Omiljena je fraza, ne samo hrvatskih političara kako je važno biti na pravoj strani povijesti. Jest važno, ali nije lako koliko god si oni to vole umišljati i malo je naroda i ljudi koji su cijeli svoj život bili baš na pravoj strani povijesti. Jedan od tih ljudi svakako je bio general Ante Roso.
Sabra i Šatila 1982.
Druga polovica dvadesetog stoljeća mogla bi se nazvati vrijeme arapsko-izraelskih sukoba (koji se na žalost nastavljaju i danas). 1982. godina je godina žestokih sukoba u Libanonu između Izraela i proizraelskih kršćanskih milicija s jedne strane i prije svega PLO-a s druge strane. Posljedice su bile ubojstvo libanonskog predsjednika Bašira Gemayela koji je zagovarao mirovni sporazum s Izraelom i zločin kršćanskih milicija nad Palestincima u izbjegličkim logorima Sabri i Šatili. Beyrut je bio prepun raznih vojnih snaga, arapskih, palestinskih, izraelskih, američkih i francuskih snaga.
Kao mladi čovjek i legionar našao se u krvavom Beirutu i Ante Roso. Legija je bila snaga s kojom se nitko od nazočnih nije rado upuštao u sukob i ona je u konačnici zaštitila ljude u logoru i omogućila njihovo izvlačenje. Bilo je to iskustvo za cijeli život – jer se uvjeriš da se političari brinu samo za sebe (i palestinski!) i da vas samo prava profesionalna vojska može zaštititi i sačuvati vam glavu.
Teška 1991.
Kada još mnogi veliki i zaslužni Hrvati još nisu niti sanjali da će postojati Hrvatska vojska i da će se oni u noj boriti, Ante Roso se bez mrvice kalkulacija pojavio u Hrvatskoj i pristupio obuci specijalnih vojnih snaga koje će prve na sebe primiti udar srpske agresije. U proljeće 1991. s 47 prvih svojih ratnika fingirao je kod Vukovara hrvatske snage kao protutežu dva srpska korpusa koji su se već rasporedile s istočne strane rijeke Dunava. I s tim dobio ključno i dragocjeno vrijeme za okrupnjavanje i naoružavanje hrvatskih snaga. Uvijek je bio oprezan i čuvao svoje ljude i inzistirao na profesionalnosti i sprječavao i samo pomisao da bilo kakav zločin može biti temelj slobode.
I kada razgovarate s hrvatskim braniteljima o deblokadi Dubrovnika, Maslenici, Bljesku, pripremama za Oluju, o naoružavanju i rukovanju najsofisticiranijima naoružanjem čut ćete da je tamo bio Ante Roso. General nije bio general s tv ekrana, već general borbe, rova i krvi kojom je plaćena naša sloboda.
Na čelu HVO-a
Naravno, kada stvari negdje krenu naopako tu se šalje Ante Roso. Kada je došlo do potpuno nepotrebnog hrvatsko-muslimanskog sukoba, dijelom u borbi za životni prostor, dijelom pod utjecajem stranih agentura na teren je poslan Ante Roso. A Ante Roso je odmah donio odluku o raspuštanju logora za muslimane, pristupa pregovorima s Armijom BiH i u konačnici potpisuje mirovni sporazum s zapovjednikom Armije BiH generalom Rasimom Delićem. To je bio temelj koji će u budućnosti omogućiti zajedničke oslobodilačke akcije te oslobođenje Hrvatske i postizanje mira u Bosni i Hercegovini.
Nije na odmet napomenuti da mnogima i na hrvatskoj strani nije pasalo ovako njegovo djelovanje, da ne pričamo da je bilo onih koji su bili spremni prepustiti srednju Bosnu isključivo iz vlastitih interesa.
Uvijek na pravom putu
Ante Roso bio je po uvjerenju republikanac i kako je govorio – republikanac nikad ne ide protiv domovine! Samo za nju i njeno dobro. Tako Ante Roso i na svom političkom putu nakon umirovljenja nije završio u HDZ-u, HSP-u ili SDP-u. Uključio se od prvog dana njegovog osnivanja u Pokret za modernu Hrvatsku. Svjestan da Hrvatskoj treba nova snaga, europski put ali i sigurnost iznad svega, jer nas je povijest naučila da druge uvijek privlači hrvatsko prekrasno more i hrvatske šume i polja. I da je interes naroda iznad interesa svakog pojedinca. I da o tome moramo neprestano bdjeti jer je preskupo koštala sloboda.
Zbogom i doviđenja generale, na nekom boljem mjestu, u nekom drugom životu.
Damir Gašparović
Pokret za modernu Hrvatsku
Leave a Comment