Obilježavanje trideset i pete obljetnice početka otvorenog i krvavog napada na našu domovinu bolan je, ali nužan povod da se još jednom javno postave pitanja na koja obitelji žrtava već desetljećima uzalud čekaju odgovore. Hrvati, itekako dobro pamte kako su gotovo goloruki i s krunicom oko vrata branili svoje domove, dok je s druge strane prve crte stajala horda srpskih dragovoljaca i pripadnika zločinačke JNA. Bili su to većinom mladi ljudi, zadojeni velikosrpskom propagandom i mržnjom, koje je tadašnji zločinački vojni vrh u Beogradu svjesno iskoristio kao instrument za ostvarenje projekta Velike Srbije. Danas, nakon tri i pol desetljeća, vrijeme je da se konačno skinu maske i da javno, bez okolišanja, polože račune za zvjerstva koja su počinili, poglavito u Vukovaru, Voćinu, Saborskom, Petrinji, Sisku, Pakracu, Lipiku, Škabrnji…. Taj isti vojni i politički vrh, predvođen generalima koji su pogazili vlastitu prisegu i pretvorili takozvanu narodnu armiju u privatnu silu jednog agresivnog režima, planski je i sustavno upravljao razaranjem hrvatskih gradova. Oni su osmišljavali strategije spaljene zemlje, koordinirali napade s paravojnim postrojbama i iz svojih sigurnih beogradskih ureda slali tisuće mladića u tuđu domovinu da siju smrt.
Krajnji je red da ti izvršitelji na terenu progovore i objasne što ih je to nagnalo da slijepo slušaju sulude zapovijedi svojih generala, prijeđu granice svoje države i dođu rušiti, paliti i klati u tuđoj domovini. Što su tražili na hrvatskoj zemlji i u ime kojih su sumanutih ideala, dirigiranih s vrha vojne mašinerije, išli goniti i ubijati narod koji im ništa nije skrivio? Danas, kada sjede u svojim domovima u Srbiji, moraju odgovoriti na pitanje kako s tim teretom uopće žive. Zanimljivo je i kako su ih njihovi sugrađani dočekali kada su se, pognutih glava i poraženi, vratili kućama s bojišta – jesu li u očima vlastitih obitelji bili heroji ili tek iskorišteno i odbačeno topovsko meso u ratu koji je sramota njihove povijesti, dok su se njihovi zapovjednici skrivali iza političkih imuniteta i lažnih priča?
Posebno nas zanima jesu li išta naučili iz tog sramotnog pohoda i osjećaju li danas, u zrelim godinama, i mrvu grižnje savjesti za uništene mladosti i obitelji koje su zavili u crno po nalogu svojih generala. Bi li ponovno, da im se pruži prilika i da ih neka nova agresivna elita pozove pod zastave, krenuli kukavički osvajati tuđe krajeve i otimati ono što nikada nije bilo njihovo? No, iznad svih njihovih intimnih kukavičluka i bježanja od odgovornosti, stoji ono najvažnije, najsvetije i najhitnije pitanje koje više ne trpi njihovu zavjeru šutnje: gdje su pokopali hrvatske ljude?
Ako u njima ima ikakvih tragova ljudskosti, neka prekinu tu kukavičku šutnju i napokon javno kažu gdje se nalaze kosti naših očeva, braće i sinova koje su mučki pobili u Vukovaru, Škabrnji i diljem Hrvatske. Dokumenti i zapovijedi vojnog vrha i dalje se skrivaju u beogradskim arhivima, ali pojedinci na terenu dobro znaju gdje su bageri kopali. Obitelji naših nestalih heroja imaju pravo na mir i dostojanstven pokop, a njihovo skrivanje istine o grobnicama samo je izravan nastavak zločina koji su započeli 1991. pod vodstvom svojih generala. Vrijeme za šutnju i izgovore je isteklo – istina se više ne može sakriti, a njihova povijesna sramota ostaje vječna.
Mladen Pavković, predsjednik Udruge hrvatskih branitelja Domovinskog rata 91. (UHBDR91.)
Leave a Comment