Hrvatska državna odličja i najviši vojni činovi, utemeljeni kao simboli najveće časti, domoljublja i žrtve, godinama su se transformirala u vlastitu suprotnost. Od 1992. do danas, podijeljene su stotine tisuća komada državnog znamenja, a s Pantovčaka su pljuštala i generalska promaknuća. Uvjerljivo, kako pišu mediji, najviše, čak preko 735.000 odlikovanja i spomen-medalja, podijelio je prvi hrvatski predsjednik dr. Franjo Tuđman u ratnim devedesetima. Bilo je to vrijeme krvi, kada je uistinu trebalo zahvaliti onima koji su stali na branik domovine.
Nakon Tuđmana, apsolutni rekorder po broju podijeljenih odličja postao je Stjepan Mesić, koji je u svoja dva mandata uručio oko deset tisuća komada državnog znamenja. Tradiciju su, u znatno manjim, ali i dalje tisućnim brojkama, nastavili i nasljednici s Pantovčaka – Ivo Josipović s oko 3.200, Kolinda Grabar-Kitarović, te naposljetku Zoran Milanović.
Međutim, taj poslijeratni val uvelike je donio i profitere. Pojedinci su iskoristili kaos hrvatskog obrambenog Domovinskog rata, baš kao što su iskoristili privatizaciju i političke veze, kako bi se domogli najviših državnih počasti. Zasluženo ili nezasluženo, povijest i narod dobro znaju odgovor. Danas svjedočimo apsurdu da neki pojedinci imaju toliko ordenja da im više ne mogu stati ni na kapute, dok su istinski junaci ostali zaboravljeni.
Birokracija protiv krvi
Foteljaši iz pozadine kitili su se zlatnim zvijezdama, (svaka čast iznimkama), a oni koji su krvarili za Vukovar, Škabrnju i brojna druga ratišta ostali su prikraćeni. Najbolji primjer ove institucionalne sramote dolazi iz Koprivničko-križevačke županije.
Ratni zapovjednik slavne 117. brigade, Dragutin Kralj, svjedoči o rigoroznoj proceduri koju su pošteno provodili. Za svaki prijedlog za odličje trebalo je prikupiti četiri do pet potpisa ratnih zapovjednika. Sve je rađeno strogo po zakonu. Iz te brigade, koja je među prvima 1991. sudjelovala u napadnim djelovanjima, predloženo je oko 130 istinskih branitelja.
I što se dogodilo kada je dokumentacija bila kompletirana? Odnekud odozgo stigla je hladna, birokratska zapovijed: “Stanite s dodjelom odličja, previše ih je podijeljeno.”
Stoga je sramotno da je samo neznatan broj pripadnika 117. brigade primio manje-više tek najniža odličja. Nepravda koja boli i danas, više od tri desetljeća kasnije.
Inflacija generala bez baruta i zaboravljeni heroji
Slično je potvrdio i Marko Miljanić, ratni zapovjednik Škabrnje. Rekao je:
- Da me vi Pavkoviću prije više godina niste predložili za državno odličje, još bih uvijek bio bez njega. Dobio sam jedno od najnižih, čak me nisu zvali ni na Pantovčak, a kad sam odlazio s prijema rekao sam sam sebi: E, moj Marko, bolje nisi ni zaslužio!
Identičan, ako ne i gori scenarij prepisao se i na dodjelu generalskih činova. Danas je općeopipljiva činjenica i javna tajna da u Hrvatskoj imamo neviđenu inflaciju generala. Svi se slažu u jednom, a to je da ih ima previše. Ono što najviše bode u oči i izaziva opravdani gnjev su oni koji su te najviše vojne činove dobili nakon rata, u mirnodopskim foteljama i političkim uredima.
Naime, dok se generalski zbor punio administrativnim kadrovima, nastao je golem apsurd. Većina onih istinskih ratnika koji su u jeku najtežih bitaka stvarno vodili brigade na bojištu, te činove nemaju. Generalske činove već su odavno trebali dobiti ratni zapovjednici Vukovara i Škabrnje, poput Mile Dedakovića Jastreba, Branka Borkovića Mladog Jastreba ili Marka Miljanića. Čin generala trebao je imati i ratni pilot Danijel Borović, koji je stvarao hrvatsko ratno zrakoplovstvo…
Činjenica je da su heroji poput Blage Zadre i Marka Babića proglašeni generalima tek nakon smrti. Na taj način dio nepravde jest ispravljen pred poviješću, ali sustav uporno zaboravlja ključnu stvar, a to je da istinskog ratnog junaka treba nagraditi i odati mu priznanje dok je čovjek živ. Umjesto toga, živi heroji gledaju kako ih sustav ignorira, dok se činovi dijele onima koji, ako ćemo malo karikirati stvarnost, pravog bojišta nisu ni vidjeli.
Od opanaka do generala s draguljima
Sustav je funkcionirao jednim dijelom po principu “kumstva i veza”. Jedan od glavnih aktera koji je odlučivao o dodjeli odličja i činova kasnije je bez srama izjavio: “Što niste mene nazvali, pa bismo većinu toga riješili.” Dakle, čast se nije zasluživala na bojištu, nego telefonskim pozivom u zagrebačkim uredima.
Najočitiji spomenik toj i takvoj degradaciji sustava je slučaj generala Vladimira Zagorca. Čovjek koji se svojedobno okitio s najviše državnih odličja u povijesti Hrvatske završio je s pravomoćnom presudom za teški kriminal i krađu državnih dragulja. To je slika i prilika urušavanja vrijednosti. Junaci u blatu i zaboravu, a pozadinske elite s lentama na prsima i zvjezdicama na ramenima.
Odličja za junački čin tijekom Domovinskog rata trebalo je dobiti i puno više ljudi, istinskih hrvatskih domoljuba koji žive u inozemstvu. Jedan od onih koji je čekao godinama na državno odličje (i dočekao ga) je i Anton Kikaš. Zaslužio ga je.
Sve u svemu, ratna odličja i činovi u Hrvatskoj odavno su izgubila svoj izvorni sjaj. Pretvorila su se u jeftinu valutu za političko potkusurivanje i namirivanje podobnih. Dok god država ne ispravi nepravdu prema brigadama poput 117. koprivničko-križevačke i živućim legendama s prve crte, te časti više govore o sramoti onih koji ih dijele, nego o ponosu onih koji su ih stvarno zaslužili.
Mladen Pavković, predsjednik Udruge hrvatskih branitelja Domovinskog rata91.(UHBDR91.)
Leave a Comment