Hrvatska se ponovno nalazi pred sudbinskim političkim raskrižjem na kojemu se, uoči nadolazećih izbora, već uvelike bruse programi, sklapaju tajni savezi i guraju uglancani kandidati u prvi plan. U pozadini svega krije se porazna činjenica da su stvarni stvaratelji ove države ponovno izgurani na rub vlastite domovine. Oni koji su u rovovima krvlju i žrtvom branili opstanak naroda danas se drže po strani, tiho, stidljivo i nevidljivo. Dopustili su da protokole na povijesnim obljetnicama u potpunosti preuzmu političari i politikanti od kojih većina rata nije ni vidjela. To im ne smeta da u prvim redovima skupljaju političke bodove, stvarne heroje guraju u mrak zadnjih redova. Taj stari, dobro poznati razvoj događaja ponovit će se i ovog puta. Branitelji, umjesto da iz prohujalih desetljeća izvuku pouke i nametnu se kao čvrsta i beskompromisna politička snaga s izvornim kandidatima, ponovno vjeruju lažnim obećanjima velikih igrača. Već dan nakon zatvaranja glasačkih kutija utonut će u novi val utučenosti i nezadovoljstva onima koje su sami izabrali. Obično se govori i priča da se branitelji ne javljaju, a većina medijskih kuća, poglavito hrvatske i ine televizije, (svaka čast iznimkama), zatvorila im je vrata. Jedino su im ostale za objavu poneki hrvatski portali. Ta rascjepkanost i pasivnost braniteljskih obitelji, koje kao da su se trajno izgubile u političkoj magli, savršeno idu u korist povlaštenoj eliti kojoj je vlastiti džep na prvom mjestu, fotelja na drugom, a Hrvatska na nekom dalekom i nebitnom mjestu. Često se spominju riječi velikog Brune Bušića za koje jedni kažu da su njegove, a drugi ih osporavaju, ali bilo kako bilo, odlično zvuče, a glase ovako, proročanski: „…Svak nas je mogao kupiti za sitne novce, a najvjerojatnije i hoće. Kad se oslobodimo srpskog ropstva i stvorimo državu, vidjet ćete kako tek naši kradu. Svatko će nas krasti, i svoje i tuđe. Narod će vidjeti da je izabranima ponos u džepu, a poštenje u novčaniku.“ Nad tom stvarnošću gorko odzvanjaju i bezvremenske riječi Antuna Gustava Matoša: „Hrvatska već vidje dosta kâha, al’ ne vidje prevrat sramotnijeg uza, jer pod jarmom sniva glupa raja, a velikaši lažu u po glasa.“ Mrtvima se jednom godišnje odaje počast minutom gromoglasne tišine, gospodarski položaj živućih boraca postao je najsramotnije ogledalo suvremene države u kojoj se silovito ruši privid o općem blagostanju braniteljskog stanovništva. Tisuće radno sposobnih ljudi, koje metak u ratu možda nije okrznuo, ali im je rat nepovratno uzeo godine poslovnog razvoja, danas su svedene na slabo plaćene poslove u području privatnog osiguranja, građevine ili komunalnih poduzeća. To stvara potpunu varku u kojoj pobjednici s prve crte bojišnice za najmanju plaću na igralištima i u prodajnim središtima čuvaju imovinu i mir onih koji su se u vrijeme rata skrivali po uredima i provodili sumnjivo preoblikovanje vlasništva. Druge su države uložile u ocean obrazovanja i poduzetništva svojih veterana, Hrvatska je primijenila način društvenog umirivanja. Ljude u punoj snazi poslala je u prijevremene mirovine, gospodarski ih umrtvila i izdvojila iz društva, umjesto da od njih stvori obrazovane vođe koji pridonose razvoju zemlje. Najteži i najgorči šamar toj ekonomskoj propasti nije njihov vlastiti minimalac, već sudbina njihove djece koju roditelji danas s torbama u rukama ispraćaju na autobusnim i zrakoplovnim kolodvorima za inozemstvo. Djeca bježe glavom bez obzira od podmitljivosti i društva u kojemu stranačka iskaznica vrijedi više od svjedodžbe i poštenog rada. Djeca ratnih profitera i političkih poltrona udomljuju se u državna poduzeća, službe i ministarstva, djeca stvarnih heroja podižu gospodarstva tuđih zemalja. Ostavljaju iza sebe opustošene gradove i sela u kojima će unučad onih koji su krvarili za Hrvatsku svoje prve riječi progovoriti na stranom jeziku. U toj državi bez mladosti koja masovno uvozi jeftinu radnu snagu, dvorane i koncertne prostore usred Hrvatske pune pjevači iz susjedstva koje uopće ne zanimaju niti dotiču patnje i sjećanja branitelja. To stvara kulturni nesklad koji u predvečerje najtužnijih obljetnica stradanja boli svakog istinskog domoljuba. Nadolazeći politički procesi zadnja su prilika za buđenje i prihvaćanje davne poruke Ante Starčevića da prestanemo umirati za Hrvatsku i počnemo za nju živjeti. Ako branitelji ponovno pristanu biti tek tiha glasačka mašinerija i jeftina pozadina za predizborne govore, izgubit će svako pravo na prigovor. Povijest će ih pamtiti kao naraštaj koji je dobio rat, ali je u miru strašljivo prokockao vlastitu budućnost.
Mladen Pavković, predsjednik Udruge hrvatskih branitelja Domovinskog rata91.(UHBDR91.)
Leave a Comment