By Svojedobno je dr. Juraj Njavro (1938.-2008.), jedan od legendarnih hrvatskih liječnika u Domovinskom ratu, objavio knjigu „Glavu dole, ruke na leđa“, u kojoj je opisao što se sve događalo hrvatskim braniteljima i civilima u koncentracijskim logorima, a koji su postojali u okupiranim područjima, kako u Hrvatskoj, tako i u Srbiji i BiH.
Šteta što hrvatski filmski i ini djelatnici nemaju sluha za ovakve teme, jer da imaju već su odavno mogli snimiti i igrani film za Oskara!
Kod Nemetina, ove će se godine, 14. kolovoza, ponovno okupiti još živi hrvatski logoraši, jer je toga dana, 1992., po načelu, „svi za sve“, na tom mjestu bila posljednja razmjena zatočenika srpskih koncentracijskih logora u kojoj je razmijenjeno 723 logoraša.
Mnogi su tada od sreće govorili da im je to drugi rođendan.
Hrvatski logoraši, poglavito oni odvedeni nakon okupacije Vukovara, prošli su pakao, u Stajićevu, Sremskoj Mitrovici, Begejcima, Nišu, Aleksincu i drugim mjestima.
Srbi nažalost još ni danas ne dozvoljavaju da hrvatski branitelji obiđu mjesta u kojima su ih mjesecima držali „kao stoku“, pa čak ne žele ni obilježiti ove logore u kojima su mučili i ubijali isključivo Hrvate, odnosno sve one koji su se borili za slobodnu, samostalnu i neovisnu hrvatsku državu.
S druge pak strane, svako malo slušamo razne političare i politikante, kako ukazuju na logore koji su postojali u vrijeme NDH, dok o ovima iz Domovinskoga rata – šute.
Prema podacima nekih međunarodnih organizacija, kroz srpske koncentracijske logore prošlo je 7708 Hrvata. Međutim, prema evidenciji Hrvatskog društva logoraša srpskih koncentracijskih logora, taj broj ne odgovara činjeničkom stanju i on je daleko veći. Oni tvrde da je kroz te logore prošlo čak preko 30 tisuća osoba.
Predstavnici Crvenog križa u to su vrijeme uglavnom posjećivali veće logore, dok su niz „malih“ zaboravili ili su ih marginalizirali.
A zatočenici u logorima bili su i djeca, žene i starci.
Srpski agresori ni u svezi toga nisu poštivali nikakva pravna i druga pravila. Zatvarali su i mučili ljude zbog njihove nacionalnosti, vjerske ili političke pripadnosti, bez sudskih odluka. Hoće li netko ostati živ, ili proći samo kao „invalid“ prepušteno je volji srpskih vojnika- četnika, od kojih još ni jedan nije odgovarao zbog svojih zlodjela. Ako su i nekog sudili hrvatski organi, onda su to bili „pješadinci“ ili u odsutnosti. A suđenje u odsutnosti manje-više nije ništa drugo nego – „komedija“. Na račun takvih i sličnih presuda, četnici su u Srbiji – „narodni heroji“!
Inače, većina logoraša koji su još na životu i dalje osjeća strašne posljedice boravka u logorima, pa nije ni čudno da nam i logoraši svaki dan umiru, iako se ne može reći da hrvatska država ne skrbi o njima.
Ljudi koji su prošli pakao u logorima traže i žele dobiti od Srba – odštete. Nu, to ne ide ni malo lako, tim prije jer se hrvatska država u taj problem nije uključila kako treba, ili bolje rečeno nije podržala logoraše, jer da jeste bila bi to danas druga slika.
Neki logoraši su pokušali sami istjerati pravdu, ali sve ostaje na tužbama, dok s druge pak strane imamo slučajeve da hrvatska država plaća odštete nekim Srbima koji su navodno nepravedno stradali u ratu, s hrvatske strane. To ide jako dobro, pa se čak i osuđene hrvatske branitelja poput Mihajla Hrastova, bivšeg policijskog specijalca ili već zaboravljenog hrvatskog dragovoljca Veljka Marića tjera da vraćaju silne novce državi, koja ih je i poslala u rat.
Mladen Pavković
