By - Dio: Na Križnom putu i Bleiburgu počinjen najveći zločin nad Hrvatima u povijesti
Uh s druge strane imamo paradoks, sljednici totalitarne ideologije, na čelu s njenim tvorcem Titom, slave sve likvidacije koji je on naredio. Još uvijek se šepure ulicama i trgovima nekih gradova Hrvatske, koje nose ime po tom ekstraordinarnom zločincu. Nije li paradoks da upravo Tito abolira četnike s kojima se njegovi izigrani borci potukoše gladni na Neretvi. Pred kraj rata prima u svoje redove preobučenu četničku bandu, koja se okitila petokrakama, i te one najkrvoločnije. Ubojice nagrađene pljačkom i “oslobođenjem“ Zagreba. Tu smrdljivu, šumsku bandu razbojnika.
Iako u Zagrebu nije bilo ni Nijemaca ni Talijana, pušta ih da se dokažu za novoga “kralja“ i “oslobode“ (riješe) Zagreb od Zagrepčana.
Ubijaju sve pred sobom, siluju, proganjaju, kradu, pljačkaju, useljavaju se u otete stanove, ne štede ni židovske.
Svoj krvavi zločinački pir nastavljaju preko Slovenije, ubijajući i puneći jame, rudarska okna i rovove stotinama tisuća zarobljenika, civila, žena, starčadi i djece bez suda zanemarujući čak i najosnovnije konvencije postupanja prema razoružanim vojnicima i civilima.
Tako je na Križnom putu i Bleiburgu počinjen najveći od zločina nad Hrvatima u cijeloj našoj povijesti.
I gle čuda njihovi sinovi, unuci i potomci ostaju do danas u “privatiziranim” stanovima, a ima logike da takva “pobjednička“ kukavelj (uporno drečeći) hrvatske branitelje nazivaju neukima, neobrazovanima, seljančurama, onima nekima iz ruralnih, zabitnih sredina, kojima je eto, kao po Klasniću rat donio 5 minuta slave. A Klasnić i njegovi… potomci razbojnika iz sigurnih špilja i gradskih “gerila“… sad su tobože “vrsni“ povjesničari. Oni bi nas hipnotizirali kao nekad i takve nas učili onome što su njihovi pisali, pa se često znali i hvaliti počinjenim zločinima ekskulpiranim od kazne. Još bi sad i na našim izravnim iskustvima novovremene povijesti lamentirali, jer mi to tobože ne umijemo. Varaju se. Kako smo je stvarali tako ćemo i pisati istinitu zbog onih koji nisu preživjeli Domovinski obrambeni rat pa ne mogu svoje dijete staviti na koljena i pričati mu ono što treba upamtiti.
Eto ti njih što bi drugu i drugačiju Hrvatsku za njihove gazde, svako malo vijore zastave s petokrakom. Stupa bezdušna “vojska“ poput kakvih spodoba maškarana partizanskim kapama, pa via Kumrovec, i pale kresove, “slave oslobođenje“ Zagreba, upravo na mjestu gdje su im uzori strijeljali zagrebački puk i bacali leševe u Savu.
Jasno je da im onda smeta pjesma MPT “E moj narode“.
Dok Klasnić hrvatske branitelje naziva neobrazovanim radnicima, ja mu mogu potvrditi kako su među braniteljima bili i vrlo školovani ljudi, svih profila, viših, visokih i najviših stupnjeva naobrazbe. Mnogi su bili školovaniji od spomenutog protuhe sa zadatkom, koji je vrijeđati i ponižavati branitelje.
Za razliku od osvetoljubivih kukavica i razbojnika “osloboditelja“ iz 1945., Hrvatski branitelji su svakim danom polagali ispite i testove s odličnom ocjenom. Mnogi studentske klupe i udobnost doma zamijenili vlažnim rovovima.
Naš index su bile iskaznice MUP-a, ZNG, HOS-a, Gardijskih brigada… Vodili smo bitke i polagali ispite, neki i živote za Domovinu, dok su oni na Iblerovom trgu ispijale kavice navijajući, a danas i slaveći, svaki naš neuspjeh.
Neubrojive intelektualce “ljevičari raznih boja” štancaju i potom reklamiraju za lovu kao “relevantne povjesničare“ (Klasnić, Jakovina, Markovina, Goldstein, Puhovski…), ali trebaju se pomiriti da žive u Hrvatskoj u kojoj nakon onih koji smo je stvarali dolazi mladost što će je sigurno ovakvu sačuvati i još boljom napraviti.
Naši ratni magisteriji i doktorati, bili su izuzetno teški i složeni. Neki su nakon tisuću i pol dana teških ispita svoj diplomski polagali na Maslenici, Bljesku i doktorirali u Oluji, po Zimi i Ljetu 95., Južnom potezu, nanizavši puno veličanstvenih pobjeda. Ratna postignuća, nas “neškolovanih“ za lijeve apatride luzere, su doktorati znanosti i obrambenih vještina postignuti velikim hrabrim srcem za Domovinu.
Klasniću smetaju koncerti MPT i htio bi da „biologija učini svoje“. Na što nas to taj bonvivan potiče.
Nije li paradoks da je više od 4.000 branitelja počinilo suicid. Čitava jedna pojačana brigada HV. Pitajte se zašto je gotovo zanemariv broj suicida boraca NOR-a. Jer je odnos cjelokupne politike bio njima naklonjen, držalo ih se kao kap vode na dlanu uz sve benefite i privilegije. Knjižica borca NOR-a otvarala je sva vrata, bili su debelo honorirani u Jugi. Nije li paradoks da hrvatski branitelji uživajući u odnosu “ljevičara” prema njima, počine suicid. U državi koju su obranili, i svoj doprinos njenom stvaranju dali.
Međutim Klasnić i njegovi lijevi “neo“Fašisti gadno se varaju, prikriveni pod imenom antifašisti, kako će nama “ biologija učiniti svoje“.
Na Hipodromu je bilo preko pola milijuna mladih domoljuba, koji vole svoju jedinu Domovinu, tako da mi Hrvatsku s ponosom imamo kome prepustiti u ruke, kad za to dođe vrijeme. Posprdno ih nazivati kopitarima, mogu samo izdajice, jugonostalgičari, crveni fašisti, sljednici politike supremacije kroz zlo ideoloških krvavih zločinaca i ubojica.
Danas gledam te “moderne komuniste“ kako marširaju uz talambase i ne mogu a ne upitati se u kojoj to oni paralelnoj stvarnosti žive.
Državu u kojoj slobodno dišu, hodaju, žive i rade vrijeđaju, protestiraju neprestano tražeći nešto čega nema. Ustaše??? Od njih su samo kosti ostale!!!
Nakon podizanja nacionalne svijesti iskazane ljubavlju za svoju Domaju i koncerata MPT shvatili su poruke stotina tisuća mladih kako im nije uspjelo indoktriniranje mržnjom prema Hrvatskoj a sve sigurnije i gube tu mladost.
Oni koji su 45 godina gušili ljudska prava i bili povlašteni miljenici totalitarizma i jednoumlja, učili bi nas, koji smo im darovali slobodu, ni manje ni više nego ljudskim pravima.
Njihova prava, njihove slobode, “jednakost“ i demokracija, koju gule, “baštine“ i svojataju… nastala je tek nakon pada ljubljene im ideologije i države. Za mrtvu Titinu državu još i nekako, ali za ideologiju malo teže, jer im je ona hraniteljica i majka, a znamo i gdje joj je sve sisa. Otkrio nam Franjo kad se onomad razboljen spustio zrakoplovom na svoj Grunt, i dočekan svim i svačim dok ga tu nije bilo, progovorio jasno i glasno o sotonama i vragovima.
A njih eto sa simbolima pod kojima su Hrvati bili ubijani, mučeni, proganjani, zatvarani, šikanirani, pljačkani, tjerani u šutnju, političku emigraciju, robiju na Goli otok dok su Narod držali u strahu, pod nadzorom. I danas bi Oni ponovo u tu “ borbu za slobodu“? Svojih privilegija!
Rekli bi u Dalmaciji po onoj staroj… Koji idioti.
Protuhe nisu ni u kakvim borbama za radnička prava. Samo su glasni i ne podnose nacionalne simbole i hrvatski identitet, skrivajući se iza parole “antifašista“.
Svoj su anti-Fašizam imali mogućnosti i prilike pokazati na djelu.
Svaki je hrvatski branitelj antifašist, i to ne lažni već istinski, dokazan u borbi kontra velikosrpsko-četničke agresije u obrambenom rata suprotiva JNA. To je prava borba protiv fašizma. Nitko s ljevice nije krenuo sa svojom družinom dragovoljaca, jedinicom, postrojbom, koja se mogla zvati bilo kako, npr. Maršalovi sokolovi, ili Ljubičica bijela. Mogli jesu, ali Nisu. Navijali su potiho da izgubimo u ratu, budemo poraženi, poniženi i poubijani.
Najveći paradoks je što slobodno marširaju po zemlji koji su “ njihovi“ pokušali u krvi ugušiti. I to rade upravo zahvaljujući slobodi što su je izborili oni koje danas najviše mrze.
U tu svrhu su kreirali i izraz “govor mržnje“ koju koriste i primjenjuju.
Dragi moj čitaoče to je razina ironije koju ne pamtimo u povijesti.
Hrvatska je danas slobodna Država i ostat će im kao takva, ako se ne osvijeste, neizlječiv trn u oku. Jer, slobodna Hrvatska nikada nije bila dio njihovog sna, niti priče. Držali su se priglupo egotriperski one blesaste Titine rečenice: „Sava će prije poteći uzvodno nego će Hrvati imati državu“.
Imamo je, koliko god “ljevičari“ rovarili, i u svakom tko obuče crni detalj odjeće vidjeli ustašu. Hrvatska je bila naš i san svih Hrvata koji se ostvario.
Koliko god se “Crveni Kmeri“ s “ljevice“ trudili mrzili Hrvatsku, ne mogu to toliko koliko je mi možemo voljeti.
Evo doša kraju još uvik od Doma, ne bojte se biće ope, ostajte mi zdravo i spremno,
Vaš…Frane Katin
