Tijekom obilježavanja okupacije Grada Vukovara, odnosno Dana sjećanja na žrtve Vukovara i Škabrnje, zahvaljujući Junaku iz Francuske, Jeanu – Michelu Nicolleru, nešto se više čulo i čuje i o ljudima koji nisu Hrvati, a u hrvatskom obrambenom Domovinskom ratu branili su Hrvatsku i za nju bili spremni dati i život.
Jedan od takvih bio je i Indonežanin Zainul Abidin Gajo. Rekao nam je:
- Žao mi je što ove godine nisam zbog bolesti mogao doći u Vukovar ili Škabrnju. Ali, sve sam pratio. Bilo je tužno, dostojanstveno. Zlo, kao i dobro, nikada se ne smije zaboraviti. Moja djeca neizmjerno vole Hrvatsku, i sve znaju o onome što se događalo tijekom velikosrpske agresije. Na roditeljima je velika odgovornost…
O Gaji sam svojedobno snimio i dokumentarni film- da se ne zaboravi.
Godinama je bio zaposlen u koprivničkoj Podravki, kao inženjer strojarstva, a sada već nekoliko godina uživa u mirovini sa svojom suprugom i dvoje djece. Živi u Lepavini, nedaleko Koprivnice..
– Kad sam na televiziji 1991. gledao strahote, kako srpski četnici ruše Hrvatsku, rekao sam ženi- ja ću ići braniti Hrvatsku, iako do tada nikada nisam imao ni oružje u ruci. Nisam se želio javiti u Zbor narodne garde (ZNG) u Koprivnici, jer sam bio u strahu da će me netko „otkucati“, tim prije jer je ovaj grad bio označen, kao i danas, da je „crveni“. Preko nekih prijatelja otišao sam u Sisak, u Komarevo, na prvu crtu obrane. Nisam želio ostati u Koprivnici i „puniti i nositi vreće s pijeskom“. Želio sam rušiti srpske ratne i zločinačke zrakoplove. Tamo su me u 55. LTDR Protuzrakoplovne obrane, koja je djelovala u sastavu brigade „Marijan Celjak“ odlično primili – rekao je a potom dodao: Svi smo bili složni kao jedan. Nitko nikoga nije pitao odakle si, a još manje iz koje si političke stranke. Imali smo vrlo strogog, ali pravednog zapovjednika Slavka Galinića, kojem osobno dugujem mnogo, baš kao i svojim suborcima Draženu Jakopljiću, Stjepanu Mužu, Dragi Rakoviću, braći Kesler i drugima. Agresori su nas često tukli svime i svačime. Čas su nas gađali topovima, čas iz aviona. Zvuk zrakoplova koji raketira još mi je danas u ušima. To je u početku vrlo jezivo, to više što gledaš kako avion baca bombe, a ne znaš gdje će pasti. No moja postrojba se može pohvaliti da je srušila i nekoliko četničkih zrakoplova….
Za svoje zasluge u Domovinskom ratu nije tražio, ali ni dobio – ništa. Na isti ili sličan način su prošli i mnogi drugi stranci koji su stali u obranu Hrvata i Hrvatske.
- Ne žalim se. Tako je valjda moralo biti. Ali, pomalo me smeta i sram me je kad vidim da su danas dragovoljci poput mene u jednom dijelu marginalizirani i prešućeni, kako se neki prave važni sa svojim zaslugama, a te 1991. nije ih bilo nigdje. Evo, i moj šogor, prof. Josip Nakić Alfirević, je bio u ratu. Zadovoljstvo mi je da sam barem malo pomogao svojoj drugoj Domovini. Nakon što sam skinuo hrvatsku odoru posvetio sam se humanitarnom radu i na taj način pomagao hrvatsku vojsku, ali i civile – kazao je.
Sve u svemu, nije pošteno da se takvim mali, a veliki ljudima nije reklo ni obično „hvala“.
Mladen Pavković, predsjednik Udruge hrvatskih branitelja Domovinskog rata91 (UHBDR91.)
Leave a Comment