Vrlo jasno pitanje na koje bi htio da mi netko odgovori. Da li smo ni dragovoljci i svi branitelji išli u obranu svoga grada ili svoje željno iščekivane države Hrvatske? Misli sam da je to jasno pa kada sam se ja i moji suborci, Splićani, susreli sa tim pitanjem u Dubrovniku mislili smo „ma pusti budale, ne znaju što govore“. I danas vjerujem da se radi o glupim pojedincima koji ne drže Hrvatsku u svom srcu, jer kako ja i moji prijatelji suborci mislimo, a volimo svi svoj grad, ali ipak, ŠTA ĆE MI SPLIT AKO NEMAM HRVATSKU!
U tijeku rata, neki Dubrovčani zamjerili su nam kada je u Slobodnoj Dalmaciji izašao članak i naša izjava da smo došli u Dubrovnik braniti Hrvatsku, a ne Dubrovnik. Čak i nakon Domovinskog rata kada sam stjecajem okolnosti došao raditi na Sveučilište u Dubrovniku jedan državni dužnosnik (prima državnu plaću) napao me sa riječima „evo onoga tko je bio u Dubrovniku braniti Hrvatsku, a ne Dubrovnik“. Čak i tada sam mislio „gle budale“!
Svih nas, moje suborce, nosilo je hrvatsko domoljublje koje je bilo i ostalo u nama iznad svega. Bili smo u Livnu na Cincaru, čuvali desnu stranu Glamočkog polja, gdje je Ante Gotovina držao obranu od Četnika, jer tu se čuvala Hrvatska. Ta je obrana Glamočkog polja omogućila sve ono što se događalo nakon toga i što je sačuvali Hrvatsku, a i Bosnu i Hercegovinu. Svi smo tada branili Hrvatsku, ali da li je to baš tako i danas?
Evo nas u miru, a ja u Zagrebu po bolnicama kao invalid, kao i mnogi suborci i branitelji. Zdravlje nam je narušeno, a država koja funkcionirao kao „vladavina prava“ ima zakone koji traže da ti fali pola tebe da bi bio priznat kao ratni vojni invalid,,, slikovito rečeno, ali istinito. I eto, dođeš u Zagreb, liječiš se tu i ideš od bolnice do bolnice, od operacije do operacije, od ambulante do ambulante, kako državne tako i privatne ambulante, ali u Zagrebu si obični stranac. Sve je po zakonu, Hrvat, stranac u vlastitoj državi, invalid koji je invalid samo na županijskom nivou izvan kojega je stranac. I tu dolazimo do izjednačavanje stranaca i izvanžupanijskih Hrvata.
Pa da pojasnim.
Prema županijskoj regulativi Zagreba, svaki građanin stariji od 65 godina ima pravo na besplatni lokalni prijevod, koji uglavnom provodi ZET. Svaki invalid sa najmanje 70% invaliditeta ima pravo na besplatni lokalni prijevoz, ALI to važi samo za stanovnike Zagreba, dakle samo za one koji imaju PREBIVALIŠTE u Zagrebu, ali ne vrijedi za one koji imaju BORAVIŠTE u Zagrebu. I tu dolazimo do apsurda, ta se prava odnose samo za Zagrepčane, ali ne za Hrvate i invalide izvan Zagreba koji su prisiljeni ostati dulje u Zagrebu pa tu imaju boravište. Tako je i za strane državljane, pa su stranci i Hrvati izvan Zagreba posve izjednačeni. Da budemo jasni, nije to samo u Zagrebu nego i u Splitu pa je Zagrepčanin sa boravištem u Splitu isto tako stranac. Čak i kad razgovarate sa ljudima i njima je već to usađeno kao normalno, jer sve je zakonski potkrijepljeno, naša tužna „vladavina prava“. Pitao sam službeno zašto je to tako pa sam dobio odgovor da je to razlog u razlici prireza koji imaju gradovi. Pogledao sam i taj famozni prirez gradova (www.isplate.info/prirez.aspx ) pa je prosječna stopa prireza u Zagrebu 18 %, dok je u Splitu 15 %. Razlika je dakle 3% pa se pitam da je tih 3% dovoljan razlog da nas se u jednoj domovini Hrvatskoj, sa istim problemima u kojima svi živimo, ta suluda „vladavina prava“ koja se pretvorila u vladavinu (ne)prava dijeli na lokalne Hrvate i lokalne invalide, a s druge strane Hrvate kao strance i obespravljene invalide izvan županije. Zanimljivo je i da nam je trebala naredba Europske unije pa da invalidi dobiju dodatna europska prava, danas nakon 12 godina nakon ulaska u Europsku uniju. Izgleda da tek polako ulazimo u građansko društvo Europske unije, a sve je sadržano u mentalnoj nerazvijenosti i teretu naslijeđa.
Pitam se, kome treba podjela Hrvata? Kome treba podjela invalida? Kome treba dodatna gorčina ovog života u Hrvatskoj opterećenoj korupcijom, nepotizmom i svemu onome iz bivše države koju smo u Domovinskom ratu srušili da bi imali svoju poštenu Hrvatsku u kojoj je lijepo živjeti, a ne iz koje treba iseliti? Kome treba razjedinjenje kada nas jedino jedinstvo i snažno domoljublje može izvući iz ovog realnog jada?
Radi li se tu možda o divide et impera?
Prof. dr. sc. Tihomir Luković,
Piše iz Veteranskog centra Petrinja, 28. 11. 2024.
Leave a Comment