By U velikosrpskoj agresiji, tijekom hrvatskog obrambenog Domovinskog rata za slobodnu, samostalnu i neovisnu hrvatsku državu poginulo je oko 15.000 ljudi. Na tisuće ih je umrlo od posljedica rata – nakon rata. Za oko 1700 ljudi još se traga, dok je već blizu oko tri-četiri tisuće branitelja izvršilo suicid. (Što se ne istražuje, kako i zašto?). Na desetine tisuća su ostali bez posla, od kojih mnogi da bi preživjeli (da se malo našalimo) kopaju po kantama za smeće. Na stotine tisuća ih je u tom ratu u kojem su agresori bili Srbija, zločinačka JNA, Crna Gora i domaće izdajice lakše ili teže ranjeno, dok je isto toliko bio protjeran iz svojih domova. U onom čuvenom i odbačenom Registru hrvatskih branitelja nalaze se imena sad već nešto manje od pola milijuna (?) hrvatskih branitelja. Nu, nema dana a da ne čitamo i slušamo da je Hrvatska, kao uostalom i druge države, pred – „bankrotom“, da se ponovno dižu cijene većine životnih namjernica, ali i sve drugo. U nekim drugim zemljama samo na najavu nešto takvoga pojedinim političarima i politikantima drmaju se fotelje, ljudi se okupljaju na ulicama i trgovima, žestoko protestiraju, a kod nas na sve to i štošta drugo – uglavnom muk, odnosno protesti bez odjeka. (Na skupove notornih „feministkinja“ ili gay parade obično dođe više ljudi nego na obilježavanje važnih obljetnica iz Domovinskoga rata!) Obično se tu i tamo na pojedinim portalima objavljuje o svim tim našim nevoljama, ali oni kojih se to tiču “ne čitaju” portale, ili ako i nešto od toga i pročitaju, kako bi neki rekli, to je tek “šačica ljudi”, koji su „uvijek“ nezadovoljni, koji bi uvijek nešto željeli promijeniti, jer se nisu borili, kako kažu, za “bandu lopovsku”, od kojih su se relativno mnogi enormno obogatili na krvi Vukovara, Osijeka, Škabrnje, Dalja, Knina, Gospića, Kijeva, Vinkovaca, Šibenika, Dubrovnika, Saborskog, Karlovca, Voćina i mnogih drugih gradova i mjesta.
Međutim, oni koji nemaju pravo šutjeti, prije svih, su hrvatski branitelji, odnosno stradalnici hrvatskog obrambenog Domovinskog rata, a osobito hrvatski generali, od kojih tek tu i tamo čujemo neke poput časnog i uvaženog Ivana Tolja. Jednom riječju, malo je onih, (ali ih ima!), a poglavito brojnih predsjednika („malih“) Udruga proizašlih iz Domovinskoga rata koji se javno javljaju, ukazuju na probleme ili pak da podržavaju onu „šačicu“ ljudi koji se ne boje za njih boriti!
Za ovu i ovakvu državu, da opet bude apsurda, najveći neprijatelji su pored raznih pupovaca, teršelički, oreškovički, skribomana u Novostima i sličnih, „istinski“ Hrvati, ili oni koje se samo tako predstavljaju, a koji nažalost i dalje nose „zvijezde“ u srcu.
Danas nije vrijeme šutnje, a još manje zabijanja glave u pijesak.
Nu, poglavito su zanimljivi tzv. anonimni „komentatori“ koji svoja “djela – odgovore ostavljaju na portalima, iza nekog članka. Obzirom da se tamo i dalje piše anonimno, većina ljudi obično misli kako sve to objavljuju “nezadovoljni” čitatelji, a najčešće je riječ o „profesionalcima“, čiji je jedini zadatak pratiti članke na portalima i anonimno i “hrabro” na njih odgovarati, (pljuvati) i tako zarađivati.. Taj udbaški šljam vrlo lako možete prepoznati, kad vam odgovaraju tako da ono što oni pišu nema veze s tekstom, ali ima veze s onima koji piše. Cilj im je prikazati, oblatiti ljude.
Nu, sve nam je to koliko-toliko jasno, ali zašto šute hrvatski branitelji, pošteni i istinski političari, članovi HAZU, istinski povjesničari, znanstvenici, pisci, obični građani? (Svaka čast iznimkama).
Zašto, naposljetku, šute majke i očevi koji su izgubili svoje najdraže?
Zašto? Koga ili čega se boje?
Ako se nismo plašili 1991, ako nas tada nije bilo strah staviti na kocku i svoje živote, zbog čega bi danas trebali drhtati i – šutjeti?
Branitelji, probudite se, stiglo je proljeće!
Mladen Pavković,predsjednik Udruge hrvatskih branitelja Domovinskog rata91. (UHBDR91.)
