By Još je jedna obljetnica smrti dr. Franje Tuđmana, prvog hrvatskog predsjednika i utemeljitelja samostalne hrvatske države i HDZ-a. Rođen je 14. svibnja 1922. u Velikom Trgovišću, a umro 10. prosinca 1999. u Zagrebu.
Najveći je državnik kojeg je hrvatski narod imao u svojoj slavnoj prošlosti.
Pod njegovim vodstvom i u zajedništvu Hrvata iz Domovine i iseljeništva, ostvarili smo stoljećima sanjanu slobodu.
Imao je viziju, bio je prvi kad je trebalo i zajedno s hrvatskim braniteljima stvorio hrvatsku državu. Međutim, jedan dio Hrvata, očito, ne oprašta uspjeh, pa čini sve ne bi li i u ovom slučaju umanjili, marginalizirali i falsificirali brojne Tuđmanove zasluge. Nalaze mu “tisuću mana”, pričaju kako bi oni to 1991. uradili drugačije, bez rata i krvi, a kad ih je Hrvatska zvala – sakrili su se u mišje rupe. Crni, zeleni i žuti vragovi bili su njegovi suradnici koji su ga izdali – jednom je izjavio hrvatski general Ljubo Ćesić Rojs. Ovaj veliki državnik i jedan od najistaknutijih Hrvata prošao je, čini se, kao i hrvatski branitelji – pobijedio je treću ili četvrtu vojsku u Europi, a “izgubio” za “zelenim stolom”, u miru, kad su kao “glodavci” iz rupa počeli nadirati protivnici svega što je hrvatsko, a u čemu su iznimno prednjačila razna piskarala, financirana srpskim i inim novcem, te svakodnevno “u ime demokracije” blatili sve što je stvoreno u krvi, u prvim borbenim redovima (zanimljivo da ovog vojskovođu nisu ni uvrstili u Registar hrvatskih branitelja, iako je bio na njihovu čelu!). Tuđman je vjerovao da ćemo, kad jednom postavimo Hrvatsku “na noge”, tek tada biti u mogućnosti razračunati se sa svim “crnim i zelenim vragovima”, ali dogodilo se ono što nitko nije očekivao – prvo je umro njegov najbliži suradnik Gojko Šušak, a potom iznimno brzo i on. Na taj način hrvatski su branitelji, a poglavito stradalnici Domovinskog rata, ostali bez “kišobrana” i svatko je mogao i može na te ljude “pljunuti” i baciti ih u blato. Iza Tuđmana, na čelo države došao je nitko drugi nego – Stjepan Mesić, grobar svega što je Hrvatska postigla u vrijeme rata. Čak dvostruko veća skupina građana birala je ovu “spodobu” za prvog čovjeka države, a nije im smetalo ni to što je tijekom čitavog svog mandata blatio svoga prethodnika i što mu nikada nije želio doći ni na posljednje počivalište i zapaliti svijeću. Tim svojim odvratim djelima, i dalje se pitamo, – kakvu je poruku slao mladima i svijetu? U kojoj to državi ima, osim u Hrvatskoj, da se na takav način ponižava čovjek koji je stvorio državu, a koji je na kraju krajeva stvorio i tog Mesića, posljednjeg zapovjednika zločinačke Jugoslavenske narodne armije(JNA)? Kad je početkom devedesetih bio s Tuđmanom, taj isti Mesić bio je “mali od palube” (pogledajte ga na fotografijama), baš kao i Manolić, ali vrlo brzo je pokazao da učenik želi prerasti učitelja, pa je činio sve ne bi li utemeljitelja RH omalovažio i zgazio za sva vremena. I danas, kad nije „nitko i ništa“, taj Mesić hoda svijetom, i umjesto da ga procesuiraju za kriminalne radnje (recimo krađu australskih dolara koje su mu dali Hrvati u toj zemlji za obranu Domovine, korupciju, laž, dostavu dokumenata Haaškom sudu na što nije imao pravo, proganjanje obitelji Tuđman i drugo), i opet što drugo radi nego uzdiže sebe, bivše Udbaše s kojima je čitavo vrijeme bio okružen, i na određeni način šteti interesima Republike Hrvatske. A sve to su platili i plaćaju građani Hrvatske! Navodno da nitko nije nanio toliko štete Hrvatskoj kao taj čovjek. Pa, ako to nije tako, a jeste, zašto se danas ne pojavi na nekoj tribini ili obljetnici iz hrvatskog obrambenog Domovinskog rata, zašto ne stane u red s istinskim hrvatskim braniteljima i stradalnicima? Kako bi se ova “spodoba” osjećala među njima, kad svi znamo da nas je izdao, baš kao i prvog hrvatskog predsjednika kojem je nosio kavu i ljubio ruku? Broz je Mesića, navodno zbog kriminala, strpao na robiju, a on zamislite što danas radi – viče: Živio Tito! i s krvavom petokrakom na čelu pleše “Žikina kola”! Nu, nije samo Mesić taj koji ne voli (mrzi) Tuđmana, a samim time i hrvatsku državu. Tuđman je imao svojih mana, propusta i slično (a tko ih nema), ali nije dao Hrvatsku – ni za što. Nakon Tuđmana došli su drugi, pa od svakog od njih, zamislite, počinje povijest.(sic!) Ono što je bilo prije njih, to je za te i takve bila tek “epizoda”. Tuđmana spominju (i to ponekad) tek toliko, reda radi, a hrvatski branitelji za njih su “prodane duše” koje nemaju pojma što rade, već ih vode neki drugi, kao da su mala djeca ili slijepci. U Zagrebu su ga toliko ponizili da su neku livadu (na kraju grada) nazvali njegovim, Tuđmanovim imenom, dok mnoge ulice i trgovi u glavnom gradu još uvijek nose nazive čak i po nekim „poznatim“ ličnostima, koje nisu nikada ništa značajno predstavljale. Tuđmanu, uz ostalo, treba zamjeriti i to što nije vidio da oko sebe ima i nemali broj ulizica i bivših Udbaša, koji su jedno govorili, a drugo radili. Tek kad su umrli on i Gojko Šušak, te ulizice, koje se sakrivaju svakom pod rep koji je na vlasti, otkrile su svoje pravo lice, ali sada je kasno.
Prvi hrvatski predsjednik, u sjajnim i povijesnim govorima, često je znao citirati i Stjepana Radića, pa je jednom prigodom podsjetio i na ove njegove riječi, a koje su aktualne i danas:
- Nisu nama krivi tuđinci, ni oni u Beču, ni Pešti, ni u Beogradu, nego oni među nama samima. Hrvatski su izrodi oni koji dovode u pitanje hrvatstvo, budućnost hrvatskog naroda.
Samostalna, neovisna i demokratska država, Tuđmanov je trajni spomenik, zbog čega se ga prisjećamo s neizmjernom zahvalnošću i ponosom.
Njegovo temeljno načelo i životni put utkan je u riječi koje je neprestano ponavljao: „Uvijek i sve za Hrvatsku, a našu jedinu i vječnu Hrvatsku ni za što“.
Nu, kad se ponovno, na obljetnicu njegove smrti, podsjećamo na ovog velikog čovjeka, još bi trebalo istaknuti, da je hrvatski narod bio sretan što je u presudnim trenucima svoje povijesti imao kao vođu dra Franju Tuđmana, čovjeka uznosita duha, nepokolebljivog karaktera, odvažna srca i državničke mudrosti, kojega od njegovih ideala slobodne i samostalne hrvatske nisu mogli odvratiti ni prijetnje, ni neprijateljstva ni klevetanje potkupljenih medija, ni muke, pa ni sama smrt.
Stoga će dr. Franjo Tuđman ostati zapamćen i kao veliki i neponovljivi borac i tvorac samostalne hrvatske države. Hvala mu.
Mladen Pavković, predsjednik Udruge hrvatskih branitelja Domovinskog rata91.(UHBDR91.)
