Ovogodišnji 73. Pulski filmski festival ponovno (od 9. – 16. srpnja) otvara svoja vrata u znaku velikih regionalnih koprodukcija, blještavila i proslava, dok pod površinom i dalje tinja sramotna, namjerna politička i umjetnička pustinja kada je u pitanju hrvatska povijest. Ovogodišnju Pulu tako spektakularno otvara film „Svadba“ redatelja Igora Šeregija, projekt koji slavi tobožnje regionalno pomirenje kroz priču o kaotičnom vjenčanju kćeri propadajućeg hrvatskog tajkuna i sina srpskog ministra. Dok Arena i festivalska elita kliču ovoj takozvanoj „anti-romantičnoj komediji“, rušeći rekorde gledanosti i slaveći bratstvo i jedinstvo novoga doba kroz jeftini humor na račun hrvatskih i srpskih elita, na polju nacionalnog igranog filma vlada potpuni slom hrabrosti i ponosa. Da sramota bude veća, umjesto da festivalska elita ovu veliku manifestaciju zatvori dostojanstveno, s pravim, ozbiljnim i visokobudžetnim igranim domoljubnim filmom koji bi slavio snagu i pobjedu hrvatskog naroda, festival u Areni završava najobičnijom komičnom sprdačinom. Za ovakav sramotan i ponižavajući program izravnu krivnju i odgovornost snose sami organizatori Pulskog filmskog festivala, točnije festivalsko vijeće i umjetničko vodstvo, koji funkcioniraju kao produžena ruka tzv. kulturne politike. Ta samozvana estetska komisija, svjesno i namjerno sastavlja program koji zaobilazi i gura na margine sve što nosi miris domoljublja, dok istovremeno crveni tepih prostire pred jeftinim provokacijama i projektima koji rastaču nacionalne osjećaje. Organizatori festivala u Puli pokazali su se kao obični kulturni cenzori i poltroni koji se panično dodvoravaju regionalnim i stranim filmskim lobijima, pretvarajući nekadašnji nacionalni festival u sajam političke korektnosti i jeftine zabave. Njihov odabir filmova za otvaranje i zatvaranje izravan je šamar u lice hrvatskoj publici i jasna poruka da za njih povijesna istina, žrtva vukovarske majke Kate Šoljić, Eve Šegarić iz Škabrnje ili junaštvo Marka Babića ili zdravstvenih djelatnika vukovarske ratne bolnice nemaju nikakvu umjetničku vrijednost. Dok se javnost zabavlja regionalnim svatovima i festivalskim zabavama na zatvaranju, stvoren je opasan paradoks: država koja je u krvi izborena danas nema ni volje ni snage financirati cjelovečernji igrani spektakl dostojan naših najvećih pobjeda i žrtava. Jedan od ključnih razloga za ovaj kulturni jad leži i u činjenici da se naša glavna nacionalna filmska smotra već desetljećima tvrdoglavo zadržava u Puli – gradu čije su političke i kulturne elite ostale duboko zarobljene u crvenom komunističkom mentalitetu prošlog sustava. Ta i takva Pula u svom većem dijelu jednostavno ne trpi samostalnu hrvatsku državu, a prema braniteljima pokazuje otvoreni prijezir i ignoriranje, zbog čega je postalo nužno i hitno da se ovaj festival konačno makne s pulskog asfalta. Vrijeme je da država prestane financirati tuđe ideologije i da nacionalni festival preseli tamo gdje je Hrvatska doista stvorena i obranjena – na sveto i herojsko tlo Vukovara, Škabrnje, Osijeka, Zadra ili Dubrovnika, gdje bi hrvatski film napokon prodisao bez straha od optužbi za domoljublje. No, problem je još dublji i sramotniji jer ne nedostaju samo filmovi o Domovinskom ratu; domaća kinematografija u potpunosti i namjerno zaobilazi sve ključne povijesne tragedije u kojima su Hrvati masovno ginuli od komunističke ruke. Nevjerojatna je i porazna činjenica da u trideset i pet godina slobode nismo dočekali niti jedan vrhunski, visokobudžetni igrani film ili politički triler o paklu Golog otoka, mučilištu Stare Gradiške, gušenju Hrvatskog proljeća 1971. godine ili stravičnim pokoljima na Križnim putevima ili u Maceljskoj šumi. O jami Jazovka da i ne govorimo. Ovdje izravna odgovornost pada na same hrvatske redatelje i scenariste, (svaka čast iznimkama), koji su se pokazali kao obične kukavice. Naši se filmaši naprosto panično boje ovih tema jer se (na primjeru Sedlara i sličnih) užasavaju etikete „nacionalista“ koju bi im odmah zalijepila lijevo-liberalna kulturna elita iz zagrebačkih medija i salona, a još se više boje da bi bavljenjem komunističkim zločinima izgubili šanse za crvene tepihe i dodvoravanje stranim filmskim žirijima u Cannesu ili Berlinu. Mnogi će se s pravom sjetiti bivšeg komunističkog režima i filmova poput „Sutjeske“ ili „Bitke na Neretvi“. Bez obzira na ideološke laži i činjenicu da su ta ostvarenja služila kao režimska propaganda, partijski vrh je savršeno dobro razumio moć filmskog platna. Država je tada stala iza svojih mitova s milijunima dolara, tisućama vojnika, tenkovima i holivudskim zvijezdama, gradeći priče o nepobjedivosti i namećući nam „bajke“ poput one o „Bošku Buhi“, dok takvih bajkovitih dječaka-ratnika u našoj stvarnosti 1991. uopće nije bilo. A što imamo danas u slobodnoj Hrvatskoj? Imamo Hrvatski audiovizualni centar (HAVC) i birokratizirani kulturni aparat koji boluje od teškog kompleksa manje vrijednosti prema vlastitom narodu. Dok se javni novac nemilosrdno dijeli hermetičnim, dosadnim art-dramama i filmovima koje u kinima ne pogleda ni obitelj onih koji su ih stvarali, za projekte s jasnim nacionalnim ponosom i povijesnom istinom u pravilu nema ni centa. Nevjerojatna je i porazna činjenica da nismo dobili visokobudžetne igrane filmove o operacijama „Oluja“ i „Bljesak“, niti biografske drame o ikonama obrane poput Josipa Jovića ili vukovarske majke Kate Šoljić. Možete li zamisliti, kakav bi to bio igrani film o hrvatskim ratnim pilotima Rudolfu Perešinu ili Danijelu Boroviću? Ili o Blagu Zadri, Andriji Matijašu Pauku, Bruni Bušiću, Bugojanskoj skupini ili Franji Tuđmanu?
Što nitko ne snimi igrani film o virovitičkoj grupi na čelu s Antunom Habijancem i Đurom Dečakom? A tek o onome što se događalo u Škabrnji? Inače, priča o majci koja je u ratu izgubila četvoricu sinova i još desetak članova obitelji, predstavlja vrhunsku antiratnu i domoljubnu tragediju koja bi u bilo kojoj drugoj zemlji, poput Amerike, dobila filmsko remek-djelo, a kod nas je potpuno ignorirana jer se domaći autori crvene ako bi branitelje prikazali onakvima kakvi su doista bili – kao pobjednike i heroje koji su obranili Domovinu. Srbi su napravili igrani film o Tomi Zdravkoviću, a kakav bi tek bio film o Vici Vukovu? Da je sustav potpuno zakazao dokazuje i najnoviji primjer filma „260 dana“ Jakova Sedlara, gdje je redatelj morao zaobići službene državne natječaje, okupiti privatne investitore i dovesti holivudske zvijezde kako bi potresna priča o srpskom zatočeništvu uopće ugledala svjetlo dana. Činjenica da se takav film mora gurati kroz nezavisne dvorane i alternativne kanale, dok komercijalni multipleksi i državne institucije okreću glavu, neviđena je pljuska u lice hrvatskim žrtvama. Nedostatak velikih igranih spektakala o Domovinskom ratu i partizansko- komunističkim zločinima nije pitanje nedostatka novca, već nedostatka nacionalnog ponosa i političke volje. Dok god estetski i ideološki kriteriji pulskih i zagrebačkih foteljaša i organizatora budu važniji od povijesne istine i časti naših ratnika, hrvatska povijest na filmskom platnu ostat će talac birokracije i uplašenih redatelja koji se boje vlastite pobjede, dok naši heroji i dalje uzalud čekaju pravdu na filmskom platnu. Zato, gospodo i drugovi, vrijeme je za hitnu i neopozivu „rošadu“ cjelokupnog umjetničkog i organizacijskog vodstva Pulskog filmskog festivala, te za korjenitu reformu HAVC-a koja će zakonski uvjetovati da se javni novac prije svega usmjeri na filmsko očuvanje nacionalne povijesti i dostojanstva onih koji su u krvi stvorili ovu državu!
No, što se to uistinu događa u ovom „crvenom“ gradu, najbolje je u otvorenom pismu napisao redatelj prošlog filmskog festivala Patrik Lazić, koji je uz ostalo naglasio da „Grad Pula na čelu s gradonačelnikom Grbinom počinje sve više sličiti na Vučićevu Srbiju“.
Mladen Pavković, predsjednik Udruge hrvatskih branitelja Domovinskog rata91.(UHBDR91.)
Leave a Comment