Branitelji i njihova djeca nakon 30 godina države koju su stvarali su korisne budale za političare….

Zašto se hrvatski branitelji ubijaju nakon 30 godina borbe za svoju državu a istovremeno političari i ratni dezerteri slave?

Danas 30 godina nakon borbe i izgubljenih života državu vode ratni dezerteri, veleizdajnici. ratni profiteri i anemični sluge pa nije niti čudno zašto si branitelji oduzimamu vlastite živote!

Tigrovi slave 30. rođendan: ‘Najteže nam je bilo na južnom bojištu, ali jedan slogan nas je spasio ZAJEDNIŠTVO’
Život je u ratu izgubilo 367 Tigrova, šest ih se i danas vodi kao nestali, 1711 ih je ranjeno, a 201 prošao je torture ratnih logora

U mnogočemu je Prva gardijska brigada bila prva: upravo je ta postrojba prva raketirana, upravo je ona uništila prvi neprijateljski tenk, pa iz svojih redova dala prvu žrtvu Domovinskog rata, Josipa Jovića. A za više od 11 tisuća pripadnika, koliko ih je tijekom ratnih godina prošlo kroz brigadu, danas je veliki dan: točno 30 godina otkako su Tigrovi krenuli na svoj slavni ratni put. Ustroj brigade, naime, počeo je 5. studenoga 1990. u bazi Rakitje nadomak Zagreba, a sve do završetka rata ostala je jedina gardijska brigada koja je prošla sva ratišta, od Vukovara i Iloka do Dubrovnika. Upravo stoga, priča o Prvoj gardijskoj brigadi priča je o stvaranju Oružanih snaga Republike Hrvatske.

Sjećam se kao dječak od 8 godina da je moj otac koji je tada bio na dobrom radnom mjestu u HEP-u dobrovoljno otišao 1991 prije mog rođendana kao dragovoljac u rat. Majka koja je radila u bolnici se brinula o meni da nakon škole me dočeka i spremi obrok. Žene su tada vodile još veći rat da prežive sa maloljetnom djecom uz redovan posao. Sjećam se kako je majka uvijek uzimala iz svojih usta i davala meni hranu i slatkiše. Žrtva uvijek polazi od žene gdje i priroda kaže pri porodu da žena voli ono što je najviše boli i možda se zato i priroda potrudila da porod bude tako bolan.

Uz Antiterorističku jedinicu Lučko, Tigrovi su prva postrojba koja je krenula braniti i stvarati mladu hrvatsku državu u vrijeme dok nismo imali ustojenu ni vojsku ni policiju, formirana mahom od dragovoljaca iz cijele Hrvatske, ali i BiH. Najprije smo sudjelovali u zaštiti ustavnopravnog poretka, osiguravajući institucije poput predsjednika, Vlade, Sabora ili HRT-a, ali vrlo brzo počele su naše prve akcije u Pakracu i na Plitvicama, a zbog širenja srpske agresije krećemo na ratišta diljem Hrvatske – prisjeća se umirovljeni bojnik Ilija Vučemilović Šimunović, predsjednik Udruge veterana Tigrovi.

Bijeg od kiše metaka i stotine ljutih poskoka

Prvi put, svu svoju snagu i moć demonstrirala je dolaskom na zapadnoslavonsko ratište 1991. godine. Kao glavna udarna snaga operativne grupe Posavina, koja se prostirala na novljanskom i novogradiškom ratištu, Tigrovi su oslobodili čak 21 okupirano selo. Bilo je to vrijeme s malo borbenih sredstava, streljiva čak i odora. Zajedništvo je, međutim, bilo bezgranično.

Naša je brigada stvorena od ljudi iz cijelog svijeta, sa svih kontinenata. Za razliku od drugih postrojba, Tigrovi nisu bili pod zapovjedništvom zbornih područja, mi smo djelovali izravno pod Ministarstvom obrane. Dobivali smo globalne zadaće koje smo obavljali na lokalnoj razini

Stigli smo na položaje u selo Gornje Rajiće, netko mi je dao M48 i iz džepa izvadio 18 metaka i to je bilo to. Uđeš u šljivik, iskopaš si rov i legneš. Pamtim prvu noć: oko nas šušte divlje svinje i kukuruz. Dva dana kasnije, shvaćaš da si u ratu. Nije toliko strašna ta pucnjava, nego kad osjetiš da se zemlja počinje tresti. Bilo je ljudi koji su se ukipjeli od straha, ali to je ljudski – prisjeća se Zoran Hržan.

POČETAK SLOMA OBRANE GRADA

Tužna obljetnica u vukovarskom naselju: ‘Vrijeme ništa ne liječi, danas mi je gore nego ranije’ Straha su se nauživali i njegovi suborci, njih dvadesetak, koji su sve do sredine rujna 1991. branili Hrvatsku Kostajnicu, a nakon pada grada zarobljeni su i odvedeni u koncentracijski logor Manjaču. Mjesec dana kasnije, strahote rata upoznali su i Tigrovi iz Iloka, koji ne prihvaćaju ultimatum JNA o predaji naoružanja. Odlaze u proboj kroz neprijateljske redove preko teritorija Srbije, a da pritom nitko od gardista i civila koji su im se priključili nije stradao. Potkraj travnja 1992. Tigrovi slamaju neprijateljsku ofenzivu na južnom bojištu, a u operaciji “Tigar” s ostalim postrojbama južnog bojišta oslobađaju Ston, Čepikuće, Slano, Trsteno, Zaton, Osojnik i deblokiraju Dubrovnik. U noći na 21. listopada 1992. Tigrovi izvode pomorski desant na Cavtat i oslobađaju krajnji jug zemlje.

Bio je to prvi pomorski desant na Jadranu u kojem su sudjelovali pješaštvo, oklopništvo i topništvo naše postrojbe. Obični mali trajekt “Pelješanka” borio se s valovima visokim pet metara, puhalo je strašno jugo pa neprijatelj nije očekivao da ćemo doći s otvorenog mora. Našim ljudima bilo je strašno slabo, jedva smo čekali da se dočepamo kopna. Uplovili smo ravno u Cavtat, na samu rivu, a oni su nas čekali na brdima – priča Eduard Butjer.

Dok mislima prebiru po sjećanjima, mnogi Tigrovi danas će reći kako su njihove najteže bitke izvojevane na južnom bojištu. Ondje su zauvijek zaustavljena 92 njihova suborca, među njima i velik broj zapovjednika.

Teren je doista specifičan, većina naših pripadnika nije bila navikla na takav način ratovanja. Dotad smo ratovali u Slavoniji,po blatu i kaljuži, a odjednom stižemo na goli kamen. Kad padne granata, uz gelere leti i stijenje pa je u početku bilo puno ranjenih – slažu se Tigrovi. Također, bili su odsječeni od svijeta, daleko od svojih obitelji, bez odmora, na strahovitim vrućinama na koje nisu navikli, u bijegu od metaka ali i poskoka.

Ono što je obilježilo obranu Dubrovnika nakon ranjavanja mojeg oca je dolazak socijalne službe i odvođenje mene u udomiteljsku obitelj jer su smatrali da dijete ranjenog branitelja nije prikladno da živi u obitelji gdje je otac na ratištu a majka radi po cijele dane u bolnici! Toliko se država borila da braniteljske obitelji rasturi i uništi tradicionalne obiteljske vrijednosti. Da moj slučaj nije pojedinačni govore tisuće djece branitelja kojima je socijalna služba države za koju su se branitelji borili rasturila obitelj i zajednički dom!

Kroz pokretnu bolnicu Prve gardijske brigade prošlo je, pričaju Tigrovi, čak 6000 ranjenika, no nitko iz nje nije izišao mrtav, što nije zabilježeno u povijesti ratovanja. Uz liječnike dragovoljce, o Tigrovima su skrbili i stručnjaci iz zagrebačkog Instituta za tumore. Na žalost, ništa nisu mogli učiniti za 367 Tigrova, koliko ih je položilo svoje živote na oltar domovine, dok ih je 1711 ranjeno. Među njima je i 28 stopostotnih invalida, a 201 pripadnik prošao je torture logora. Još uvijek ne znaju za sudbinu šestero suboraca koji se vode kao nestali. Prva gardijska dala je i brojne generale, među njima su i Josip Lucić, kasnije i načelnik Glavnog stožera, Marijan Mareković, budući glavni inspektor obrane i savjetnik predsjednika, a Tigrovi su i Ante Gotovina, Jozo Miličević, Darko Rukavina, ali i potpredsjednik Vlade Tomo Medved. Tigrovi, kako ističu, poštuju svakog svog pripadnika, neovisno o činu, no s posebnim ponosom i tugom sjećaju se svog zapovjednika Damira Tomljanovića Gavrana, jednog od najvećih heroja Domovinskog rata, poginulog 1994. na obroncima Velebita dok je predvodio svoje vojnike. Mnogi od Tigrova danas se okupljaju u udruzi veterana, gdje veliku pažnju pridaju sjećanju na poginule i nestale pripadnike postrojbe.

Nakon završetka rata 1995 godine i nakon više ranjavanja i ratnog puta otac nije doživio braniteljsku mirovinu te je nakon 6 godina preminuo a Zavod za mirovinsko osiguranje je poslalo Rješenje o mirovini dan nakon smrti da bi idući dan poslali Rješenje o prekidu isplate mirovine!

Stoga će se i danas, kao i prethodnih godina, u organizaciji svoje udruge, Tigrovi okupiti kod spomen-obilježja u vojarni koja nosi njihovo ime, odakle su i krenuli na svoj ponosni ratni put.

Preživjele i danas veže jedan privilegij. “Mi smo živjeli i ratovali s onima o kojima drugi mogu samo slušati priče. S onima koji su živjeli i umrli – za Hrvatsku kao Tigar.”

Josip Juretić