Koliko puta ste si postavili to, samo po sebi razočaravajuće pitanje? Koliko puta se to pitanje odnosilo na vas same? Jer i vi ste čovjek, ali nekako vas upravo ovo pitanje, srećom, uvijek zaobiđe. Da, zaobiđe i mene, bez brige, ali ne bi trebalo. Voljela bih, makar na tren, prošetati s vama do jedne dublje razine ovog pitanja i osvrnuti se na društveni problem s kojim se godinama suočavamo, ali bezuspješno; nikako da se suočimo, nikako da pogledamo istini u oči. Tražimo tog čovjeka, kojeg nema i nema.
No, krenimo od početka, krenimo od sebe, velikih kršćana i vjernika kojima je vjera najbitnija – barem se time hvalimo. U ovo božićno vrijeme dokazujemo to svojim osmijehom, dobrom voljom, toplinom doma, lijepim čestitkama, odlaskom u crkvu i raznim kršćanskim objavama koje jedva čekamo podijeliti na društvenim mrežama. Jer, ako išta od toga izostane, što će netko misliti o nama? Što će reći susjedi, kakvi smo mi to vjernici i slično? Kralj Salomon bi na to rekao: sve je to taština, i trka za vjetrom.
Slavimo Božić, rođenje Isusa, Sina Božjega koji je dao svoj život za nas grešnike, a za par mjeseci slavit ćemo i Uskrs. Punina tradicije, ali manjak vjere, jer vjera su djela koja mi baš i nemamo. Otuđili smo se, okrenuli smo se materijalnom, površnom, prolaznom i nebitnom, ne razmišljajući da smo upravo time okrenuli leđa Bogu.
Izdaja – riječ koja nam tako teško pada, a prakticiramo je svakodnevno. Postala je dio nas, toliko velik dio da je više niti ne primjećujemo. I vi i ja smo počinili preko 3500 izdaja, a da nismo ni trepnuli; da se nismo i ne smatramo odgovornima za 3500 života hrvatskih branitelja koji su si, u našoj blizini, u našem susjedstvu, oduzeli život. Broj koji iz godine u godinu raste, a da pritom ništa ne činimo. Nismo li mi izdali branitelje na isti način na koji je to Juda učinio Isusu? Umjesto 30 srebrnika dobili smo prividni spokoj u zamjenu za šutnju, prodavši vlastitu ljudskost za malo blagdanske udobnosti.
Koliko još smrti mora biti da bismo rekli: „Hajdemo nešto učiniti, hajdemo nešto promijeniti“? Možete reći: kriva je politika, kriva je Crkva, krivi su svi, samo ne ja. A gdje ste vi u toj priči? U Prvoj poslanici Korinćanima (12, 27) stoji pisano: „A vi ste tijelo Kristovo i pojedinačno udovi.“ Pavao nam ovdje jasno govori da smo mi Crkva.
I kao Crkva, zakazali smo. Zakazali smo kao građani, zakazali smo kao kršćani, zakazali smo kao ljudi. Sve se to odvijalo pred našim očima koje smo tako rado zatvarali, spuštali svoje glave, i što je najgore, nastavljamo to činiti i dalje. Evanđelje po Ivanu (3, 16) kaže: „Bog je toliko volio svijet da je dao svojega jedinorođenog Sina da nijedan koji u njega vjeruje ne pogine, nego da ima vječni život.“ Možemo li reći da shvaćamo Kristovu žrtvu iz ljubavi, ako nismo sposobni prepoznati tu istu ljubav u žrtvi onih koji su dali sebe za nas, ovdje i sada?
Jeste li se ikad pitali koliko je majki dalo svoje sinove da bismo vi i ja danas mogli živjeti u slobodnoj Hrvatskoj? Nismo li licemjeri? Nismo li lažni vjernici? Dokle god zatvaramo oči, mi smo lažni kršćani. Tužni emotikoni, srcedrapajuće objave, suze i bol neće nas opravdati. Odgovorni smo, i budite sigurni da kod Boga nema pregovora, nema izgovora i nema skrivanja.
Voljela bih kada biste se ove blagdane barem na tren stavili u kožu braniteljskih obitelji kojima nedostaje sin, suprug, otac, brat ili nećak, i koje ove božićne blagdane žive s prazninom u srcu i boli u grudima, znajući da je to zbog vas – zbog onog nedostatka čovjeka u vama, u meni, u nama.
Vremena je malo, ali ga još uvijek ima.
Zato, učinimo nešto drukčije. Posjetimo naše branitelje, saslušajmo ih i pružimo im ruku utjehe. Počnimo napokon živjeti svoju vjeru kroz konkretna djela i poduzmimo nešto dok još nije kasno. Pronađimo zajedno čovjeka u sebi.
Kristina Valent
Leave a Comment