Hrvatski branitelji i danas, desetljećima nakon završetka hrvatskog obrambenog Domovinskog rata, nose teški teret prošlosti, obiteljskih gubitaka i uništenih domova. Međutim, u isto vrijeme u najvećim hrvatskim dvoranama odvija se prvorazredni moralni apsurd. Estradne zvijezde iz Srbije i tzv. regije, koje su ratne godine provele na sigurnom, u Beogradu, danas bez ikakvih prepreka pune hrvatske arene, inkasiraju milijunske iznose i drže lekcije o tome kako „glazba spaja ljude”. Sve to čine pod okriljem jedne te iste, dobro uigrane fraze: „Ja sam neutralan i pjevam samo o ljubavi.” Predvodnik tog salonskog pacifizma svakako je Zdravko Čolić, čovjek koji je cijelu svoju karijeru izgradio na imidžu vječitog sarajevskog šarmera, ali je u ključnim trenucima povijesti odabrao beogradsku sigurnost i glasnu šutnju o zločinima koji su se događali pred njegovim očima. Za njega, baš kao i za Nedu Ukraden, ta tobožnja mirotvorna neutralnost nikada nije bila stvarni izraz ljudske boli, već isključivo proračunata poslovna strategija i čisto estradno licemjerje osmišljeno da se sačuvaju tržišta s obje strane granice.
Da neutralnost nije ništa doli jeftina krinka za kukavičluk, najbolje pokazuje povijesni potez legendarnoga hrvatskog skladatelja Đorđa Novkovića s početka devedesetih. Kada su započeli krvavi ratni sukobi, a Neda Ukraden spakirala kofere, napustila Sarajevo i otišla živjeti u Beograd, Novković je povukao potez nad potezima. Iz čistih moralnih i domoljubnih razloga, autor njezinih najvećih hitova javno joj je i bez oklijevanja zabranio izvođenje svih pjesama koje joj je ikada napisao. Za Novkovića je njezin odlazak u prijestolnicu države koja je pokrenula rat bio ravan prelasku na stranu agresora. Kako kultni hitovi poput pjesme „Zora je” ne bi postali dio beogradske ratne propagande, Novković je njezine pjesme u Hrvatskoj prepustio drugim pjevačicama. Bio je to rijedak trenutak u povijesti naše estrade kada su ponos i princip nadvladali autorska prava. Novković je tada pokazao ono što današnjoj estradi kronično nedostaje, a to je jasna granica između umjetnosti i izdaje.
JEDINO SU OLIVER I MIŠO OSTALI NEUTRALNI
Da se na estradi itekako moglo i moralo imati obraza, dokazali su čuveni interpreti hrvatske glazbe poput Olivera Dragojevića i Mate Miše Kovača. Oni nisu bili neutralni. Oni nisu kalkulirali s budućim tržištima niti su preračunavali koliko će publike izgubiti s druge strane Dunava. Oliver Dragojević dao je obećanje koje nikakvo bogatstvo ovoga svijeta nije moglo pogaziti. Unatoč stalnim, basnoslovnim ponudama srpskih menadžera da napuni beogradsku Arenu, ostao je dosljedan do svog posljednjeg daha. Nakon proživljenih razaranja njegova Splita i cijele Hrvatske, jasno je poručio da tamo više nikada neće kročiti. Svojim je činom pokazao da dostojanstvo, obraz i poštovanje prema žrtvama vlastitog naroda nemaju cijenu. Istovremeno, Mišo Kovač platio je najgoru, nezamislivu obiteljsku cijenu u Domovinskom ratu, gubitkom sina Edija, koji je bio pripadnik Hrvatske vojske. Slomljen tragedijom, nikada nije dopustio relativizaciju povijesti. Glasno, prkosno i bez straha stao je uz hrvatske branitelje, a njegova glazba postala je krik slobode, a ne sredstvo za diplomatsko dodvoravanje onima koji su državu rušili. Dok su Oliver i Mišo krvarili i tugovali sa svojim narodom, regionalni „neutralci” poput Čolića i niza drugih u Beogradu su čekali da oluja prođe kako bi ponovno mogli doći brojati novac u oslobođenoj Hrvatskoj.
No, ta zaraza estradne neutralnosti i brisanja povijesnog pamćenja radi profita nije ostala rezervirana samo za izvođače iz Beograda; jednako sramotno u nju su se uklopila i neka od najvećih imena domaće, hrvatske pop scene. Pjevači poput Petra Graše i Nine Badrić danas funkcioniraju na potpuno istom principu komercijalnog sljepila. Dok s jedne strane u Hrvatskoj uživaju status nacionalnih zvijezda zahvaljujući publici čiji su očevi ginuli za slobodu, s druge strane bez ikakvog moralnog kompasa odlaze u Srbiju puniti dvorane i klubove, glumeći kozmopolite i ponavljajući istu mantru o tome kako „glazba ne poznaje granice”. Za Grašu, Jelenu Rozgu, Vladu Kalembera, Gibonnija, Parni valjak, Severinu, Vannu, Tončija Huljića, Josipu Lisac, Terezu, Dadu Topića, Ninu Badrić i njima slične, prošlost, agresija i žrtve ne znače ništa u usporedbi s regionalnim tržištem i tantijemima koje im donosi beogradska publika. Oni i niz drugih sličnih njima, su živi dokaz da se suvremena domaća estrada odrekla nasljeđa Olivera i Miše, zamijenivši ponos za jeftini regionalni prestiž i pljesak onih koji nikada nisu priznali niti osudili patnju Hrvatske.
PRODAJU MAGLU O UNIVERZALNOJ LJUBAVI
U tom moru proračunatih kalkulanata i čudnih kozmopolita, Marko Perković Thompson predstavlja posve drukčiju, ali u javnom prostoru najbrutalnije kažnjenu krajnost. Thompson je od samog početka Domovinskog rata, s puškom u ruci na prvoj crti bojišnice, odbacio svaku primisao o neutralnosti. Njegove su pjesme nastajale u blatu rova, kao izravan krik prkosa i sredstvo podizanja morala braniteljima u trenucima kada se Hrvatska borila za goli opstanak. No, dok se „neutralnim” beogradskim gostima poput Čolića i domaćim trgovcima ugledom poput Graše i Nine Badrić sve oprašta, zaboravlja i glorificira, Thompson je postao dežurni krivac i meta neprestanih javnih napada. Dok takozvana elita slobodno puni Arene prodajući maglu o univerzalnoj ljubavi, pjevača koji je otvoreno opjevao domoljublje, vjeru i braniteljsku žrtvu dežurni kritičari i mediji redovito etiketiraju kao radikalnog nacionalistu i grubo ga pljuju. Taj nesrazmjer otkriva poražavajuću istinu o našem društvu. Naime, u suverenoj Hrvatskoj javno iskazivanje domoljublja i jasnog stava povlači za sobom medijski linč, dok se moralna beskičmenost, šutnja o agresiji i trčanje za beogradskim dinarima nagrađuju rasprodanim dvoranama i pljeskom tzv. kulturne elite.
Da je neutralnost današnjih beogradskih i zagrebačkih estradnih oportunista iskrena, te bi regionalne megazvijezde u dvoranama koje danas pune organizirale barem jedan humanitarni koncert za djecu poginulih hrvatskih branitelja ili žrtve ratnih razaranja. No, to se nikada neće dogoditi. Organizacija takvog koncerta zahtijevala bi moralno svrstavanje i javno priznanje povijesne istine, što bi Čoliću, Ukraden, ali i domaćim trgovcima vlastitim ugledom poput Graše, Huljića i Nine Badrić ugrozilo unosne poslove s obje strane granice. Zato se radije drže „sigurnih” tema – pomažući civilima, a vješto zaobilazeći surovu prošlost.
Najgora spoznaja u cijelom ovom fenomenu jest činjenica da im taj paravan lažne neutralnosti ne osiguravaju političari ni zakoni, već sama publika. Vođeni isključivo profitom, privatni organizatori koncerata pretvorili su kulturni prostor u estradni poligon za beogradske izvođače i njihove domaće kopije. Tisuće mladih, rođenih nakon rata, hrle na te koncerte kupujući preskupe ulaznice, nesvjesni da svojim novcem sponzoriraju zaborav i relativizaciju povijesti. Dok hrvatski branitelji danas moraju oprezno provjeravati popise i riskirati uhićenja ako požele prijeći granicu sa Srbijom, estradni kalkulanti bez imalo srama prelaze tu istu granicu u oba smjera. Dolaze, uzimaju novac publike i drže lekcije o ljubavi, ostavljajući iza sebe gorku spoznaju da je u ovom i ovakvom društvu profit u potpunosti porazio moral i obraz – onaj isti obraz koji su Oliver i Mišo sačuvali čistim, a koji se u Thompsonovu slučaju kažnjava stalnim napadima onih kojima je lakše pljuvati po domoljublju nego pogledati u oči vlastitom zaboravu.
Mladen Pavković, predsjednik Udruge hrvatskih branitelja Domovinskog rata91.(UHBDR91.)
Leave a Comment