Ispolitiziran i nepravedan Međunarodni kazneni sud za bivšu Jugoslaviju, International Criminal Tribunal for the Former Yugoslavia- ICTY)

Podjeli

„Rat će biti završen tek onda kada bude postignuta pravda, kada se žrtve Domovinskog rata identificiraju, kada se za sve nestale i prisilno odvedene otkrije kakva im je bila sudbina, kada se mrtve pokopa u dostojanstvu, kada se sazna istina o njihovom stradanju i kada pravda bude zadovoljena.“ Dr. Zvonimir Šeparović[1]

Po kriterijima prof. dr. Šeparovića rat nije završen. Srbija ga vodi protiv Hrvatske, sa petom kolonom, nesmiljenom žestinom, ne na bojnom polju, ali jednako ubojito na medijskom, političkom, jezičnom i kulturnom polju sa teškim posljedicama po hrvatski narod i njegov identitet. Ubija se čak i fizički, preko 3100 hrvatskih branitelja učinilo je suicid, a oni koji nisu suicidalni, nezadovoljni i frustrirani iselili su sa cijelim obiteljima iz Hrvatske. Tako je izravna posljedica nepravde demografska katastrofa hrvatskog naroda.

Veliki doprinos da pravda nikada ne bude zadovoljena dao je i Međunarodni kazneni sud za bivšu Jugoslaviju, u daljnjem tekstu Haški sud ili Haški tribunal.

Ovaj sud je od početka sporan, jer je donesen od političkog tijela, Vijeća sigurnosti UN, 1992.godine, a ne Opće skupštine UN-a i ugovorom zemalja članica. Počeo je djelovati 1993. sa sjedištem u Den Haagu u Nizozemskoj. Zato su sporni i međunarodnopravni legitimitet i legalitet. Prema članku 29. Statuta države su dužne surađivati sa sudom i to sve države članice UN-a, a tu je suradnju prva narušila sama haška tužiteljica Carla del Ponte dopustivši Srbiji da zacrni po njoj kompromitirajuće činjenice u dokumentima koje je dostavljala Sudu.

„Moje je mišljenje da je Haški tribunal ispunio očekivanja svojih tvoraca, međunarodnih centara moći. Taj sam Sud znao nazivati pravosudnom lakrdijom, a sada bih tu formulaciju promijenio. On je politička lakrdija, a pravosudna komedija. U samom je startu imao politički cilj, a pravosudna mu je funkcija bila samo sredstvo za postizanje tog cilja. Dopustilo mu se da prijeđe daleko preko svog Statuta. Najbolji je primjer za to formulacija “udruženi zločinački pothvat”, koje uopće nema u Statutu. To je konstrukt s kojim možete svakoga optužiti, bez konkretnih dokaza.“ dr. sc. Davor Marijan[2]

Nepravdu Haškog suda prvi je označio na tragičan način hrvatski general Slobodan Praljak, 29.studenog 2017.godine kada je javno pred cijelim svijetom izvršio suicid popivši otrov kalij cijanid (KNC), zbog nepravedne politički motivirane presude o krivnji za ratni zločin.

„Suci, Slobodan Praljak nije ratni zločinac. S prijezirom odbacujem vašu presudu“

Njegov čin bio je krik protiv nepravde kojoj smo bili izloženi mi Hrvati na Međunarodnom kaznenom sudu za bivšu Jugoslaviju, engleski International Criminal Tribunal for the Former Yugoslavia, akronim ICTY.

Podsjećam kakav je bio odnos Haških sudaca prema Hrvatima, nije to teorija zavjere, nego činjenica da je od 20 optuženih, čak 13 (trinaest) Hrvata Haški sud pred cijelim svijetom optužio za ratne zločine, a onda ih nakon više godina bez ikakve naknade i isprike pustio iz zatvora u Haagu, jer im nije našao nikakvu krivnju.

Zar je to pravda? Bez isprike, bez obeštećenja nepravedno optužiti i onda pustiti kao da se radi o stoci koju zatvoriš, pa pustiš iz tora na slobodnu ispašu.

Primjeri su doista zastrašujući po pitanju pravde i pravednosti, da nekome SUD oduzme 7 godina života kao generalu Anti Gotovini ili 5 generalu Markaču, da bi presudom Haaškog suda iz 2012. proglašeni nevinima za navodni zločin kojega je prema optužnici, naredio Franjo Tuđman, tadašnji predsjednik Republike Hrvatske.

Nijedan dužnosnik RH pred Haškim sudom nije osuđen za ratne zločine, a Hrvatska je oslobođena sjene etničkog čišćenja srpske nacionalne manjine.

Haški sud 2014.godine oslobađa jednog Šešelja, notornog ratnog huškača i zločinca, sa smiješnim obrazloženjem da je smrtno bolestan, a evo ga živog u 2023.godini.[3]

Vojislav Šešelj izrugivao se Haškim sucima:

„ I vojnici pevaju -aoj Slobo šalji nam salate, bit će mesa klat ćemo Hrvate-, a vaš lažni prevodilac prevodi sasvim drugačije -oj Hrvati al’ćemo vas klati, pola klati , pola psima dati-! Niste mi ni do kolena! Rasturim sve čega se dohvatim! Niko mi ne može ništa! Razaram Haški tribunal u celini! Objavljujem imena zaštićenih svjedoka na svom video-sajtu, Internet sajtu! Izazivam vas da me sudite i za nepoštovanje suda! 10 procesa se protiv mene vodi i ništa mi ne možete, jer sam i moralno i intelektualno nadmoćniji! Protiv mene leka nema! Samo možete da me ubijete! I onda će se i moj grob boriti protiv vas! Vi ne razumete što to znači! Razumet ćete! „

I tako haški suci doista nisu „ imali leka“ pa su ga kukavički pustili na slobodu. Nevjerojatna blamaža Haškog suda.

Za razliku od Šešelja, Florence Hartmann je zbog nepoštivanja suda bila kažnjena novčanom kaznom od €7.000, ali tu kaznu nije platila pa je pretvorena u sedmodnevnu zatvorsku, pa je sud izdao nalog za uhićenje nekadašnje glasnogovornice glavne tužiteljice Suda !?

Pobjegla u Francusku 2011.godine, a Francuske vlasti su odbile uhititi ju jer su surađivali s MKSJ-om jedino u izručivanju ratnih zločinaca. Usprkos uhidbenom nalogu iz Haaga, 2012. posjetila je Sarajevo, povodom 20. obljetnice opsade grada, te tamo verbalno napala Carla Bildta jer je smatrala da on nije trebao biti na obilježavanju stradanja grada jer je prije govorio da je “Milošević dobar momak”.[4]

Međutim Mehanizam za međunarodne kaznene sudove, koje je nastavilo rad Haškog suda , Šešelj je ipak osuđen na 10 godina zatvora u koje mu je uračunat pritvor od 2003. do 2014. godine.

Tek je na posljednjem suđenju presudom žalbenog vijeća utvrđeno postojanje udruženog zločinačkog pothvata za nedjela počinjena u Bosni i Hercegovini, a čiji je vrh bio u Beogradu. Kao sudionici udruženog zločinačkog pothvata, visoki dužnosnici srbijanske Službe državne sigurnosti Stanišić i Simatović krivi su za etničko čišćenje nesrpskog stanovništva u BiH i Hrvatskoj. Ostali sudionici su Slobodan Milošević, Milan Martić, Milan Babić, Goran Hadžić, Radovan Karadžić, Ratko Mladić, Momčilo Krajišnik, Biljana Plavšić i Željko Ražnatović Arkan.

Radi ravnoteže i izjednačavanje krivnje Haški suci osudili su hercegbosanske Hrvate Jadranka Prlića, Bruna Stojića, Valentina Ćorića, Slobodana Praljka, Milivoja Petkovića i Berislava Pušića na dugogodišnje kazne, a general Slobodan Praljak sa takvom stigmom kao ratni zločinac nije htio živjeti.

Istina je da su JNA i Srbija vodile agresivni rat za Veliku Srbiju na granici VIROVITICA-KARLOVAC-KARLOBAG!

To područje uključuju dijelovi Hrvatske i cijelu Bosnu i Hercegovinu.

JNA i Srbija vodile su bespoštednu agresiju, svim raspoloživim oružjem i ubilačkim sredstvima ( JNA je bila tada četvrta vojna sila u Europi, a Hrvatska razoružana od te iste JNA) Uništavali su sve pred sobom, kuće, škole, bolnice , crkve, palili sela i gradove, ubijajući pri tome neselektivno žene, djecu i starce, sa neviđenom brutalnošću koja se nije vidjela na tlu Europe od završetka 2.svjetskog rata, sa namjerom da se potpuno satre postojanje hrvatskog naroda na tom području.

Planski se rušilo kuće, crkve te njihova groblja da se nikada više ne vrate. Ta zločinačka politika bila je potaknuta željom za osvajanjem područja i prekrajanjem granica sa ciljem stvaranja etnički čiste VELIKE SRBIJE. Uz to se organiziralo sustavno silovanje žena i njihovo držanje u zatočeništvu do vremena kada je pobačaj postao nemoguć. Civili – muškarci, žene, djeca i starci – držani su u koncentracijskim logorima po Srbiji i BIH.

Spaljene su Ćelije, izvršeni su pokolji i masakri civila u Dalju, Kozibrodu, Petrinji, Vagancu, Erdutu, Lovasu, Širokoj kuli, Gospići, Škabrnji, Nadinu, Voćinu, Ovčari….

Napadnuti su Dubrovnik, Šibenik, Zadar, Gospić, Karlovac, Osijek, Vukovar na koji je ispaljeno 6,5 milijuna granata, 11 000 dnevno, dokazuju brutalnost velikosrpske agresije. Napadane su bolnice u Vukovaru, Vinkovcima, Osijeku, Pakracu, Dubrovniku, potpuno ih je srušeno 14.

Ubijeno je 406 djece, ranjeno 1.260 djece, 15 840 hrvatskih branitelja, ubijena su 7263 civila, a za još više od 1 800 se traga.

Srušeno je oko 200 tisuća stambenih objekata, a s okupiranog teritorija protjerano je 260.000 Hrvata.

Hrvatska je podnijela tužbu protiv Srbije Međunarodnom sudu pravde. Hrvatski pravni stručnjaci na suđenju su elaborirali “Zvjerska ubojstva konvencionalnim i hladnim oružjem, silovanja žena i muškaraca u logorima, mučenja elektrošokovima, prisilni rad u okupiranim mjestima jasno pokazuju genocidnu namjeru Srbije prema hrvatskom stanovništvu i ta stradanja nisu imala nikakvog vojnog opravdanja. Zločini nisu imali vojnu svrhu, nego su bili sustavno usmjereni prema nevinim Hrvatima, motivirani mržnjom i željom da ih se etnički očisti.”

Za svu tu patnju i razaranje Hrvatska nije dobila pravnu, ni pravednu zadovoljštinu ni obeštećenje.

Naprotiv, srpski lobi i diplomacija, te hrvatski projugoslavenski političari ponovno su štetili Hrvatskoj i još joj nanose veliko zlo.

Nikada se ne smije zaboraviti veleizdajnička uloga Stjepana Mesića koji je nakon smrti dr. Franje Tuđmana, kao predsjednik Hrvatske, neselektivno dijelio državne dokumente i bio zaštićeni svjedok Haškog Tužiteljstva. Tako nešto nije poznato u povijesti ljudskog roda, da Predsjednik države radi protiv države kojoj je na čelu i protiv hrvatskog naroda koji ga je čak dva (2) puta birao za Predsjednika.

Doista ljudsko zlo ima na tisuće lica, ali ovakav slučaj je bez presedana u ljudskoj povijesti.

Pored 1. na listi Stjepana Mesića sa Haškim tužiteljstvom tajno su surađivali : [5]

Mate Granić, Pavle Miljavac, Petar Stipetić, Nikica Valentić, Josip Manolić, Martin Špegelj, Ante Karić, Ranko Ostojić, Mladen Bajić, Slavko Degoricija, Franjo Gregurić

Josip Boljkovac, Josip Lucić, Antun Tus, Ivica Račan, Hrvoje Šarinić, Ivan Zvonimir Čičak, Žarko Puhovski.

Direktna posljedica njihove suradnje sa Haškim sudom je izjednačavanje agresora i žrtve agresije točno po Memorandumu SANU 2, po kojem Srbiju treba osloboditi odgovornosti za agresiju na Hrvatsku i BIH.

A istina je citiram[6] završnu riječ generala Praljka:

„Pa da opišem ulogu Göringa, s kojim likom bih, po tužiteljstvu, ja trebao biti sukladan. Taj je Göring smjestio svoje Židove (Muslimani) u svoju vikendicu i brinuo se o njima. Smjestio je svoje Židove u stan u Zagrebu, hranio i liječio. Išao je na snajpersku vatru kod vojarne JNA u Grabovini kako bi spasio žene svojih neprijatelja. Tijelom zaštitio zarobljene vojnike JNA i brinuo se da sretno stignu svojim kućama. Izvukao zarobljene civile Srbe iz logora u Dretelju prijetnjom oružja. Ne sam. Logor su držali pripadnici HOS-a – pretežito Muslimani. Izvlačio ranjene Židove – Muslimane iz bolnice u istočnom Mostaru. Ne sam. Organizirao izvlačenje i prebacivanje i smještaj 15 tisuća Židova – Muslimana iz Stoca i Dubravske Visoravni splavi preko Neretve. Prevezao ranjenu Muslimanku – Židovku helikopterom iz istočnog Mostara u Split. Ne sam. Židovsku (muslimansku) obitelj s djetetom oboljelim od leukemije preuzeo kod Uskoplja i prebacio u Split na liječenje. Omogućio im stjecanje hrvatskog državljanstva kako bi na teret hrvatskog proračuna mogli otputovati u Švicarsku na liječenje. Ne sam’….

Nabrojao je i činjenice koje po njemu dokazuju kako je tadašnja hrvatska politika poticala stvaranje BiH kao države i obučavala pripadnike Armije BiH. Zatim kaže da su policajci iz BiH bili na obuci u Hrvatskoj još 1991., da su se piloti Armije BiH obučavali u Hrvatskoj, da su u Hrvatskoj zbrinute stotine tisuće muslimanskih izbjeglica i da je organizirano eksteritorijalno školstvo za muslimane izbjeglice u RH. Napominje i da je Armija BiH cijelo vrijeme dobivala oružje iz Hrvatske te da je više od deset tisuća njezinih ranjenih pripadnika liječeno u hrvatskim bolnicama.

Žalim li žrtve? Da žalim sve nevine žrtve svih ratova, a posebno žalim žrtve 500-tinjak ratova poslije 1945, a dogodili su se i događaju se usprkos svim moralističkim politikama koje svakodnevno slušamo. Posebno žalim za svakim onim djetetom koje umre od gladi svake 4 sekunde ovog našeg realnog vremena.

Podsjeća i na to da je Hrvatska priznala BiH kao državu, poslala veleposlanika u Sarajevo i potpisala sve međunarodne akte o unutarnjem uređenju BiH.

To je bila politika dr. Franje Tuđmana, predsjednika RH, to je bila politika Vlade RH i Sabora RH i MORH-a, to je bila politika HVO-a. To su za tužiteljstvo ovog suda elementi UZP-a. Takva optužnica služi se logikom koja je uvredljiva i za kognitivni sustav patogenog virusa“ osvrnuo se Praljak na tezu o udruženom zločinačkom pothvatu hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana, ministra obrane Gojka Šuška i načelnika Glavnog stožera HV-a Janka Bobetka….

I na kraju pjesma Marije Dubravac

U SPOMEN DIVU

(Junače slava ti! Uglazbio Stanko Šarić)

Bio si div, silan, neslomljiv,

Gord ko Velebit, hrabar ko Zrinski,

Bio si ponos narodu svojem,

Naš svjetionik, junak istinski.

Ime će tvoje upisat stijena,

U čast junaku hrvatskih gena.

Iz praha tvog divovi niču

Ko i ti glasom junačkim kliču:

PRIPJEV: