By Napokon stigla dugo očekivana invalidska kolica ali po dobrom starom običaju mora nešto nedostajati. Ovaj put su zaboravili jastuk za sjedenje.
Kraj trećeg mjeseca zvala me doktorica fizijatar da mi je ispunila doznake za spomenuta invalidska kolica te isporučila u centar za invalidska pomagala u Zadru nasuprot hotel Kolovare.
Nakon 14 dana su me iz spomenutog centra zvali da su na HZZO Zagreb odobrili zahtjev za izdavanje kolica.
Uzeli su potrebne podatke kako to već ide, težina, visina, bolesti i dijagnoze te obećali što skoriju isporuku.
Nakon više od mjesec i pol dana zvao sam dotični centar te dobio više no ljubazan odgovor ˝da ako nisam zadovoljan s njihovom uslugom mogu slobodno navratiti, podići doznake te sa njima otići u drugi centar˝.
Da izbjegnem daljnju svađu ostavio sam doznake uz njihovo obećanje da najkasnije do
2.6. ovog mjeseca konačno isporuče obećano.
Kako možemo vidjeti jučer je bio 8.6.2024. g. Gospodnje.
Na kraju cijele ove priče od više mjeseci, prošli četvrtak sam saznao da su kolica stigla (naravno nisu me zvali) ali zbog poteškoća distribucije njihov dostavljač će mi ih isporučiti tek
u petak ili ponedjeljak. Vikend je prošao, a da me nitko nije kontaktirao.
Jutros u 8 sati sam ih zvao da mi dolazi prijatelj Josip Mihatov te da pripreme kolica za isporuku.
Ovim putem se želim javno zahvaliti prijatelju Josipu i njegovoj obitelji na
nesebičnoj pomoći koju mi pružaju niz godina.
Isto tako velika hvala prijatelju Ivanu Gašparu koji mi je posudio invalidska kolica koje je imao jer bez njih ne bi mogao obilaziti liječnike i primati terapiju.
Žalosno je da država i institucije koje su dužne brinuti za svoje građane imaju tako maćehinski odnos prema nama.
Od područnog ureda MHB u Zadru dobio sam prijedlog da se za povećanje invaliditeta te tuđe njege, skrbi i pomoći obratim na Socijalnu jer preko njih mogu ostvariti inkluzivni
invalidski dodatak koji iznosi daleko više nego sa statutom 70% HRVI.
Naravno nitko mi pritom ne garantira kad bi to učinio, da mi danas sutra ne bi država i institucije iz horor filmova ukinula status HRVI-a i mirovinu koja mi iz tog zakona proizlazi.
Birokrate kao što je sama državna vlast, raznih drugih službi nije briga za malog čovjeka. Na kraju nisu oni stradali, niti oboljeli. Ne treba njima prijenosni aparat za kisik, niti
invalidska kolica niti im se treba brinuti kad će u zadarskoj bolnici početi s radom odjel kemoterapije koja je nama koji bolujemo od karcinoma više nego neophodan.
Zahvaljujem se svojoj supruzi koja je najveća žrtva cijele te priče jer ona nosi najteži teret. Boli me duša kad vidim koliko se muči, trudi oko mene da mi olakša svakodnevicu.
Zahvaljujem se i svim našim prijateljima na beskrajnoj pomoći koju nam pružaju. Bez njih sve ovo ne bi bilo moguće.
Molim dragog Boga i Majku Božju da svima Vama udjeli nebeski Blagoslov, dade sreće, zdravlja i ljubavi.
Svjestan sam da smo za vlast i vladajuću elitu hrvatski veterani samo istrošena i potrošena roba, samo broj koji im dobro dođe u vrijeme izbora da bi nakon toga od nas digla ruke.
Birokrati se ponašaju kao da smo mi tu radi njih, a ne obratno. Umjesto da služe svome narodu oni očekuju od naroda obratno, da se vesele mrvicama koje ‘krmače’ ostavljaju iza sebe.
Žali Bože na što smo došli. Ovo nije ni blizu onome o čemu smo mi hrvatski branitelji tijekom Domovinskog obrambenog rata sanjali.
Goloruki smo stali u obranu Lijepe Naše protiv srpsko četničkih krvnika, jna i ostalih parazita koji Hrvatsku nisu željeli. Ne žele je ni sada zato nam se sve ovo i događa.
S poštovanjem,
Matjaž-Mate Debeljak HRVI
