INTERVJU: RATNI NAČELNIK SANITETA “GROMOVA”, UMIROVLJENI BOJNIK TONĆI SOŽA….

Dr. Tonći Soža.

Medicinski fakultet završio u Zagrebu; dragovoljno stupio u obranu Hrvatske: 04.10.1991. godine; živi s obitelji u Zagrebu; za zasluge u Domovinskom ratu odlikovan: Spomenicom Domovinskog rata, Spomenicom domovinske zahvalnosti, Redom hrvatskog pletera, Redom hrvatskog trolista, Redom Nikole Šubića Zrinskog, pištolj od ministra obrane Gojka Šuška, te brojne medalje za ratne akcije i pohvale u brigadi, Zbornom području, Ministarstvu oružanih snaga Republike Hrvatske i Glavnom stožeru oružanih snaga Republike Hrvatske;umirovljen s činom bojnika; danas angažiran kao liječnik u Centru za psihosocijalnu pomoć Grada Zagreba i Zagrebačke županije Ministarstva hrvatskih branitelja.

Nije pretenciozno prije samoga razgovora istaknuti kako su dr. Soža i njegovi suradnici i suborci iz Saniteta 2. gardijske brigade (“Gromovi”) s obzirom na sve što učinili u najtežem razdoblju novije hrvatske povijesti, zacijelo zaslužili epitet junaka Domovinskog rata. On, kao načelnik, ali u isto vrijeme i liječnik koji nikad nije propustio ni jedan borbeni teren i ni jednu akciju, dijelio je i dobro i zlo sa svojim medicinskim tehničarima i vozačima, te uvijek bio prvi, osobnim primjerom pokazujući što je sanitet i kako funkcionira u ratnim prilikama, kad po cijenu vlastitih treba spašavati živote drugih – neovisno što su uvjeti rada najčešće bili ispod razine koju zahtijeva takav angažman (u pogledu kvalitete tehničkih i materijalnih sredstava). U takvim okolnostima postići rezultate koji su prema svim egzaktnim i mjerljivim pokazateljima na svjetskoj razini, mogu samo oni koji pored visoke stručnosti i sposobnosti raspolažu i drugim kvalitetama i osobinama bez kojih nije moguće dobiti rat: velikom motivacijom, hrabrošću, ljubavlju prema čovjeku i srcem koje kuca za Hrvatsku.

Poštujući Hipokratovu prisegu i Ženevsku konvenciju, dr. Soža i njegovi suradnici dokazali su kako se može biti i ostati human i u najtežim trenucima, u vremenima kad iz dana u dan promatraš lica suboraca i braće po oružju koji umiru ili su teško ranjavani. U takvim teškim okolnostima koje traju godinama, uvijek biti na prvoj crti i smoći snage i pružiti pomoć svima, pa i ranjenicima s druge – neprijateljske strane, mogu samo po svemu izuzetni ljudi. O toj dimenziji rata u kojoj su naši medicinari (liječnici i tehničari) svojim humanim i ljudskim pristupom pokazali pravo lice hrvatskog vojnika i časnika koji je krenuo oslobađati, a ne činiti zlo, kod nas se jako rijetko govori i piše.

Zato nam je čast da imamo prigodu u ovom intervjuu ugostiti jednog od takvih liječnika i časnika. Onih koji služe na ponos svima nama.

PDN: Poštovani gospodine Soža, ovih je dana obilježena 30. obljetnica ustroja 2. gbr., Vaših “Gromova”, postrojbe u kojoj ste bili ratni načelnik Saniteta, a predstoji nam i jubilarno obilježavanje obljetnice stvaranja Oružanih snaga RH. Kakve su Vaše impresije danas, vezano za ove obljetnice, ali i za Domovinski rat čijim ste sudionikom bili i to na prvoj crti bojišnice, kao načelnik Saniteta brigade i u isto vrijeme i liječnik koji je tijekom borbi uvijek bio tamo gdje je najteže?

30. SOŽA: Obljetnica je proslavljena dostojanstveno i svečano, kako to i priliči elitnoj postrojbi HV. Nažalost, uslijed okolnosti uzrokovanih pandemijom virusa Covid – 19, 30. rođendan 2. gardijske brigade nije se mogao proslaviti na ranije zamišljen način. Načelnik saniteta sam postao nakon što sam bio liječnik u dvije pješačke bojne – 2. i 1. bojni 2.gbr., ali sam u jednoj akciji, u specifičnoj situaciji u kojoj se sanitet našao bio primoran kao načelnik saniteta odrađivati i posao liječnika 3. pješačke bojne – znači, sve sam tri pješačke bojne osobno sanitetski pokrivao.

 Kad je u pitanju Domovinski rat, puno velikih bitaka medijski nisu prikladno ili uopće zastupljene. Neovisno o tomu, mi kao aktivni sudionici redovito ih obilježavamo, u doduše nešto skromnijim izvedbama i svake godine, nažalost, u sve manjem broju.

PDN: Koliko znamo i danas ste angažirani u programu psihosocijalne skrbi za hrvatske branitelje. Na neki način, rat za vas (da se tako figurativno izrazimo), nije završio? Recite nam nešto o tomu.

1. SOŽA: Rat još uvijek nije završio, odnosno još uvijek “živi”, jer se i danas kao liječnik, kroz rad u Centru za psihosocijalnu pomoć, nosim s izravnim i neizravnim posljedicama koje je ostavio na zdravlje i opće stanje branitelja.

Također,važan razlog zbog kojeg tako skoro neće niti završiti je taj što nisu u pitanju samo branitelji, nego i njihovi srodnici prvog nasljednog reda za koje pretpostavljam da su u većini na izravan ili neizravan način ili proživjeli nevolje rata ili su tim traumama obilježeni (kao primjerice, djeca poginulih). Oni i danas u većoj ili manjoj mjeri nose posljedice koje su u njima ostavile traga i to će se nastaviti jednim dijelom i kad više ni jedan od branitelja ne bude u životu.

Mi iz “operativnog” dijela Ministarstva  pomažemo braniteljima kao i članovima njihovih obitelji u dijagnostičkoj obradi i liječenju brojnih psihičkih i somatskih bolesti, često putem izlazaka na teren mobilnog tima Ministarstva hrvatskih branitelja. Braniteljska populacija je danas starija, tako da zapravo nema dijagnoze s kojom se ne susrećem u praksi. Neke intervencije odrađujem uz HMP i uz asistenciju policije.

Nažalost, veliki broj naših veterana živi u lošim socijalnim i ekonomskim uvjetima, te im se pomaže sukladno Zakonu o hrvatskim braniteljima iz Domovinskog rata preko sustava jednokratne novčane pomoći putem Zaklade hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata i članova njihovih obitelji, kao i u  suradnji s drugim institucijama, poput Grada Zagreba, nadležnih Centara za socijalnu skrb, humanitarnih i braniteljskih udruga.

PDN: Znamo da velika većina branitelja ima zdravstvenih problema, jer rat je stanje koje se neminovno odražava na svakoga tko ga doživi, pogotovu na način kako ste to imali prigodu doživjeti vi ratni veterani i dragovoljci iz gardijskih postrojbi. Možete li nam reći nešto o tom aspektu, sa stanovišta liječnika, ali i iz svoga osobnog iskustva, kao dragovoljac, branitelj, veteran i časnik elitne postrojbe?

2008. SOŽA: Domovinski rat je imao velikog utjecaja na psihičko i somatsko stanje branitelja, zbog čega Ministarstvo hrvatskih branitelja od 2008. godine, kao i Grad Zagreb, provodi preventivne sistematske preglede radi što ranijeg otkrivanja brojnih bolesti, pogotovo malignih, koje su prvi uzrok smrtnosti u braniteljskoj populaciji. Sustav Koordinatora za hrvatske branitelje je zamišljen tako da oni po bolnicama trebaju pomagati u dijagnostici i liječenju ove osjetljive populacije, međutim taj se segment do sada nije pokazao najučinkovitijim, izuzev KBC-a Zagreb. Zbog niza diskrepancija u njihovom radu, nažalost sam osobno prisiljen, kao i na bojištima tijekom ratnih godina, intervenirati na najažurnije i najučinkovitije načine, no ne samo na području mojeg osobnog angažmana u dvije županije, već i šire – za potrebe doslovno područja cijele Hrvatske.

PDN: O sanitetskoj službi u Domovinskom ratu u medijima se ne govori baš često, iako je upravo ta struka podnijela golemi teret, naročito vezano za spašavanje života ranjenika pa i u pogledu skrbi za zdravlje vojske u razdobljima kad se nije odlazilo u ratna djelovanja. Osjećate li to kao nepravdu?

30. SOŽA: Da, sanitet je imao iznimno važnu ulogu u Domovinskom ratu i odradio je odličan posao, jer uvijek je bio jako blizu prve crte bojišta ali i zato što se poštovalo pravilo “zlatnog sata”, što je bilo presudno kako za preživljavanje, tako i tijek oporavka ranjenika. Tako je kod nas u procesu zbrinjavanja i liječenja oko 30.000 ranjenika u bolničkim ustanovama preminulo u postotku 1,75%, što je vrlo niska stopa smrtnosti i to u izuzetno teškim ratnim uvjetima i s bitno slabijom opremljenošću u odnosu na neke druge vojske. To je impresivan rezultat, na svjetskoj razini. Čak 61% ranjenika dopremljeno je u bolnicu unutar sat vremena od ranjavanja, odnosno 76% ih je dopremljeno unutar dva sata. Ponosan sam da su neki moji vrlo teški ranjenici ipak preživjeli i da danas imaju svoje obitelji, isti oni koje nažalost nakon zbrinjavanja, zbog višesatnih spuštanja s nekih udaljenih čuka u šatorskom krilu, ni uz najveće napore, ipak nismo uspijevali odmah transportirati do bolnice unutar “zlatnog sata”. Inače, sanitet se bavio i uobičajenim zdravstvenim problemima te populacije, kao i prevencijama bolesti i u razdobljima kada se nisu odvijale borbene akcije. Kao i u civilnom životu, a u ovim prilikama terenski, ambulanta je radila “00 – 24”. Tijekom boravka na bojištima od 1991.- 1996. godine, proživio sam sva godišnja doba s različitim sanitetskim timovima, no uvijek vodeći računa o prevenciji infektivnih bolesti, održavajući zdravlje branitelja kroz prehranu u terenskim uvjetima itd. Ukratko, na terenu sam se borio za njihove

Dr. Soža na terenu u Novigradu tijekom rata

 živote, a u bazi štitio njihovo kolektivno zdravlje. Nažalost, nerijetko bi netko od suboraca nagazio na “paštetu”, ili bi vezist prigodom provjere žice “poljskog telefona” aktivirao poteznu minu, ili je neki gardist imao hitan zdravstveni problem kada ga se trebalo odmah evakuirati s crte i prevesti do zdravstvene ustanove čak ulazeći u minska polja po noći itd., no takve i slične situacije nitko ne može predvidjeti ili ih prevenirati. Vrijedno je napomenuti da je sanitet zbrinuo i veliki broj neprijatelja, pogotovo u akciji “Oluja”, istih onih koji su tijekom cijelog Domovinskog rata pucali po nama. U sjećanju mi je ostalo, ili točnije rečeno iz sjećanja mi ne može nestati niz okolnosti koje su sanitetu otežavale i gotovo onemogućavale izvođenje sanitetskih intervencija, npr.: čahure tenkovskih granata oko novigradskog groblja, dok smo se vozili, “tukli” su nas bez ikakve poštede: dok smo odlazili po ranjenike, nakon što smo ih pokupili, na povratku po istom putu, ali sada u suprotnom smjeru su nas u zavoju dočekale srušene krošnje borova u koje smo udarili; sanitet je uvijek morao žuriti, noću isto kao i danju. Nerijetko bismo zapeli o napuštene tenkovske gusjenice po pravcima kretanja ili kakvu drugu zaprjeku. Malo je reći da se sanitet morao kretati po svakakvim putovima i puteljcima, makadamima poput onih koji su obilovali pravim “kraterima” od rupa a uz to često i pod granatama, po blatu, snijegu, kiši, a sve kako bi zbrinjavanje ranjenika bilo uopće izvedivo. Na dubrovačkom bojištu mi je prilikom propucavanja sanitetskog vozila jedan metak prošao na pedalj od vrata. Mnogo toga je trebalo moći savladati, a neprijateljska strana je često znak crvenog križa na sanitetskom vozilu iščitavala kao metu – čim bi nas ugledali, krenuli bi pojačano ispaljivati iz svih oružja. S obzirom na takav njihov tretman saniteta, na sanitetskom sam vozilu škarama onesposobio štop-svjetla, a na prednje farove polijepio komade pokrivača kako bih smanjio našu vidljivost.  

Medijima tema Domovinskog rata vjerojatno više nije toliko zanimljiva, pa tako ni uloga saniteta u istom. Nevjerojatno je da 25 godina od završetka Domovinskog rata nije snimljen niti jedan igrani film o većim i važnim ratnim operacijama, kao niti o bitci za Vukovar.

PDN: Poznato je kako su “Gromovi” imali izvanredan sanitetski tim. Možete li nam kao prvi čovjek te službe tijekom rata, spomenuti neke od najzaslužnijih djelatnika – možda cure, djelatnice koje su najčešće u sjeni svojih muških kolega, suboraca?

2. SOŽA: Sanitet 2. gardijske brigade je imao sjajne medicinske djelatnice i djelatnike. Teško ih je sve spomenuti, ali bih ovom prilikom izdvojio dr. Brunu Škurlu i dr. Nenada Vukojevića koji i danas pomažu u liječenju bivših pripadnika brigade. Nadalje, u sanitetu su izuzetnu hrabrost pokazali pok. Nevenka Topalušić, pok. Jasna Šarić, pok. Đurđica Vešligaj, pok. Miro Papac, medicinski tehničari Milan Rivić, Tomo Radoš, Ivica Lončar (na naslovnoj fotografiji uz dr. Sožu, s beretkom na glavi – op. Z.P.), Jasna Bošnjak, Zoran Dutković, Suzana Humsky, Željko Babić, Sanja Kelšin, brojni vozači saniteta poput Vladimira Jurišića “Brke” i ostalih.

PDN: Možete li se kratko prisjetiti dijela svog ratnog puta – možda nečega što Vam je posebno ostalo u sjećanju?

1. SOŽA: Svako bojište je imalo svoje specifičnosti. Meni je osobno bilo najteže u akciji “Maslenica”. Tu našim ranjenicima nismo mogli prići s leđa, stoga smo ih izvlačili s linije razdvajanja. Svaka intervencija je bila pravi “ruski rulet”, jer nas je neprijatelj u toj akciji kao i tijekom cijeloga rata “tukao” iz svih mogućih oružja. Sanitetski tim je bio uigran, pa smo prilikom takvih intervencija brže-bolje, a da bismo što kraće bili meta neprijatelju tehničar i ja iskakali iz auta da bismo pokupili ranjenika, a za to vrijeme bi vozač okrenuo sanitetski automobil i najbrže moguće bismo se udaljili s mjesta ranjavanja do koliko-toliko sigurnog mjesta, na kojem bismo tek tada započeli s pružanjem medicinske pomoći. Danas, kada biste nekome rekli kako ste svoje tenkiste molili da vas sa sanitetom puste ispred sebe, u čudu bi vas gledali. Osim brojnih i teških medicinskih intervencija “u Maslenici”, sjećam se užasne hladnoće i bure koja ledi kosti. Kao i recimo, kada smo se s Maslenice ponovno vratili na ratište Banovine, sanitetski tim je usprkos teškim zimskim uvjetima, bio “sretan” da ćemo našim suborcima ponovno prići na “lakši način” – s leđa i zbog toga smo s ushićenjem čak štopali vrijeme za koliko ćemo minuta doći do mjesta ranjavanja. Suprotno tim uvjetima, na dubrovačkom bojištu – krš i vrućina, trebalo je istrčati na brdo s liječničkom torbom teškom 10 – 15 kg ili sa sanitetskim vozilom izaći na cestu koju je neprijatelj neprestano gađao Maljutkama a bila je prepuna sajli od Maljutki i komada kamena… Na tom bojištu sam zbog nekih okolnosti 48 dana bio jedini liječnik na pravcu, što predstavlja posebno psihičko opterećenje, jer znate da ćete cijelo to vrijeme i bez smjene, uz sve rizike i napore, provesti u nekom zaseoku s tek par kuća koje nemaju nikakve komunalne priključke, izvan su civilizacije, itd.

PDN: Mislite li da u današnjoj Hrvatskoj branitelji zauzimaju mjesto u društvu koje zaslužuju? Koliko ste zadovoljni odnosom javnosti, ali i institucija hrvatske države prema njima?

1. SOŽA: Republika Hrvatska je stvorena na temeljima Domovinskog rata, zato nažalost, nisam zadovoljan. Vrlo brzo nakon završetka rata pojedini mediji i političari su počeli omalovažavati Domovinski rat, kao tobože dogovoreni rat, a većinu hrvatskih branitelja doživljava se kao lažne branitelje – koji su teret društva. Doduše, neki branitelji su im u tomu i pomogli svojim neprikladnim postupcima, u tom stvaranju negativne percepcije braniteljske populacije, zbog čega brojni od njih, nažalost, ni krivi ni dužni, trpe i danas. Tomu svakako doprinosi i činjenica da u Hrvatskoj imamo registriranih 1235 braniteljskih udruga, umjesto da postoji samo jedna krovna. Dobra je stvar da su se gardijske brigade udružile u Zbor udruga veterana hrvatskih gardijskih postrojbi.

S druge strane, premda je Republika Hrvatska zajedno s novim ministrom hrvatskih branitelja Tomom Medvedom učinila značajna poboljšanja, prostora za napredak će uvijek biti. Naime, društvo se neprestano mijenja, kao i branitelji u njemu, a legislativa je tek pomoćno sredstvo i nužna je njezina konkretna i pravovremena praktična provedba. S obzirom da se mijene u društvu ne događaju preko noći, tako se i mi pojedinačno te svi zajedno trebamo truditi, prilagođavati okolnostima i vjerovati u zajednički boljitak u zdravom i stabilnom društvu, što je trajni zalog budućnosti cijele RH.

PDN: Koji je po Vama najdjelotvorniji način prevladavanja ovog stanja povećanog pobola i smrtnosti u braniteljskoj populaciji? Naravno, godine čine svoje, branitelji su sve stariji, ali prema podacima Ministarstva hrvatskih branitelja, stopa pobola i smrtnosti je kod njih znatno veća nego u ostatku stanovništva. Prosječna starosna dob branitelja je negdje oko 54 godine…

70. SOŽA: Nažalost, branitelji žive oko 20 godina kraće u odnosu na opću populaciju. Do sada ih je umrlo oko 70.000. U Domovinskom ratu bilo je ukupno 504.864 branitelja, od toga 480.614 muškaraca (95,2%) i 24.250 žena (4,8%). Da, sada je braniteljska populacija sve starija, jer je prosječna dob s kojom se ulazilo u Domovinski rat bila 30,9 godina (premda je najviše branitelja u rat ušlo u dobi od 20 – 29 godina), njih 226.318. Od 2008. godine Ministarstvo hrvatskih branitelja, kao i Grad Zagreb, provode preventivne sistematske preglede branitelja kako bi što ranije otkrili bolest i započeli liječenje, a uz to omogućavaju i stacionarnu medicinsku rehabilitaciju. Prvi uzrok smrtnosti branitelja su maligne bolesti 40%, dok su na drugom mjestu cirkulatorne 32%. U općoj populaciji je obrnuta situacija, najčešće se umire od cirkulatorne bolesti, 41,8%, a od novotvorine 32%. Kao i u “civilnom životu”, tako i u životu branitelja – stradalnika, cijeli život svi učimo i trebamo nastojati čuvati i njegovati svoje zdravlje i to svaki od nas ponaosob, a za dobro cjelokupne hrvatske populacije. Ne rađamo se svi s a priori ugrađenim životnim znanjima i mudrostima, no cjeloživotna informiranost, edukacija o novim temama i vodstvo te stručna zaštita na tom putu, zasigurno su ono što kod svih, kako tzv. civila, tako i bivših ratnika, doprinosi prevladavanju i lakšem podnošenju najtežih poslijeratnih posljedica. Putem europskih projekata, neke braniteljske udruge su na tom području vrlo aktivne – na očuvanju i unaprjeđenju zdravlja braniteljske populacije. Zato sve hrvatske branitelje i ovom prigodom pozivam da se u iste uključuju i pomognu i sebi i drugima.

PDN: Obljetnice, pa i ova 30. obljetnica Vaše brigade i Oružanih snaga RH, sigurno budi i posebne emocije u svima vama, veteranima. Ponekad se iz vaših redova čuje kako branitelji nemaju taj odmak niti dojam da je od početka rata prošlo već tri desetljeća. Kako se Vi osobno nosite sa svojim emocijama, uspomenama i sjećanjima na rat, pa i na prijatelje koje ste izgubili?

1. SOŽA: Doista, ni sam nemam osjećaj da je proteklo toliko vremena od početka Domovinskog rata. Aktivan sam u udrugama “Crne Mambe” i “Gromovi” koje obilježavaju

Na privremenom punktu saniteta “Crnih Mambi”

značajne ratne događaje, pa se u razgovorima s dečkima iz brigade prisjetim mnogih detalja iz borbenih djelovanja, kao i naših suboraca koji su poginuli ili bili teško ranjeni. Kad razgovaramo o tim temama, prepuni smo emocija i kao da smo na trenutak ponovno vraćeni u to vrijeme. Svi mi koji smo proveli rat u elitnoj postrojbi kakva je bila 2 gbr., a koja je imala posebnu važnost i zadaće, bili smo dugotrajno životno ugroženi i to je ostavilo neizbrisiv, trajni trag u nama. Što da vam pričam, svaki od nas se na svoj način nosi s posljedicama… Razumijem i sve one koji to ne mogu shvatiti, jer iskustvo rata i svakodnevna životna ugroza nije prirodno odnosno poželjno, pa i zamislivo stanje bilo komu tko se s ratom ili ratnim zbivanjima i posljedicama nije neposredno suočio. Kod takvih jedino što ne mogu shvatiti jest svojevrsna sebičnost zbog koje su vrlo brzo možda “zaboravili” ili, rekao bih čak, kao da nikad zapravo nisu ni znali da je “nekog tamo rata” uopće i bilo – “nekog tamo rata” koji, nažalost, “živi” i dalje u njihovim susjedima, poznanicima, ljudima koje slučajno sreću na ulici, u mnogima oko njih koji su ga iskusili i uspjeli preživjeti. Njima bi trebalo biti jasno da i oni danas žive u miru upravo zahvaljujući našim braniteljima koje bi barem zbog toga iako ih ne razumiju, trebali poštovati. To je najmanje što zaslužujemo: pravo na dostojanstvo.

PDN: Pukovnik Predrag Matanović uvršten je među 12 junaka Domovine o kojima će naša djeca učiti u školi. Mislite li da se u dovoljnoj mjeri poklanja pozornost ljudima koji su posebno zaslužni za slobodu Hrvatske?

1. SOŽA: Nažalost, ne. U Domovinskom ratu je bilo jako puno istinskih heroja, koji i danas žive tiho i neprimjetno među nama. Osobno prijateljujem s mnogima od njih i iskreno se nadam da će se 25 ili više godina po svršetku rata, barem nekima od njih, za života dodijeliti zasluženo odličje za junaštvo. Nažalost, i poginuli se spominju uglavnom samo uoči ili tijekom nekih od obljetnica. Dakako, svima nama “Gromovima” je čast da je moj i naš suborac, pukovnik Predrag Matanović, zasluženo među 12 junaka Domovinskog rata.

PDN: Možete li se na kraju ovog razgovora kratko obratiti našim čitateljima, svojim veteranima i hrvatskoj javnosti? Što nam je činiti danas, kako bi naša djeca i budući naraštaji sutra imali zemlju o kakvoj su sanjali vaši suborci koji su za Lijepu našu dali svoje živote?

1991. SOŽA: Naš naraštaj koji je nakon gotovo tisuću godina ostvario san o slobodnoj i samostalnoj Hrvatskoj i to u jednom krvavom ratu u kojem smo se borili za goli biološki opstanak, mora prenijeti onima koji dolaze nakon nas ljubav prema Domovini koja je doslovno natopljena krvlju hrvatskih branitelja, naših najboljih sinova i kćeri. Naša djeca trebaju znati pravu istinu o tomu – da se samo sloboda krvlju plaća i da je vrijedna svake žrtve. Nadalje, moraju znati što se događalo tijekom Domovinskog rata, što je sve agresor činio od 1991. do 1995. godine, koje su masovne zločine i masakre počinili nad onima koji nisu bili Srbi, kako su razorili i etnički očistili trećinu prostora RH – i taj dio naše države u svojim bolesnim glavama već uključili u “Veliku Srbiju”, te da ih je Hrvatska vojska u blistavim pobjedama (pogotovu tijekom “Bljeska” i “Oluje” 1995. godine) do nogu potukla i potpuno vojno porazila, nakon čega su organizirano napustili teritorij RH. Srbi neprestano jadikuju zbog “Oluje”, ali zaboravljaju da je 1991. bila prije 1995. godine. Svaki bi normalan čovjek koje god nacije i vjere bio, trebao državu u kojoj živi doživljavati kao domovinu – voljeti i poštovati, a u slučaju njezine ugroze i dostojanstveno je braniti. Samo tako, svi zajedno možemo graditi prosperitetnu i naprednu Hrvatsku, zemlju zadovoljnih ljudi o kakvoj su sanjali i oni koji više nisu s nama.

PDN: Gospodine doktore, najljepše zahvaljujemo na razgovoru. Bila nam je čast. Vama, veteranima “Gromova” i svim pripadnicima Oružanih snaga Republike Hrvatske želimo sretnu 30. obljetnicu ustroja. Ostanite čvrsti, uspravni i dostojanstveni kakvi ste bili u godinama rata i kroz sve ovo vrijeme poraća – jer imate se čime ponositi.

2. SOŽA: Hvala i Vama što ste mi dali prigodu iznijeti svoje stavove i promišljanja u ovom razgovoru. Svim ratnim stradalnicima i članovima obitelji poginulih, nestalih i umrlih, pripadnicima Oružanih snaga Republike Hrvatske, posebno mojim “Gromovima”, svim braniteljicama i braniteljima, pripadnicima saniteta 2. gardijske brigade, a također i Vašim čitateljima želim sretnu 30. obljetnicu ustroja pobjedničke Hrvatske vojske i 2. gardijske brigade. A Vašoj redakciji uspješan daljnji rad na promicanju istine o Domovinskom ratu i u zastupanju naših temeljnih, zajedničkih vrijednosti.

I danas, 25 godina po svršetku Domovinskog rata, ovaj skromni čovjek i liječnik koji baš i nije sklon previše govoriti o sebi, samoprijegorno i vrijedno pomaže braniteljima i to najčešće onima koji su u najtežem psihičkom stanju ili boluju od teških bolesti. I ne posustaje. Kaže kako će to činiti dok bude imao snage.

A najveće priznanje mu je to što ni danas, toliko godina poslije ratnih događanja koja su trajno obilježila i njegov život, nema veterana ili ranjenika kojeg je liječio, a da mu neće pružiti ruku i pozvati ga na kavu – jer obično iza svake takve geste stoji jedna ljudska i ratna priča, jedna sudbina, nešto što ljudi koji nisu doživjeli rat teško mogu razumjeti… Nema humanijeg poziva od liječničkog, niti većeg podviga od spašavanja ljudskog života.

Za PDN Braniteljski forum razgovor vodio: Zlatko Pinter