Vjerovali ili ne, ali rasprava o povijesnim pozdravima u Hrvatskoj pati od dubokog, kroničnog licemjerja i namjernog povijesnog zaborava. Naime, dok se jedan pozdrav opravdano i bez zadrške osuđuje zbog zločinačkog režima koji ga je stvorio, drugi uživa sustavnu zaštitu i političku amnestiju. Zločini počinjeni pod njim desetljećima se svjesno prešućuju i prepuštaju zaboravu, iako je pod tim znakom provođen masovni teror u poraću. Vrijeme je da se stvari napokon nazovu pravim imenom i da se sruši taj zid ideološke cenzure.
Pozdrav „Smrt fašizmu — sloboda narodu!” službeno je prihvaćen tijekom Drugog svjetskog rata kao simbol antifašističke borbe. Međutim, ključna povijesna manipulacija krije se u tome što se taj pozdrav namjerno izolira isključivo unutar ratnih godina. Istina je potpuno drugačija: on nije nestao pobjedom nad silama Osovine. Ostao je u službenoj, svakodnevnoj uporabi i nakon 1945., u vrijeme kada je komunistički režim provodio masovne likvidacije, političke progone i etničko čišćenje.
Pod tim istim uzvikom, u ime lažne slobode, tisuće nevinih Hrvata i drugih građana ubijene su bez suđenja na stratištima diljem zemlje. Otpremljene su u zloglasne logore poput Stare Gradiške, Golog otoka i Lepoglave. Za žrtve poratnog terora, taj pozdrav nije donio nikakvu slobodu. Značio je samo represiju, tamnicu, mučenje i smrt. Unatoč tome, današnji politički i medijski mainstream te stravične zločine svjesno ignorira, dok se taj uzvik drsko prezentira kao neokaljani simbol napretka i pobjede.
S druge strane nalazi se pozdrav „Za dom spremni”. Nema nikakve sumnje, niti to itko razuman negira, da su ustaše pod tim pozdravom počinile i teške zločine u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj i taj dio povijesti ostaje mračan i neobranjiv. No, povijesni kontekst tog pozdrava dobio je potpuno novu, obrambenu dimenziju devedesetih godina prošlog stoljeća.
Tijekom velikosrpske agresije na Hrvatsku, pod tim su se uzvikom borili branitelji, ponajprije pripadnici Hrvatskih obrambenih snaga (HOS). Oni nisu osnivali logore niti progonili ljude na temelju rase; oni su branili vlastitu zemlju od obnove četničkog terora i brutalnih napada JNA. U trenucima kada je opstanak države visio o niti, taj pozdrav bio je simbol čistog otpora i žrtve. Što je najzanimljivije, u to se vrijeme nitko u javnosti nije bunio protiv njega, niti je te mlade ljude na prvoj crti bojišnice izjednačavao s fašizmom. Svi su prigrlili njihovu borbu jer je alternativa bila uništenje.
Danas, tridesetak godina kasnije, svjedočimo apsurdnom i uvredljivom teatru. Političke i društvene elite nameću priču prema kojemu se poratni zločini počinjeni pod crvenom zvijezdom i pozdravom „Smrt fašizmu — sloboda narodu!” relativiziraju ili drsko opravdavaju višim ciljevima. Istovremeno, doprinos branitelja koji su krvarili pod oznakama HOS-a želi se potpuno kriminalizirati, a njih same gurnuti na marginu društva kao fašiste.
Ako se kao društvo želimo iskreno i zrelo suočiti s prošlošću, kriteriji moraju biti jednaki..
Mladen Pavković
Leave a Comment