Puna su nam usta Domovinskog rata kada je za slaviti, pa se pitam koji je realni značaj Domovinskog rata danas, u ovoj našoj Hrvatskoj? Također, koja je uloga branitelja u sustavu raspodjele prava u vlasti, kao i prava branitelja kao glasa hrvatske nacionalne javnosti u Hrvatskoj danas?
Ajmo početi sa Ustavom, u kojemu bi, za očekivati, trebalo biti sve ključno rečeno o ulozi Domovinskog rata i branitelja u današnjoj Hrvatskoj.
Evo, analiziram Ustav RH pa u točki I „Izvorišne osnove“ nalazim kratku povijest Hrvatske, od stvaranja hrvatskih kneževina u VII stoljeću pa nakon Banovine Hrvatske 1939. dolazi Nezavisna Država Hrvatska (1941), a odmah zatim su odluke Zemaljskog antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Hrvatske (1943), nakon kojih dolazi Jugoslavija i u njoj Narodna Republika Hrvatska (1947), a zatim Socijalistička Republika Hrvatska (1963-1990), nakon čega se kao rezultat pobjede u Domovinskom ratu navodi Ustav Republike Hrvatske (1990.) i pobjeda hrvatskog naroda i hrvatskih branitelja u pravednom, legitimnom, obrambenom i oslobodilačkom Domovinskom ratu (1991.–1995.), kojima je hrvatski narod iskazao svoju odlučnost i spremnost za uspostavu i očuvanje Republike Hrvatske kao samostalne i nezavisne, suverene i demokratske države. Zanimljiva rečenica, ali to je sve što piše u Ustavu vezano za Domovinski rat i branitelje. Iz ovog navoda u Ustavu može se zaključiti kako ova formulacija (dodana 2010.) pripisuje braniteljima zaslugu za očuvanje neovisnosti, ali detaljno ne elaborira ulogu branitelja u državi izvan tog konteksta. Dakle, ostaju u Ustavu mnogi temeljni upitnici na koje nema odgovora. Ova je činjenica jako važna za daljnju analizu.
Dakle, rekli bi: braniteljima hvala na pobjedi, kao i životima koje su dali za današnju Hrvatsku, ali to je sve, gospodo branitelji. Ovdje se nameću dva zaključka. S jedne strane, sve ukazuje na: „dragi branitelji, nemate što više tražiti u ovoj Hrvatskoj, osim malo skrbi o vama“, a s druge strane čujemo: „Domovinski rat i branitelji su stupovi današnje Hrvatske“. Pa se pitam: što je tu istina? Možda oboje, što bi bio najprihvatljiviji odgovor, pa se moramo zapitati što to za Hrvatsku znači.
Ne pretendiram dati odgovor na navedeno pitanje, nego samo otvoriti problematiku i na kraju možda nešto sugerirati.
Kada smo raspravom na Ustavu, onda smo i blizu Sabora, što znači blizu vlasti, pa ću, temeljem uvida u strukture parlamenata razvijenih država EU, navesti nekoliko činjenica. Prvo, u Saboru nije mjesto manjinama, jer njihovo mjesto u državi regulira se drugim državnim aktima kojima im se osigurava održavanje tradicionalne kulture njihovog naroda i običaja, na način da su uklopljeni u ovu državu čija su kulturno-povijesna sastavnica. Drugo, u Saboru nije mjesto penzionerima, jer su interesi penzionera posve suprotni ciljevima države i njezine ekonomije. Penzioneri u socijalnijoj državi moraju imati sigurnost života, što znači da je država obvezna brinuti o njima kroz sustav. Taj sustav počinje od zagarantirane „košarice“ koju osigurava država, odnosno do koje je obvezna svakome nadoknaditi primanja. Osim toga, sve druge potrebe penzionera, kroz sustav, socijalna država rješava sukladno potrebama građana starije dobi, pa je „kopanje po kantama“ nepotrebno, neprihvatljivo i nemoguće.
Kada pođemo od tog osnova sastava Sabora, niti nekoj stranci branitelja ili dragovoljaca nije mjesto u Saboru ili bi s obzirom na sve ovo ipak trebalo biti? Kako? S obzirom na Hrvatsku i Hrvatski Sabor, manjine su u Saboru, penzioneri su u Saboru, a branitelji niti u Saboru niti u hrvatskom društvu.
Zašto i kako? Da li je to u redu i gdje bi trebali biti branitelji u Hrvatskoj?
Tu treba razlikovati dva aspekta uloge branitelja u makronacionalnom sustavu. Kao prvo, skrb o braniteljima, kao i u svim državama, u nadležnosti je države, i to kao poseban segment socijalne države, jer branitelji na to imaju moralno pravo, ali i pravo iz naslova postojanja ove države. Ovaj segment može se reći da se razvija i da ima neku prolaznu ocjenu. Kritike koje se mogu uputiti su brojne, ali sada ih je bolje ne spominjati, jer ne smijemo zaboraviti da nekakva skrb o braniteljima ipak postoji. Kao drugo, uloga branitelja u društvu u ovoj državi je u potpunosti zanemarena. Potpuno isključivanje branitelja iz sustava društvenog života naša je činjenica, a isticati branitelje u smislu nekakvog „stupa Hrvatske“, apsolutna je farsa i neistina.
Pitamo se zašto? Jasno je zašto. U uvjetima kada se ova država do danas nije državotvorno odredila, kada u njoj još uvijek vladaju akteri bivše komunističke Jugoslavije protiv kojih su se branitelji borili u Domovinskom ratu, kada se danas branitelje vrijeđa u smislu „branitelji su neobrazovane seljačine“, kada predsjednik države izjavljuje „Hrvatska je slučajna država“, kada hrvatski mediji nisu više hrvatski a oblikuju mišljenje mase, kada Balkan postaje iskra koja može lako eskalirati u nekakav ratni sukob među ovim mini-državicama, a zatim prerasti i u rat većih razmjera, kada mnogi agenti stranih sila, posebno ruski agenti, djeluju na ovim prostorima Balkana, a što je najvažnije, kada Hrvatska, za razliku od svih država članica EU, negira lustraciju i pokušava na nemogući način napraviti novu državu sa snažnim utjecajem onih koji su je povijesno mrzili, umjesto da je stvaraju oni koji su se za nju borili, onda su branitelji sasvim jasno na margini društva, često nepoželjni i društveno neprihvatljivi, a sve što je nacionalno karakterizira se kao ustaštvo i fašizam. Istodobno, istina je suprotna, jer ovo što se prikazuje kao tzv. antifašizam samo je nova verzija komunističkog fašizma kojim se želi rušiti Hrvatska.
I što sada sa hrvatskim braniteljima? Gdje ih smjestiti?
Ipak, prije nego uđemo u razmatranje gdje je mjesto braniteljima u Hrvatskoj, ajmo malo na kratku analizu situacije na Balkanu, jer je to važno za odgovor vezano za hrvatske branitelje i njih kao eventualni „stup Hrvatske“.
Ako pogledamo neke analize današnjeg stanja Balkana, onda se može reći da imamo užareno stanje Balkana. Idemo redom po državama.
Makedonija, sa oko 1/3 državljana albanske nacionalnosti, nestabilna je, a pritisak na njen novi naziv „Sjeverna Makedonija“, koji izaziva Bugarska, sve je jači, čineći Makedoniju nestabilnom. Osim toga, neki temeljni segmenti makedonske države, primjerice nacionalno zdravstvo, urušili su se, a nacionalna ekonomija je u kolapsu.
Kosovo i Srbija. Srbija se nikako ne može pomiriti da je izgubila Kosovo i vrlo jasno prijeti oružanim napadom na Kosovo, nadajući se Blitzkrieg ratu kojim bi brzo pokorila Kosovo. Kako god bila Srbija vojno jaka, treba računati na visoki stupanj domoljublja Kosovara, pa je srpski Blitzkrieg na Kosovu samo mašta uvijek ratno nadobudne srpske vlasti. U svemu tome, Srbija igra neku dvojnu igru, najavljujući svoj interes za Europskom unijom, a s druge strane usko je povezana s Rusijom. Izgubljeni rat s Hrvatskom Srbija nije prežalila niti se pomirila s porazom, pa ostaje i nadalje povijesno žarište nestabilnosti na Balkanu.
Crna Gora, država pod budnim okom Europske unije i NATO-a, iako je u unutarnacionalnim izborima za dlaku izvojevala pobjedu Crnogoraca nad Srbima, sve više gubi nacionalnu ekonomiju. Tu je problem i pravoslavlje, kao i sukob srpske i crnogorske crkve, pa je stanje u Crnoj Gori vidno nestabilno, na granici unutarnacionalnog sukoba.
Bosna i Hercegovina, država bez države, u državi sa državama i konstitutivnim narodima, primjer je države koja nije država. U njoj se u formalnom smislu sve urušilo, država ne funkcionira, ali svi ipak žive. Utjecaj nadzora nad BiH od strane Visokog predstavnika međunarodne zajednice u BiH nema učinka, pa Dodik i nadalje provodi svoju politiku koja ruši BiH.
U cijelom ovom konglomeratu užarenog Balkana, u kojem samo jedna iskra može dovesti do rata, značajnu ulogu imaju velike sile, posebno Rusija, koja ima svoje agente (neki su i protjerani iz država Balkana), kako poradi svojih interesa, tako i da skrene pogled sa sebe na Balkan.
I na kraju Hrvatska. Nova europska država nastala 1991., koja pokušava naći samu sebe, a na tom putu nije se snašla niti se odredila. Unutarnacionalni sukobi jugo nostalgičara i hrvatskih domoljuba rezultiraju nemirima koje podržavaju pro-komunističke stranke u Hrvatskoj. U svemu tome Hrvatska negira dobre primjere i puteva svih tranzicijskih država članica EU koje su počele graditi svoju državu s lustracijom, na što su zatim nadogradile brojne građanske institucije nadzora države i nacionalne opstojnosti.
Najbolji primjer za Hrvatsku su Poljska i Češka. O Poljskoj sam već pisao, pa neću ponavljati. Samo kratko, za Poljsku i njezinu državotvornost, kao i jasan put nacionalne određenosti, rekli bi, pozitivan nacionalizam pobrinuo se za sustav nacionalne zaštite u kojemu, osim „Solidarnosti“, djeluju i dvije građanske udruge: Ordo Iuris (participira stavovima kod oblikovanja zakona) i Instytut Pamięci Narodowej (Institut za nacionalno sjećanje – IPN, analizira bivši komunizam i sudjeluje u lustraciji u Poljskoj).
Dakle, kada se usporede Poljska i Hrvatska, postaje jasno kako Poljska koristi svoje nacionalno-domoljubne resurse, pretvara ih u aktivne subjekte u društvu, dok Hrvatska branitelje koji su izvor domoljublja stavlja izvan konteksta aktivnog sudjelovanja u društvu. Zanimljiv je podatak da je formalno registrirano oko 513.000 branitelja, od kojih je danas živih 426.000. Ako se zna da je oko 15.000 poginulih branitelja u ratu (zajedno sa dragovoljcima iz BiH), to znači da je od kraja rata do danas umrlo nešto manje od 100.000 branitelja. Nadalje, službeni podaci kažu da je prosječna starost branitelja oko 57 godina, a hrvatskih građana oko 45 godina, što znači da su branitelji starija populacija. Također, ako se zna da su godine prosječne smrtnosti hrvatskih građana oko 78 godina, a hrvatskih branitelja niže od 60 godina, to znači da su branitelji izrazito potrošena populacija. Sve to ukazuje da za najdalje dvadesetak godina Hrvatska neće više imati žive branitelje.
Šta to znači za Hrvatsku danas, a i sutra?
Dakle, za dvadesetak godina Hrvatska će se „osloboditi“ branitelja, pa o braniteljima kao stupu Hrvatske neće imati realnog smisla razmišljati nakon 2040. Sukladno povijesti, branitelji će ostati samo nejasna povijesna kategorija, i to je sve. Ovdje se vraćam na pitanje hrvatskog naslijeđa, kulturnog, društveno-vrijednosnog i svekolikog. Kao što znamo iz obitelji, naslijeđe vrijednosti i kulture nastavlja se kroz ono što prethodnici ostavljaju iza sebe kada odlaze. Sukladno današnjim prilikama u Hrvatskoj, to znači da nakon 2040. Hrvatskoj od nacionalnog neće ostati ništa. Biti će to država (ako uopće ostane) u vlasništvu stranog kapitala, u kojoj će Hrvati biti nacionalna manjina, dakle najamna radna snaga (oni koji ipak ostanu u Hrvatskoj) u nekada svojoj državi.
Mislim da je ovo više nego jasno. Nije to nikakva prijetnja. Nije to nikakvo proricanje zle kobi Hrvatske. To je samo sagledavanje realne procjene budućnosti Hrvatske, promatrano s aspekta sadašnjeg stanja u Hrvatskoj i oko nje.
Kako pridonijeti da se loš nacionalni scenarij ne desi? Kako aktivirati branitelje i postaviti ih kao dugoročni stup temeljac ove naše Hrvatske?
Da ne duljim, jer sam o tome već dosta pisao u prošlim člancima, posebno u trećem dijelu članka „Hrvatska, ljubav, nada i mir; Treći dio: Kako uz pomoć znanja i rada doći do ljubavi i mira?“, ovdje ću samo kratko ponoviti na koji način je nužno aktivirati branitelje i njihovo domoljublje na pozitivan način za Hrvatsku i dugoročno utkati branitelje u postojeći hrvatski društveni sustav.
To se sastoji od nacionalnog i formalnog građanskog aktiviranja branitelja, ali i drugih ključnih građanskih subjekata, koji bi svi zajedno radili na stabilnosti, miru i konsolidaciji Hrvatske. U tom smislu treba formirati novu građansku udrugu kao most mira i nacionalnog određenja Hrvatske. Predloženi naziv udruge/instituta može biti „Vijeće za domovinsko nasljeđe“ (ili sličnog instituta) kao ključnog subjekta prema praktičnom iscjeljenju hrvatskog društva.
Nova udruga/institut bila bi sastavljena od branitelja, Crkve i stručnjaka (HAZU i drugi), djelovala bi izvan politike i sudova, nudeći sugestije za rješavanje brojnih unutranacionalnih kontroverzi, poput simbola komunizma i Jugoslavije, NDH, kao i aktivista tzv. antifašizma koji danas provociraju ulične nemire i drugo. Ona bi rasteretila službene institucije Hrvatske, poput Vlade, Sabora i pravosuđa, pružajući, kao sugestije, zaključke temeljem vjerodostojnih analiza zasnivanih na istraživanjima, istinama i znanosti, čime bi se spriječili svakojaki subjektivizmi. Suradnjom s Ministarstvom branitelja i Vladom osigurao bi se nacionalni konsenzus, ili barem put do njega. Nova građanska inicijativa poput „Vijeća za domovinsko nasljeđe“ generirala bi tijekom godine izvješćima Saboru preporuke i obrazloženja za rješavanje brojnih problema koji dijele narod i razdiru današnju Hrvatsku. Slično poljskim modelima aktiviranja građana, u svrhu zaštite domoljublja i države (Ordo Iuris i Institut za nacionalno sjećanje – IPN), formiranje „Vijeća za domovinsko nasljeđe“ u Hrvatskoj integriralo bi branitelje kao stjegonoše mira i hrvatske državotvornosti, sprječavajući zaborav Domovinskog rata i gradeći mir koji negira podjele. To bi Vijeće oko sebe okupilo i angažiralo interdisciplinarnu znanost, zavisno o temi koja je predmet analize. Vijeće bi kroz razne ankete i istraživanja osluhnulo „glas naroda“ koji je sada sukobljen i razjedinjen i taj glas respektiralo u svojim izvješćima. Ta taj bi se način za politiku postiglo ono važno „služiti narodu, a ne vladati nad narodom“.
Kao što sam rekao, ne plediram kroz ovaj tekst dati odgovore, nego potaknuti svih na razmišljanje, posebno one koji za sadašnjost i budućnost Hrvatske donose odluke.
Zaključno, Hrvatska nema pravo zaboraviti svoje branitelje, ali ne samo što nema pravo, nego je to i u nacionalnom interesu. Branitelji nisu samo čuvari hrvatske nacionalne prošlosti bez repova i zlog naslijeđa, oni su ključni stup hrvatske budućnosti. Ako se danas prema braniteljima ne odrede hrvatska država i društvo, sutra ćemo izgubiti ono što nas čini Hrvatima. Vrijeme je da domoljublje postane aktivna snaga, da branitelji i domoljubni građani zajednički grade stabilnu, pravednu i suverenu Hrvatsku. Nije pitanje političke ideje, nego je ovo pitanja opstanka i hrvatskog identiteta. Stupovi Hrvatske moraju biti živi i dugovječni, a ne simbolični. Sada je trenutak za akciju, trenutak za znanje, mir i za hrvatsko nasljeđe koje će trajati.
Izv. prof. dr. sc. Tihomir Luković
Negdje u Dalmaciji, 21. ožujka 2026.
Leave a Comment