Samo nas mjesec dana dijeli od obilježavanja tridesetogodišnjice stradanja hrvatske ratne garde i policije na istočno-slavonskom bojištu u Domovinskom ratu. Tih će se dana u Grad Vukovar slijevati rijeke aktera ratnih zbivanja, predstavnika državnih, crkvenih i lokalnih vlasti, kao i svekolikog puka kojem žrtva ratne policije i garde nešto znači.
U mislima sa dužnim poštovanje spram podastrete žrtve hrvatske mladosti u toj 1991. godini, treba spomenuti i aktere iz 1998. godine poput: Joška Morića, Vesne Škare Ožbolt, policijskih službenika iz cijele Hrvatske, kao i onog generala Klajna koji su operativno odradili „Mirnu reintegraciju hrvatskog Podunavlja“ čime je u konačnici završena Hrvatska borba za samostalnost i koliko toliku teritorijalnu cjelovitost, priznatu od međunarodne zajednice.
No ipak vratimo se mi na bit namjere ovoga teksta koja bi u svojoj osnovi bila „Farizejština, proklamacijom novo-okrunjena mesije, nakupine onoga što je ostalo od „Domovinskog pokreta – Miroslav Škoro“!
Opće je poznata činjenica kako je tijekom Vukovarskih dana rata Grad branilo prema izjavama oba Jastreba negdje oko 3500 branitelja. Tu trebamo prihvatiti i podatak kako je u toj brojci pripadnika hrvatske ratne garde i policije više od 60% njih bilo iz drugih krajeva Hrvatske, Hercegovine i Bosne srebrene koji su dragovoljno ili po zapovijedi došli braniti grad od srbočetničke bagre i jugo-vojske. U ovdje navedenu kvotu spada i više stotina policajaca tadašnje PU Varaždin koji su u petnaesto dnevnim intervalima odlazili braniti grad Vukovar, a poglavito zadnju grupu od njih 185 koji su tamo stigli 11. rujna i ostala sve do pada grada 19.rujna 1991. Ovdje kronologije radi treba spomenuti i Specijalnu jedinicu PU Varaždin RODA s pridodanim policajcima temeljne policije koji su bili izdani, te izloženi masakru jugo-četničkim hordama, 09.studenog 1991. pri pokušaju proboja obruča oko Vukovara s ciljem izvlačenja civila, ratne garde i policije iz Vukovarskog ratnog pakla. Tragična bilanca ratne PU Varaždin u Vukovaru jest 27 poginulih policajaca, više od stotinu zarobljenih i ranjenih, u danas izbornom voljom Vukovaraca, „Penavinom gradu“..
Udruga Specijalne jedinice policije PU Varaždinske RODA u suradnji sa PU Varaždinskom za tridesetu obljetnicu stradavanja svojih kolega nakanila je podiči vječni spomen na njihovu žrtvu u čemu je i uspjela, te je u rujnu ovo godine u Varaždinu otkriveno spomen lokacijsko obilježje za čiju je realizaciju bilo potrebno osigurati 560.000 kuna. Veliki doprinos u zatvaranju financijske konstrukcije dali su redom: Ministarstvo hrvatskih branitelja, Ministarstvo unutarnjih poslova, Varaždinska županija, Međimurska županija, te gradovi i općine Varaždinske županije, kao i Vukovarsko srijemska županija, dok je izostao simbolični doprinos Grada Vukovara.
Inicijatori su se u početku izgradnje obratili lokalnoj vlasti i gradonačelniku grada Vukovara, Ivanu Penavi sa molbom, da sukladno mogućnostima pomognu realizaciju izgradnje, na što su ih službe grada, birokratskim odgovorom usmjerile na natječaje koje raspisuje Grad. Svjesni kako bi svako javljanje na natječaj koji se raspisuju na lokalnoj razini bilo bespredmetno, jer prijavitelj nije registriran na tom području, inicijatori izgradnje ipak nisu odustali od želje da se barem na simboličkoj razini u realizaciju uključi i Grad Vukovar. Uporni voditelji izgradnje uspostavili su kontakt sa nadležnom osobom za branitelje Grada Vukovara koji im je obećao javiti termin skorog natječaja koji će grad raspisati za takove i slične namjene, te da će imati u vidu važnost prijave. Do današnjih dana ni on kao i njegov šef Penava nisu se više javljali, a na stranicama Grada Vukovara nije registriran natječaj za slične namjene. Pokušalo se još u više navrata preko stradalničkih udruga iz Varaždina lobirati kod raznih gradskih savjetnika do samog Penave, da se uključe barem nekim simboličnim sudjelovanjem u realizaciji ovog projekta, ali sva nastojanja bila su uzaludna i u neku ruku ponižavajuća.
U ove dane i u svjetlu naprijed opisanih zbivanja, lebdi u zraku sjećanje na završetak „Mirne reintegracije“. Tada je Hrvatska država sa Hrvatskim županijama i gradovima preuzimala teret obnove grada Vukovara, njegovih institucija, infrastrukture, spomenika, spomeničke baštine, sve do današnjih dana kada je završena obnova „Vodotornja“ sa okolišem. Usvajanjem ovih spoznaja ovdje smo također dužni reći da su institucije i infrastrukturu Gospića, Hrvatske Kostajnice, Petrinje, Škabrnje, Dubrovnika i drugih stradalih gradova i naselja obnovili i još danas obnavljaju sami njihovi stanovnici uz povremenu pomoć države, dok je s obnovom grada u kojem sada stoluje Penava bila sasvim druga priča. Ovih dana umjesto zahvale, Hrvatskoj i njezinim građanima, taj novokomponirani domoljubni farizej tovari neku krivnju za nešto, što i on sam ne može jasno definirati.
Poučeni iskustvom i nekim najavama, strepimo ovih dana, te vjerujemo kako nam ove godine ipak neće ukrasti „Dan sjećanja“ ovi novokomponirani domovinski farizeji, iako su sa pripremama za to već dobro i daleko odmakli.
Antun Berljak
Leave a Comment