- Dragi Hrvati i Hrvatice, danas neki hoće opet ugroziti to što smo postigli, hoće opet nametnuti neke svoje političke poglede koji su se pokazali već nekoliko puta kao lažni i kao skrahirani – rekao je još 1992. prvih hrvatskih predsjednik i vojskovođa dr. Franjo Tuđman.
A ta, najznačajnija godina za stvaranje hrvatske države, 1991., kao da se izgubila u magli, šašu i travi. Sve je danas važnije od te godine, pa i oni koji su tada bili prvi kad je trebalo.
Naime, malo tko više i spominje ljude koji nisu kalkulirali, koji su otišli u krvavi rat ostavljajući sve iza sebe, pa i svoje najmilije.
Tu 1991. trebalo bi u nas proglasiti najvećom i najznačajnijom godinom ponosa i slave.
Tada nije bilo puno onih koji su bili spremni i živote dati za slobodnu, samostalnu i neovisnu hrvatsku državu. Grad Vukovar je primjerice branilo tek oko 1500 branitelja, a Škabrnju nekoliko stotina. Nu, kako su godine išle sve se više povećavao broj hrvatskih branitelja. Donijeli su i zakon po kojem je hrvatski dragovoljac jedino onaj koji je do 15. siječnja 1992. prikupio 100 dana na bojnom polju. Međutim, to je nepošteno. Netko je mogao biti i dva tjedna, pa i manje dragovoljac, pa zašto se i on ne bi mogao „okititi“ tim nazivom? To tim prije što je dobar dio njih tijekom Domovinskog rata nakupio i preko 2000 dana ratovanja na prvim crtama obrane, a zna se dobro da se u Hrvatskoj ratovalo 1991., da su već 1992. hrvatski dragovoljci branili Hrvate u Bosni i Hercegovini, poglavito u Bosanskoj Posavini, a da su sve do kraja srpske i ine agresije (1995.) na bojištu mahom bile isključivo profesionalne postrojbe HV-a i MUP-a.
Nažalost, nitko ne zna ili ne želi objasniti, odakle oko pola milijuna hrvatskih branitelja?
Ako se računaju i oni koji su poput pok. Denisa Kuljiša bili „u ratu“ svega dva dana i za to primili i iskaznicu hrvatskog branitelja, tada je i to moguće.
Ali… oni iz 91. trebali bi i morali biti „iznad svih“.
A, kako se može dokazati tko je uistinu bio prvi kad je trebalo?
Za početak, neka se postroje svi još živi branitelji i stradalnici iz te godine. Postrojavanje u svakom gradu i svakom mjestu moglo bi trajati najviše sat-dva, i u tom vremenu dobili bi „čisti račun“, tj. tko je bio, a tko nije u vojnim postrojbama 1991.
Relativno mnogi danas imaju i visoke vojne činove i odličja. U većini slučajeva za to su trebali potpis zapovjednika brigade, ali… tko im je potpisao, tko im je sastavio ratne i ine putove (svaka čast iznimkama) to samo „dragi Bog zna“.
Nu, od svega je danas ipak najgora kukavička šutnja hrvatskih branitelja, osobito onih iz 1991. Gdje je nestalo ono njihovo junaštvo, pa i spremnost da i poginu za Domovinu? Komunistički propagandni stroj radi punom parom, a oni se ne javljaju. Jel to znači da su branitelji zadovoljni, da su ostvarili sve što su željeli? Najbolji odgovor na to je već više od 3500 branitelja i članova njihovih obitelji koji su si sami oduzeli živote!
Kažu da trenutačno ima i preko tisuću braniteljskih udruga. Gdje su?
Istinskih hrvatskih branitelja nema gotovo ni u jednoj ozbiljnijoj tv emisiji. Tko skrbi o onima koji su oboljeli od najtežih bolesti?
Svi znaju za Goldsteina, Pusiće, Puhovske, Nobile, Pupovce, Stanimiroviće, Pilsle, Šerbedžije, Čičke, Mesiće, Tomiće pa i komunističke povjesničare, ali za Junake Domovinskoga rata uglavnom se zna tek tu i tamo prigodom neke obljetnice, a najviše kad nešto pogriješe.
Više nije vijest ni kad se neki branitelj polije benzinom i zapali!
Već smo postali i „imuni“ kad saznamo da je netko „preko noći“ zaradio milijune eura, ili da je pobjegao pred pravdom i pravicom u Srbiju ili BiH. To nam je „normalno“, baš kao i to da relativno veliki broj branitelja i članova njihovih obitelji iz 1991. jedva preživljava.
Ljudi bez morala, karaktera i poštenja danas su došli na svoje.
A vi hrvatski branitelji, osobito iz 91. i dalje šutite i „uživajte“ u „vučjem čoporu“.
Ako se tako nastavi, još malo i 1991. ne će ni postojati!
Mladen Pavković,
predsjednik Udruge hrvatskih branitelja Domovinskog rata 91. (UHBDR91.)
Leave a Comment