom ih ispratili, što su zabilježile i kamere zagrebačke televizije. Od zapovjednika kasarne, prije toga, s „čašicom rakije“ srdačno su se oprostili tadašnji čelnici grada i policije. Bio je dogovor da naoružanje, od tenkova, kamiona, topova i drugog, ne uništavaju, ali toga se nisu držali.
No, dan prije nego je pala koprivnička kasarna to se dogodilo i s onom u Bjelovaru (varaždinska je pala nešto ranije) tako da su pripadnici zloglasne JNA iz Koprivnice ostali sami, kao na „pustom otoku“. Nisu imali gotovo nikakve šanse.
Nakon napuštanja kasarne, iako je bila štićena policijom, bilo je i onih s hrvatske strane, koji su „lovili u mutnom“, odnoseći bez pitanja što su htjeli. Bojeći se provokatora i izdajica, čelnici koprivničke policije otišli su u Koprivničke Brege, i tamo privremeno organizirali punkt.
Dakle, odlaskom JNA kasarna je postala vojarna i u njoj je počeo novi život. Prvo službeno postrojavanje pripadnika 117. brigade bilo je 1. listopada 1991. Hrvatskim vojnicima tada se obratio vršitelj dužnosti zapovjednika brigade Milan Jurić, koji se kasnije umnogome istaknuo u borbenim djelovanjima,
Nakon toga, došlo je do mobilizacije 2. bataljuna ove postrojbe, i kao što smo već naglasili, ¾ listopada osnovano je ratno zapovjedništvo slavne 117. „R“ brigade, na čelu s Dragutinom Kraljem, koji je prije toga zapovijedao Narodnom zaštitom, i od prvih dana bio uključen u obranu.
Iz sastava brigade jedna dragovoljačka četa već 10.listopada odlazi na svoje prvo vatreno krštenja u Pakrac, a iz sastava 3. bataljuna iz Križevaca jedna četa odlazi put Pisarovine, gdje ostaje do sredine listopada 1991. Koprivnički dragovoljci, također iz sastava brigade, 28. listopada, kao četa, odlaze na čišćenje terena kod Miokovićeva i Cjepidlake kod Virovitice, gdje borbeno djeluju do 18. prosinca 1991. Od 15. do 29.listopada četa iz sastava 3.bataljuna, pod zapovjedništvom obrane Pakraca, sudjeluje u zauzimanju sela Obriježa i Omanovca.
Osobito je važan 4. studenoga 1991. kada cjelokupni sastav 117. „R“ brigade odlazi na novljansko ratište. Tamo među prvima sudjeluju u oslobađajućim ratnim operacijama, pod zapovjedništvom, OG Posavina. Sredinom studenoga brigadi se priključuje i Haubička baterija.
Inače, od 16. studenoga, jedan dio pripadnika brigade sudjeluje u ratnim operacijama od N. Grabovca, Baira, Popovca, motela Trokuta, dok potom, početkom prosinca, ratuju od Kukunjevca, Dobrovca, Brezovaca, Korita, Jagme, Livađana do Subocke.
Sve do potpisivanja primirja, pripadnici 117-te brigade drže položaje u Subockoj, Livađanima, Brezovici te kod Gornjih i Donjih Krički.
U koprivničkoj vojarni 16. siječnja 1992. održana je prva svečana prisega pripadnika brigade. Tada je zapovjednik mnogim zaslužnim braniteljima, ali i tvrtkama uručio prigodne zahvalnice.
Na zapadno-slavonskom ratištu brigada je ostala sve do srpnja 1992.
U sklopu 117-te brigade djelovala je i IPD služba, koja se isticala mnogobrojnim akcijama i manifestacijama. Bila je najbolja u Hrvatskoj vojsci. Poglavito je važno i spomena vrijedno da su prvi u Hrvatskoj vojsci počeli izdavati i novine s nazivom „Gardist“, koji se mogao nabaviti i u novinskim kioscima.
IPD-ovci su također prvi ustrojili i Odsjek za skrb.
Jednom riječju, Koprivničanci i Križevčani se imaju čime ponositi.
Zločinački zrakoplovi zločinačke JNA u znak osvete, 7. listopada 1991., u popodnevnim satima, nakon napada na Banske dvore u Zagrebu, raketirali su koprivničku vojarnu, u kojoj se nalazilo nekoliko stotina hrvatskih vojnika i cijelo zapovjedništvo. Tada je jedan branitelj, David Piskor, poginuo.
O ovoj brigadi nažalost još uvijek nema nekog značajnog spomen obilježja, pa čak ni jedna ulica ili škola u gradu i šire, ne nosi njihov naziv, kao da pojedinci žele i nastoje da se što prije zaboravi.
Mladen Pavković, predsjednik Udruge hrvatskih branitelja Domovinskog rata91,(UHBDR91,)
