By Svako obilježavanje partizanskih i inih pobjeda ili značajnijih događaja iz II. svjetskom ratu, kao što je bilo ovo nedavno u tzv. Spomen parku Brezovica, pojedini sudionici manje-više uvijek iskoriste prije svega u političke obračune, u pljuvanje i bljuvanje prema onoj drugoj strani.
Međutim, zanimljivo je da se nikada ne govori o odgovornosti Titovih i inih ratnih zapovjednika, jer su oni bili na – pobjedničkoj strani!
Kao da hrvatski ratni zapovjednici u vrijeme hrvatskog obrambenog Domovinskog rata nisu!
Za zapovjednike iz vremena II. svjetskog rata nema čak ni prijava ni govora o tzv. zapovjednoj odgovornosti, a dobro se zna da je u svakom ratu bilo svega i svačega, jedino u II. svjetskom ratu, a još manje nakon njega u bivšoj, propaloj Jugoslaviji nije bilo ni suđenja onima koji su protiv Hrvata činili strašna zlodjela, od Bleiburga do Hrvatskog proljeća i dalje.
Također smo svjedoci da poglavito po završetku hrvatskog obrambenog Domovinskog rata, to ni izdaleka nije bilo tako, jer se jednom dijelu hrvatskih ratnih zapovjednika odmah i sudilo i po toj tzv. zapovjednoj odgovornosti. Jedan koji je na taj način pravomoćno osuđen bio je i pok. Tomislav Merčep – na pet i pol godina robije, jer navodno nije poduzeo sve moguće mjere kako bi spriječio određene navodne zločine, ili pak što nije, ako je za njih znao, „proslijedio stvar nadležnim vlastima u cilju provođenja istrage i kaznenog progona“.
Ta famozna zapovjedna odgovornost ide tako daleko da po toj točki optužnice možete odgovarati i onda – ako ste za to samo morali znati!
E, sad se postavlja pitanje, kako to da ni jedan zapovjednik, na čijem je čelu bio Josip Broz Tito, dakle i u vrijeme komunizma, nitko u svezi toga nije odgovarao? Zar nakon II. svjetskog rata, pa i od 1941.-1945. od te tzv. pobjedničke vojske baš nitko nije za ništa bio kriv, a u tom vremenu, sve do 1990. komunisti su učinili brojne (dokazane) zločine, od „Vardara, pa do Triglava“?
Ok. Za partizane kažu da su bili na pobjedničkoj strani i da su pobijedili neprijatelja. (To im nije dalo pravo da ubijaju, muče i zatvaraju nevine ljude). U hrvatskom obrambenom Domovinskome ratu Hrvati su također bili na pobjedničkoj strani i još k tome od 1991.-1996. pobijedili su: zločinačku JNA, Srbe, Crnogorce i domaće izdajice!
Rezultat toga uz ostalo je i to da su pobjednici Domovinskog rata suđeni i osuđeni i po zapovjednoj odgovornosti, a da oni zločinci s druge strane nisu, ili točnije rečeno suđeno je tek malom broju „marginalnih“ agresorskih ratnih zločinaca, često i u odsustvu..
Čak što više, da lakrdija bude veća, hrvatske branitelje optužuju, sude i blate uglavnom oni koji su trebali odgovarati za zločine koje su činili, poglavito do smrti jednog od, kako kažu, najvećih zločinaca Josipa Broza Tita i njegovih satelita. Naime, na sudovima i tužilaštvima još se uvijek nalazi iznimno veliki broj „stručnjaka“ koji su optuživali, sude i sudili nevine Hrvate, a ako na tim mjestima nisu oni, onda su njihovi sinovi, kćeri i drugi pomozbog junaci (svaka čast iznimkama).
Inače, ta famozna zapovjedna odgovornost, je „stajala glave“ i veliki broj hrvatskih ratnih zapovjednika i iz BiH!
Gdje je tu pravda?
Ime maršala Tita ponovno žele vratiti i na najljepši zagrebački trg, a u HAZU ga i dalje vode kao „počasnog člana“!
Za bivše partizane i komuniste se tzv. zapovjedna odgovornost, očito ne odnosi, već su oni ili njihovi bili ti koji su određivali tko će po tom članu biti kažnjen, kao što su to sada nastavila njihova djeca po istinskoj – zapovjednoj odgovornosti!
Mladen Pavković,
predsjednik Udruge hrvatskih branitelja Domovinskog rata 91. (UHBDR91.)
