By U Hrvatskom saboru jednoglasno je podržan novi spomendan, Dan sjećanja na ubijenu i stradalu djecu u hrvatskom obrambenom Domovinskom ratu, koji će prvi puta ove godine biti obilježen 3. svibnja.
Još pred više godina, ovaj je prijedlog prva javno predložila Udruga hrvatskih branitelja Domovinskog rata91. (UHBDR91.), baš kao što smo predlagali da spomendan dobiju i hrvatske majke, poput Kate Šoljić ili Eve Šegarić iz Škabrnje.
Preživjeli stanovnici Brodsko-posavske županije i te kako se sjećaju 3. svibnja 1992. kad je od strane srbijanskog agresora poginulo 16 osoba, od toga šestero male djece, a ranjeno 60 ljudi, od toga 30 teško..
Zbog toga nažalost još nitko nije odgovarao. A nije ni zbog ostalih dječaka i djevojčica diljem Hrvatske, koji su ubijeni u agresorskim raketiranjima.
Inače, u Domovinskom ratu ubijeno je 402 djece, a na tisuće ih je ranjeno.
Međutim, taj popis još nije javno objavljen. Kad će?
Na ovaj srbijanski zloćin podsjeća i spomenik „Djevojčica“, koji je smješten ispred Osnovne škole „Hugo Badalić“ u Slavonskom Brodu.
Na tom spomeniku piše da se podiže u čast i slavu poginulih dječaka i djevojčica, dok na spomeniku koji je podignut na Sljemenu, na mjestu gdje je navodno stradala srpska obitelj Zec, stoji da je Aleksandra Zec – ubijena.
Dakle, hrvatska djeca su „poginula“, a srpska – ubijena!?
Slično se piše i za oko 1800 Hrvata koje još tražimo. Za njih većina ističe da su „nestali“ u Domovinskom ratu, a istina je da su odvedeni, zarobljeni, ubijeni…i da mnogi znaju tko je to učinio, pa se nikako za te ljude ne može govoriti da su – „nestali“!
Pored toga, ubijena djeca iz Domovinskoga rata ne smiju biti brojevi. Treba im se priznati i status poginulog branitelja, pa čak i možebitno više od toga.
Slično treba uraditi i kad su u pitanju ranjena djeca u srbocrnogorskoj agresiji.
Koliko je hrvatskoj djeci „ukradeno djetinjstvo“, kolika i danas (kao već odrasli ljudi) trpe posljedice onog što su iz dana u dan proživljavali u vrijeme Domovinskog rata?
Imaju li ta djeca barem priznati PTSP-i?
Koliko uostalom u školama znaju učenici o onome što su u vrijeme rata proživljavali njihovi vršnjaci, kad su se primjerice sakrivali od granata i razaranja, ili kad su danima i noćima čekali svoga tata da se vrati s bojišta? (Mnogi se nažalost nisu vratili).
U svakom gradu neki trg ili ulica trebali bi i morali nositi ime po nekom nedužnom ubijenom djetetu.
O „slučaju Zec“ mnogi znaju sve i sva, čak su odigrane i neke kazališne predstave. Nu, tko zna slučaj obitelji Kozbašić iz Petrinje? Pripadnici SAO Krajine u obiteljskoj kući Kozbašić iz vatrenog oružja ubili su, 5.11. 1991., ni krive ni dužne dvoje djece, devetogodišnjega Alena i 13-godišnju Tamaru, te njihove roditelje Milana i Gordanu. Tek mnogo godina kasnije za ovaj svirepi zločin podignuta je optužnica protiv dvojice državljanina Srbije, a koji su (pogađate) bili i ostali nedostupni hrvatskim organima gonjenja!
U Vukovaru su u jednom danu (15.11. 1991.) ubijeni Emil Aleksander, njegova supruga Vlasta i sin Matej (r. 1989.). Itd. i tako redom.
Osvrćući se na prekinuta djetinjstva u jednom komentaru čitamo:
- „Njihove dječje snove pratio je ustajao miris podruma, izmiješan zvukovima tihog tranzistora i molitve, a umjesto svježeg zraka i igre na nekoj ledini, oblake su vidjeli samo u mjehurićima dima otpuhnute cigarete s usana vlastitog oca. „Slušajući granate točno smo znali po zvuku koja je pala. Koji kalibar i koji smjer. I kad bi tresnula blizu i kad bi nastalo zatišje išli smo skupljati šrapnele i dijelove granata. Na početku bi se telefonom hvalili frendovima iz razreda da je kod mene zveknula tenkovska, a ne kao kod njega minobacačka i da ja imam bolje šrapnele. Imao sam par ogromnih savijenih čelika koje je ostavila raketa VBRa koja je udarila u trgovinu cipela iznad našeg podruma i sve cipele zapalila. Onda dođu vatrogasci i naravno gase vodom pa ti se sve to slijeva u podrum.“
Ovim je riječima, prijatelj Kristijan Kro opisao svoje dane djetinjstva provedene u osječkom podrumu, pokazujući kako je u dječjim srcima sve veliko, pa i igra, koja ni u ratu ne prestaje – svojedobno je napisala Ani Galović.
A kad već ističemo patnju djece u vrijeme hrvatskog obrambenog Domovinskoga rata, svakako se moramo prisjetiti i činjenice da je do kraja 1991. u progonstvu bilo 172.000 djece, a godinu dana kasnije registrirano je još njih 148.000!
Čitav rat mnoga su djeca neispunjenih snova i neostvarenih želja provela i izvan svojih gradova i mjesta, odnosno domova.
Nije li i to ratni zločin?
Kada će se o tome povesti rasprava, ili još bolje: kad će razni frljići ili šerbedžije i slični i na tu temu snimiti neki film ili napraviti kazališnu predstavu?
Vrijeme je…
Ali, ne zaboravimo da je i o hrvatskoj djeci u Domovinskom ratu već snimljeno nekoliko dokumentaraca, međutim ni škole ih ne prikazuju, dok na gledanje igranog filma o tzv. narodnom heroju Boški Buhi, u vrijeme komunizma, doslovce su tjerali školsku djecu da ga gledaju a i danas se ovaj gotovo diletantski napravljen film „svaki čas“ prikazuje i na pojedinim televizijama.
Mladen Pavković, predsjednik Udruge hrvatskih branitelja Domovinskog rata91.(UHBDR91.)
