Ušetate li danas u bilo koju od blještavih, suvremeno uređenih knjižara u samom središtu Zagreba, dočekat će vas miris skupe kave, dizajnerski suveniri, školske i ine torbe i police koje pucaju od raskošno opremljenih izdanja. Na udarnim mjestima, u visini očiju, koče se naslovi autora koji već desetljećima, s više ili manje talenta, seciraju hrvatsku stvarnost kroz prizmu ideološkog cinizma. No, pokušate li zagrebati ispod te sjajne površine i potražiti ono na čemu je ova država doslovno prokrvarila – knjigu o hrvatskom obrambenom Domovinskom ratu, o stvaranju Hrvatske, o ljudima koji su ginuli da bi te knjižare danas uopće radile na hrvatskom jeziku – doživjet ćete hladan tuš.
„Imali smo jednu, ali ne možemo je pronaći“, odgovor je dviju mladih prodavačica koji najbolje oslikava kapitulaciju nacionalnog pamćenja pred zakonom profita i ideološkog nemara. Ni pola sata traženja jedne jedine knjige nije bilo dovoljno!
U vrijeme komunizma, knjige o Titu, Partiji i revoluciji nisu bile tek obična roba – one su bile strateški državni projekt. Tiskane su u stotinama tisuća primjeraka, financirane javnim novcem i morale su stajati na najvidljivijem mjestu u svakoj knjižari, školi i poduzeću. Samo o Titu napisane su stotine naslova koji su agresivno gurnuti u prvi plan.
A gdje smo danas? Pokušajte u nekoj razvikanoj knjižari pronaći ozbiljnu knjigu o dr. Franji Tuđmanu, ratnom ministru Gojku Šušku ili herojima s prve crte poput Blage Zadre. Pokušajte naći knjigu o patnji vukovarske majke Kate Šoljić, o tragediji Škabrnje, o hrvatskim generalima, ili o mučnoj sudbini naših nestalih branitelja i civila. Ajde, nađite je!
Nećete uspjeti. Dok se police savijaju pod tisućama komercijalnih naslova, knjige o hrvatskim junacima i stradanjima bačene su na samo dno, u najtamnije kutove, skrivene od pogleda kupaca, kao da je riječ o subverzivnoj, zabranjenoj literaturi. Za njih nema mjesta u izlozima. Za njih nema marketinških kampanja. One, kažu nam trgovci sliježući ramenima, „ne idu“.
Ali zato „ide“ nešto drugo. U toj istoj dizajnerskoj knjižari, među ukrasnim suvenirima, ponosno se ističu šalice s likom maršala Tita. One se prodaju odlično, ponavljaju nam mlade prodavačice koje se i ne sjećaju sustava koji je taj isti maršal vodio. I tu dolazimo do vrhunca apsurda i moralnog bankrota našeg društva: diktator iz prošlosti postao je unosan pop-art artikl, dok su stvarna svjedočanstva o stvaranju hrvatske države osuđena na prašinu, zaborav i nebrigu.
Ovo nije slučajnost, ovo je trend. Veliki knjižarski lanci funkcioniraju se isključivo po principu brze zarade, gurajući u prvi plan ono što diktiraju strani trendovi ili agresivni lobiji. Istodobno, država i njezine institucije dopuštaju da knjige o Domovinskom ratu, koje često izdaju same braniteljske udruge ili manji instituti u skromnim nakladama, ostanu potpuno odsječene od glavnih distributivnih kanala jer nemaju novca za plaćanje skupih knjižarskih marži.
Rezultat je porazan: mlađe generacije o velikosrpskoj agresiji, odnosno ratu ne znaju gotovo ništa, jer im sustav nudi šalicu s komunističkim vođom umjesto ozbiljne povijesne monografije o ljudima koji su obranili i stvorili državu.
To više nije pitanje trgovine, to je pitanje nacionalnog dostojanstva. Država koja dopušta da se istina o njezinom nastanku skriva po donjim policama, dok se na gornjima slavi njezina negacija, pati od teške amnezije. Ako sami ne cijenimo, ne izlažemo i ne branimo priče svojih junaka, nemojmo se čuditi kada nam povijest budu pisali i prodavali drugi – na nekim novim šalicama.
Mladen Pavković, predsjednik Udruge hrvatskih branitelja Domovinskog rata91.(UHBDR91.)
Leave a Comment