Nakon što je Koordinacija udruga proisteklih iz Domovinskog rata grada Vukovara najavila da će uputiti prijedlog predsjedniku i vrhovnom zapovjedniku Zoranu Milanoviću da posljednjem zapovjedniku obrane Vukovara 1991. Branku Borkoviću- Mladom Jastrebu dodjeli počasni čin general – pukovnika Hrvatske vojske, Udruga hrvatskih branitelja Domovinskog rata91. (UHBDR91.) s oduševljenjem je prihvatila i podržala ovaj prijedlog, ali uz napomenu da su i oni uputili prijedlog predsjedniku države da se isti čin dodjeli i Mili Dedakoviću – Jastrebu!
Naime, Borković i Dedaković su već odavno trebali dobiti ove visoke vojne činove, tim prije što Hrvatska ima generala kao „mladog graha“.
Dok SAD i dalje ima 12 generala na milijun vojnika, Hrvatska ima 32 generala na 15-tak tisuća vojnika!
Čin generala, poglavito u vrijeme Stjepana Mesića, gotovo je mogao i dobio – „svatko“.(svaka čast iznimkama),
Međutim, koliko ljudi, a poglavito mladih zna imena hrvatskih generala? Tu i tamo netko. Nu, žalosno je i jadno što ni vojnici na čijem su čelu bili jako malo znaju ratne putove svojih vojskovođa.
Kod nas su nažalost najpoznatiji oni generali koji su pod optužbama za navodni kriminal ili koji su „pobjedonosno“ izašli iz zatvora, koji su svoje odslužili..
Evo, jedan od najpoznatijih visokih časnika, uz Ljubu Ćesića Rojsa, je i „pukovnik“ dr. Ivo Sanader, kojeg su osudili i sude kao ratnog profitera.
Mnogi ga smatraju prvim hrvatskim ratnim profiterom. Ali, to nije istina. Prvi je već proglašen i zove se Mile Dedaković-Jastreb. Taj Junak Domovinskog rata, uz Branka Borkovića ili pak Miljanića iz Škabrnje i desetak drugih već je odavno trebao i morao nositi generalsku odoru.
Ni samima nam nije jasno kako se pojedini hrvatski generali osjećaju kad dođu u Vukovar ili Škabrnju u generalskoj odori, koju nema ni jedan živi hrvatski branitelj iz Vukovara, Škabrnje, nekog drugog grada ili mjesta u Hrvatskoj gdje su se vodile najžešće bitke sa velikosrpskim agresorom. Blago Zadro, junak nad junacima, baš kao i Matijaš-Pauk generalske činove su dobili – posmrtno, jer je malo tko zapazio njihovu hrabrost i odlučnost u vrijeme njihova života, koje su ostavili na prvim crtama bojišta.
Legendarnom Marku Miljaniću više i „ne daju“ govoriti u vrijeme održavanja komemoracija, a kamoli da ga „okite“, poput pok. notornog ministra branitelja (Matića) visokim odličjem ili činom. Što je baš on još trebao dati za slobodu Hrvatske, kad je dao najmanje desetak članova svoje obitelji, kao i neki drugi žitelji Škabrnje. Tek moja malenkost ga je prva predložila za državno odličje – dobio je „pletera“, jedno u rangu od zadnjih državnih odličja!
Bolje nismo ni zaslužili – bio je njegov komentar.
No, da se ipak još malo vratimo našim ratnih profiterima, od kojih je prvi proglašen – Mile Dedaković-Jastreb!? Kad ste zadnji put čuli da ga je netko javno istaknuo, da se u Vukovaru pitalo: gdje je Jastreb? Većina od onih okupljena oko HGZ-a vjerojatno više ni ne zna za Dedakovića, jer dok se on borio, pojedini naši generali (svaka čast iznimkama) su doma „štrikali“.
Bio je ratni zapovjednik obrane Vukovara!
No, umjesto odličja i visokog čina po povratku iz Vukovara i Vinkovaca, 1991., optužili su ga i za dezerterstvo, pokušaj rušenja tadašnje političke garniture itd., (baš kao i Borkovića!), jednom riječju dobio je jezivu optužnicu, a ne i nekakvo priznanje. Kad su ga uhitili kao „zeca“, prvo su ga „pospremili“ u nekakvu kotlovnicu u Lašćini u Zagrebu i na „mrtvo“ ga premlatili, kao mali znak „dobrodošlice“, što je branio Vukovar, Vinkovce… Da pojedini mediji nisu digli „dreku“ vjerojatno bi i izdahnuo u podrumu. Njegove obrane se tada primio odvjetnik Hodak i svaka mu čast. Jastreba su pustili crnog od batina i bez ijedne isprike (sve do danas)., iako bi notorni Hrvatski generalski zbor (HGZ) već sada trebao nositi njegovo ime, koje se i dalje nažalost marginalizira i dobrano prešućuje.
Mile Dedaković je teško bolestan, a bolestan je još od Laščinskog tretmana.
Kad su neke obljetnice u Vukovaru, u kojem je i počasni građanin, relativno ga malo zovu, a zadnjih godina još ga manje i javno spominju.
Hrvatski generali (svaka čast iznimkama) također o njemu šute, kao i o nekim drugima Junacima Domovinskog rata. Evo, čin generala ima malo koji hrvatski ratni pilot, čak ga nisu dali ni Rudolfu Perešinu i Danijelu Boroviću, koji su došli u obranu hrvatske Domovine sa borbenim zrakoplovima, kakve do tada Hrvatska nije imala. Rudolf Perešin je i poginuo (2.5.1995.) na ratnom zadatku, pa i unatoč toga nije dobio čin generala. Lani je posmrtno dodijeljen junaku nad junacima – Marku Babiću! .Ali…za to se ovim visokim činom ponosi oko 120-130, a možda i više drugih, od kojih pojedincima kapa dolje!
I umjesto da se pojedini naši generali bore da i drugi Junaci Domovinskog rata nose taj čin, neki od njih daju i srce i dušu da se iz zatvora puste Mustač i Perković, okorjeli Udbaši!
Dakle, kako bilo da bilo, sjetimo se nekada i hrvatskih junaka poput Borkovića i Dedakovića. Zaslužili su barem da im kažemo jedno veliko-hvala.
Tekst i slika: Mladen Pavković
Leave a Comment