Svi se kunu u Vukovar. Kažu da je to sveti grad, koji je najviše propatio tijekom Domovinskoga rata. U njemu se i krvavo ratovalo. Oko 1800 branitelja bilo je spremno dati i život, a mnogi su ga i dali, za slobodnu, samostalnu i neovisnu hrvatsku državu. Video i ine slike Vukovara još i danas, a još će i dugo, ostavljati suze u očima. Vukovar je protiv srpskog i inog agresora među ostalim branila i slavna 204. brigada. Mnogi će reći – sve nam je to poznato. Ali, gdje su danas zapovjednici te brigade, što se s njima događa? Spomenut ćemo samo dva, ona najvažnija- Milu Dedakovića – Jastreba i Branka Borkovića-Mladog Jastreba, iako ih dakako ima još. I jedan i drugi su Junaci hrvatskog obrambenog Domovinskog rata, bez obzira što tko danas o njima priča.. I jedan i drugi zaslužili su najveće počasti. Ako se trebao netko, uz Blagu Zadra i Marka Babića, “kititi” činom generala, onda su to ova dva velikana. Legendarnom Zadri generalski čin je dodijeljen posthumno Pitanje je bi li ga dobio da je ostao živ? Pokraj Zadrina groba sahranjen je i Marko Babić, također čovjek koji je zaslužio generalski čin. On je još relativno dugo živio nakon rata, snimao dokumentarne filmove o svemu onome što se događalo u ovome gradu u vrijeme i nakon srpske agresije, ali – generalski čin – nema. Nu, u kojem to ratu, osim naravno u onome kojeg smo mi prošli, dva velika i nenadmašna zapovjednika poput Dedakovića i Borkovića nemaju adekvatan tretman? Sjetimo se samo što su doživjeli nakon povratka iz ratnog Vukovara. Jedan i drugi bili su zatvoreni, mučeni, kao psi. Ne, nisu ih mučili Srbi, već Hrvati! Posljedice tih mučenja osjećaju i danas. I ne samo oni već i njihove obitelji. Tko ih je mučio, tko ih je dao zatvoriti “nitko ne zna”, zar ne gospodine Manoliću?
Dedaković se gotovo više i ne pojavljuje u javnosti zbog bolesti, ili ga možebitno više i ne zovu. Borkovića vidimo tek tu i tamo. Očekivali bi da se o njima piše kao o junacima Vukovara, da govore o ratu, svojim suborcima… Ali, ne. To izgleda malo koga zanima. O Borkoviću smo (na dugačko) čitali kako “nema milosti” prema konjima… Kakav rat! O ratu govore drugi, pretežno oni koji nemaju srama, (svaka čast iznimkama), koji su bili daleko od Vukovara, a danas s ponosom nose generalske i ine činove. Koliko ima generala u Hrvatskom generalskom zboru, a da ne znamo ni tri-četiri rečenice iz njihove „bogate“ ratne biografije. (Svaka čast iznimkama.) Ovi „zboraši“ uglavnom Borkovića i Dedakovića, i ne spominju, jer su za razliku od njih “kontraverzni branitelji”!(sic!) Eto, tako se to radi. Tko je primjerice nakon II. svjetskog rata ikada smio pisati nešto negativno o Brozovim junacima, a još manje o preko dvije tisuće njegovih narodnih heroja? Biti narodni heroj u bivšoj Jugoslaviji bilo je – zanimanje! (To trebaju djeca učiti u školi!). Razni Fumići, koji su u vrijeme II. svjetskog rata navodno još bili dječaci, danas su “veliki antifašisti”, a trebalo bi im se i moralo suditi za sva zla koja su učinili hrvatskom narodu. Kad je Joža Horvat, partizanski komesar, po tko zna koji put brodom obilazio svjetska mora, (odakle mu novci?), i izgubio sina, opet se moralo govoriti i pisati kao o nešto velikom i posebnom. Sin od generala Štroka također je danas veliki biznismen, i tako dalje i tako redom.
Jedino su “nitko i ništa” zapovjednici obrane Grada Vukovara!
Mnogi ne shvaćaju da se namjerno svaki čas piše o ovim junacima sve samo ne ono najvažnije – da su i pod cijenu života branili istočni dio Slavonije, da su prošli pakao. Takve i slične vijesti u kojima ih se namjerno ne prikazuje kao junake, neprestano “forsiraju” određene službe, a koriste se u određene svrhe.
Kad se iz ratnog Vukovara makne Dedakovića, Borkovića i još (naravno) neke, kako se to kod nas godinama radi, tada na površinu isplivava „sve i svašta“.
Svojedobno sam priredio i uredio zasad jedinu knjigu o Branku Borkoviću – „Rušitelj ustavnog poretka“. Tamo je sva istina o njemu, ali – koga to još zanima?
Zašto se naposljetku nitko “ne pretrgne” pišući i o tome da nije bilo pripadnika 204. brigade, hrvatskih policajaca, Hos-ovaca i drugih, te Dedakovića, Borkovića…. ali i ostalih znanih i ne znanih branitelja i ratnih zapovjednika, Hrvatska nikada ne bi bila članica Europske unije (EU), dok danas su “svi” zaslužni i oko toga, a naviše oni, poglavito tzv. lijevi, koji 1991. nisu sanjali, pa ni možebitno željeli hrvatsku državu!
Branitelji Vukovara, njih oko 1800, zaslužuju najviše činove i odličja, jer oni su „spasili“ hrvatsku državu!
U Hrvatski generalski zbor učlanjeno je više od 120-130 generala. Tko je od njih branio Vukovar ili Škabrnju?
Mladen Pavković, predsjednik Udruge hrvatskih branitelja Domovinskog rata91. (UHBDR91.)
Leave a Comment