Nakon što je prošlo još jedno obilježavanje VRO Oluja, ajmo se sad malo okrenuti i nekim drugim temama, koje nas godinama guše, a jedna bi mogla biti i- lažni branitelji. Naime, brojka od preko pola milijuna registriranih hrvatskih branitelja u zemlji koja je 1991. jedva imala funkcionalnu vojsku, godinama predstavlja jedan od najvećih društvenih, ekonomskih i moralnih tereta suvremene Hrvatske. Ono što je trebalo biti povijesna počast onima koji su obranili domovinu, kroz desetljeća se pretvorilo u poligon za političku trgovinu, kupnju glasova i masovnu devastaciju državnog proračuna. Na završetku hrvatskog obrambenog Domovinskog rata, prve procjene i popisi vojnih zapovjednika govorili su o broju između 300.000 i 350.000 ljudi koji su prošli kroz sustav obrane, uključujući borbeni i neborbeni sektor. Međutim, umjesto da se taj popis s vremenom smanjuje i precizira, on je pod utjecajem zakonskih izmjena i političkih pritisaka počeo paradoksalno rasti. Najveći skok dogodio se otvaranjem novih zakonskih rokova i uvrštavanjem raznih popratnih službi, logistike, pa čak i političkih dužnosnika u kategoriju branitelja. Status branitelja postao je valuta kojom su vladajuće strukture kupovale socijalni mir i lojalnost velikog glasačkog tijela.
Razmjere ovog administrativnog apsurda najbolje oslikavaju svjedočanstva ratnih zapovjednika i službena dokumentacija postrojbi s terena, gdje su stvarni borbeni popisi u uredima narasli i do nekoliko puta. Posljednji zapovjednik obrane Vukovara, Branko Borković (Mladi Jastreb), godinama ustraje na povijesnoj činjenici da je u samom gradu Vukovar branilo oko 1.800 boraca, uključujući pripadnike ZNG-a, MUP-a i civilne dragovoljce. Unatoč tome, službene evidencije pokazuju da status vukovarskog branitelja danas uživa više od 10.000 osoba. Iako dio te brojke čine ljudi iz logističkog prstena izvan grada, ogroman dio otpada na naknadno upisane statuse kroz političke linije, budući da „vukovarski status“ nosi najveća prava i mirovine. Sličan primjer vidljiv se i na razini lokalnih postrojbi, poput slavne 117. koprivničko-križevačke brigade. Kroz njezin borbeni sastav, koji je krvario na novljanskom ratištu, prema povijesnim podacima prošlo je između 2.800 i 3.800 stvarnih pripadnika. Međutim, u kasnijim službenim dopisima i evidencijama ta se brojka popela na preko 5.000 imena. Nakon što je brigada službeno ugašena u srpnju 1992., popis je u uredima u pozadini “narastao” za gotovo dvije tisuće novih branitelja koji ratišta nikada nisu vidjeli.
Pojam „lažni branitelj“ ne označava nužno osobu koja nikada nije vidjela odoru, iako ima i takvih ekstremnih primjera gdje su ljudi ratne godine proveli u inozemstvu ili na sigurnim radnim mjestima u pozadini. Češći oblici manipulacije uključuju napuhavanje ratnog puta, odnosno pretvaranje nekoliko dana provedenih u pričuvnom sastavu, civilnoj zaštiti ili kriznim štabovima u mjesece provedene na prvoj liniji bojišnice u borbenom sektoru. Zakonima je omogućeno da osoba koja je provela rat u uredu u mirnom dijelu zemlje formalno ima isti braniteljski status kao i čovjek koji je proveo mjesece u paklu vukovarskih rovova. Dodatno, umreženi sustav korumpiranih liječnika, pravnika i posrednika omogućavao je kupnju dijagnoza, ponajviše PTSP-a, i prepravljanje povijesti radi odlaska u visoke vojne mirovine. Cijeli sustav je godinama cementiran kroz praksu „dva svjedoka“, gdje se status mogao dobiti ili proširiti isključivo na temelju izjava dvojice poznanika, što je otvorilo vrata masovnom laganju i trgovini uslugama.
U javnom i političkom prostoru događa se specifičan psihološki i sociološki fenomen: u raspravama o ovoj temi najglasniji su i najagresivniji upravo oni koji imaju najviše razloga za strah od revizije. Primjenjujući taktiku da je napad najbolja obrana, lažni branitelji i njihovi politički pokrovitelji svako pitanje o papirima i proračunskom novcu odmah proglašavaju „napadom na dignitet Domovinskog rata“, „kriminalizacijom branitelja“ i „protuhrvatskim djelovanjem“. Dok su stvarni borci, koji su prošli pakao rata i trpe stvarne traume, najčešće skromni, tihi i distancirani od politike, oni s lažnim papirima imaju ogroman motiv za stvaranje buke. Oni organiziraju prosvjede, pišu oštra priopćenja i nametljivo se guraju kao glasnogovornici cijele populacije kako bi stvorili privid da bi bilo kakvo diranje u popise izazvalo nemire u državi. Njihov otpor nije motiviran obranom časti, već paničnim strahom od gubitka visokih primanja, obveze povrata cjelokupnog protuzakonito stečenog novca te kaznenog progona i zatvora za prijevaru i krivotvorenje isprava. Galamom i napadanjem drugih, oni zapravo grade štit oko vlastitih privilegija kako se nitko ne bi usudio pogledati njihove dosjee.
Najveća žrtva ovog fenomena su upravo stvarni branitelji. Oni koji su proveli godine u rovovima danas dijele isti društveni status, a često i manja prava, od onih koji su svoj status stekli u uredima nakon 1995. Stvaranjem vojske povlaštenih, u javnosti se stvorio narativ o braniteljima kao teretu društva, što izravno vrijeđa dignitet stvarnih heroja. S ekonomske strane, isplata nezasluženih mirovina, invalidnina i popratnih povlastica koštala je hrvatske porezne obveznike milijarde eura, a taj je novac izvučen iz zdravstvenog, obrazovnog i razvojnog sustava zemlje. Kratkotrajni pokušaj rješavanja ovog problema dogodio se 2012. javnom objavom Registra branitelja, kada je transparentnost na vidjelo iznijela brojne nelogičnosti i potaknula lavinu prijava građana. Ipak, politička volja za dubinskom revizijom brzo je splasnula, registar je ponovno zatvoren za javnost, a zakonske izmjene iz 2017. nanovo su otvorile vrata za priznavanje novih statusa i invaliditeta.
Problem lažnih branitelja u Hrvatskoj nikada nije bio isključivo pravno pitanje – on je prvenstveno politički i moralni problem. Dok god država ne pokaže političku hrabrost da se kroz neovisnu, strogu reviziju i suradnju s DORH-om odvoji žito od kukolja, stvarni sudionici Domovinskog rata ostat će taoci administrativnog balona koji broji pola milijuna imena. Čišćenje tog popisa i utišavanje onih koji galamom skrivaju vlastiti ratni put nije čin uperen protiv branitelja, već jedini preostali način da se obrani njihova stvarna čast.
Mladen Pavković, predsjednik Udruge hrvatskih branitelja Domovinskog rata91.(UHBDR91.)
Leave a Comment