(Izvor za fotografiju: https://www.oslobodjenje.ba/vijesti/region/video-svecano-otvoren-obnovljeni-vukovarski-vodotoranj-simbol-patnje-i-stradanja-vukovara-601673)
Postoje stvari koje su same po sebi iznad i ispred svake ideologije, iznad bilo kakvih pojedinačnih ili grupnih interesa, važnije od bilo kakvog i bilo čijeg političkog ili svjetonazorskog opredjeljenja. To je ono “nešto” što nalazimo u zajedničkom nazivniku: nacionalni interes – pri čemu pod time podrazumijevamo sve što ujedinjuje naciju i u jednakoj mjeri pripada svima nama, nama koji u Lijepoj našoj odgajamo svoju djecu i u njoj gradimo sadašnjost i budućnost ne zaboravljajući prošlost.
Postoje trenuci u kojima svaki narod osjeća potrebu okupiti se oko zajedničkih vrijednosti i podijeliti ih, iskazati emocije i sjetiti se onoga što je važno i ne bi se nikako smjelo zaboraviti – postoje, ili bi barem trebalo tako biti. No, kod nas nije. Mi smo odavno dokazali kako nema onoga oko čega se ne možemo podijeliti, što nismo u stanju ispolitizirati i iskoristiti za međusobne obračune.
Upravo je rječiti dokaz da je tomu tako, nedavno otvaranje obnovljenog Vodotornja u Vukovaru kojeg je s užasavajućom lakoćom državna radiotelevizija (tzv. HRT) ignorirala ponašajući se kao da se to ne događa. Sramotno, jadno, nisko i nedostojno medija koji se diči hrvatskim prefiksom i naziva “nacionalnom radiotelevizijom”; i kojeg – usput rečeno – izdašno, iz mjeseca u mjesec financira oko milijun i pol hrvatskih pretplatnika. I nije čak niti važno tko i kako je skrivio tu sramotu i po čijem diktatu ili naputku. Ona se do godila iako se nije smjela dogoditi. Nije smjela!
Zar danas, poslije svega nekomu treba objašnjavati što za Hrvatsku znači grad heroj Vukovar i što za ovaj grad znači simbol otpora i prkosa Vodotoranj, na kojem se sve do pada grada ponosno vila hrvatska trobojnica i braniteljima dizala moral i davala nadu čak i onda kad se neumitno bližio kraj?
Po cijenu svojih života, u paklu što ga je neprekidnim danonoćnim udarima iz svih mogućih oružja i oruđa stvorio agresor, pod kišom granata, hrvatski branitelji s Mitnice, Hrvoje Džalto i Ivica Ivanika, svake su večeri poslije 23 sata na taj Vodotoranj podizali hrvatsku zastavu. I ona je davala snagu i nadu junacima grada koji su nastavljali s otporom preko svih granica ljudskih mogućnosti.
Ivica nije dočekao slobodu. Poginuo je od gelera pred sam pad grada. Hrvoje je nakon zarobljavanja prošao pakao srpskih logora i umro 2015. godine. Obojica su bili u mislima svih koji su se okupili te večeri 30. listopada 2020. oko obnovljenog simbola vukovarskog otpora, ali i nas koji smo diljem Hrvatske putem lokalnih televizija ili Interneta pratili ovu svečanost. Majka Ivice Ivanike predala je zastavu sinu Hrvoja Džalte – zastavu koja je svečano podignuta na jarbol na vrhu Vodotornja. U zajedništvu s njima i svim drugim braniteljima koji su podnijeli žrtvu bila je cijela Hrvatska. I za cijelu Hrvatsku je to bio događaj od prvorazrednog značenja. Osim za HRT.
Nakon više od tri godine prikupljanja donacija i rada, ovaj je simbol hrvatske slobode bljesnuo u novom ruhu i opet nas okupio oko svjetla nade uoči blagdana Svih svetih i Dušnog dana, u vrijeme kad palimo svijeće i sjećamo se znanih i neznanih koji su svojom žrtvom omogućili tu slobodu, onih koji su u nju utkali ono najdragocjenije i najviše što čovjek ima i može dati.
Dostojanstvena ali skromna svečanost završila je vatrometom i još jednom nas podsjetila na nikad pokoreni duh grada – mučenika, grada – heroja, Vukovara koji je više od stotinu dana gorio i izgorio na braniku Hrvatske, tog prkosnog Vukovara čija je žrtva upisana zlatnim slovima u našu povjesnicu za sva vremena. I na ljubav…ljubav koja je branila svoj dom, svoje bližnje, svoj grad – jer takvu žrtvu može podnijeti samo onaj koga vode nesebična ljubav i vjera u Boga svemogućeg.
Hrvatska je te večeri bila u Vukovaru i srce svakoga komu je stalo do Domovine kucalo je za Vukovar – za Ivicu Ivanika, Hrvoja Džaltu i sve druge mučenike i heroje koji su zajedno s njima nosili hrvatski stijeg u paklu rata, na mukotrpnom putu do slobode. Hrvatska je bila, jest i ostat će tamo gdje je u žaru borbe stvorena i njezinu mjeru ponosa, časti, dostojanstva i domoljublja neće određivati sitne duše i jadnici koji tog osjećaja nemaju – sjedili oni na Prisavlju ili bilo gdje drugdje.
Zlatko Pinter
Leave a Comment